Kao što su svi mogli vidjeti ovih dana je cijelo vrijeme padala kiša. Meni je ona dala vremena da razmišljam. Počela sam maštati. Maštala sam o tome da sam bolja osoba,da nisam ovakva kučka,da me cijeli svijet ne mrzi. Nitko ne shvaća smisao mojih postova,svi vole samo kritizirati,ne sjećam se kad sam čula neku toplu,prijateljsku riječ. Očito je da ću zauvijek biti prikazana kao neshvaćenica,izložena vašem osuđivanju i ruganju. Ne znam zašto me ne pustite na miru,da pišem što želim. Volim pisati o stvarima koje me ispunjavaju,volim izmišljati. Priznajem ne prikazujem se takvom kakva sam,ali ovaj blog je bijeg od stvarnosti,bijeg od ljudi kojima sam okružena. Zar vi nikad niste htjeli pobjeći daleko od svega? Ja to činim ovim blogom,bježim. Ovo je nešto moje,što sama stvaram. Vidjela sam da me poneki optužuju za davanje nekih nadimaka. To je sve povezano s mojom maštom,nikoga ne mrzim. Zapravo svi ljudi koji dolaze ovdje su mi dragi i nemam ništa protiv nikoga. Svi imamo samo jedan život i samo ćemo jednom biti mladi,a ja to želim iskoristiti dok još imam vremena. Nadam se da ćete me jednog dana shvatiti,jer više nikad neću napisati ovakav post. Ne brinite se otkrit ću se ja JEDNOM,a sve dok ne dođe taj sudbonosni dan,ja nastavljam sa svojim paprenim pričicama.
|