|
Neji se prisjećao dana kada je živio u sreći i prosperitetu. To su bili dani kada još nije bio svjestan svojih mogućnosti. Da to su bila vremena….
A sada živim u iluziji u staklenom zvonu koje sam stvorio.
Dok mi se u glavi vrte stihovi Haggarda prisjećam se jedne osobe koja me najviše podsjetila na ovo. Dok sam se šetao svojim dvorcem ugledah na zidu njenu sliku. Sliku osobe koju sam volio. Slike Lune.
U Lunu sam se zaljubio na prvi pogled, izgledala je tako nevino i slabo u mojim očima, bar sam to mislio dok je nisam upoznao.
Ta plavokosa božica je uspjela moje srce uhvatiti. I ona je to znala, dobro je znala.
Kako je vrijeme prolazilo primjećivao sam da se zagleda u mene, kada bi pričala gledala me je u moje zelene oči. Izgledalo je da im se divila….
Jedne večeri sam iskoristio ono što je ona najviše voljela. Na trenutak sam je samo gledao….samo dvije sekunde osjetio sam njene usne na mojima. Dok je njezin jezik se igrao s mojim ustima osjetio sam kap kako mi je pala na obraz. Kasnije sam sazna da je to bilo od sreće.
I takvi su bili svi dani, puni dodira i nježnosti.
Dok joj nisam uzeo ono što je ona s takvom ljubavi čuvala za mene.
Sjećam se još dobro tog dana kao da je bilo jučer. Nakon večeri s onim smrtnicima povukli smo se u naše odaje.. Ja sam je volio kao što je i ona mene voljela. Ali moja tamna strana nije dopustila takvu ljubav. Moja žeđ za krvlju je bila snažnija od mene. Davala mi je sve što sam želio.
I jednog dana jednostavno moja ljubav prema njoj je uvenula. Nisam je više podnosio. Shvatila je to. Sad je mrtva i za sve sam ja kriv. Hoću li ikad ovu krivicu sa sebe moći maknuti. Ne, ona je umrla zbog mene,nisam cijenio što sam imao.
Još danas raste cvijeće na mjestu gdje ej sebi oduzela život….
Tamno cvijeće boje krvi…..
|