Dođem ja jučer pred kuću oko 17, 20 sati, od jednoga poznanika Maria Š., i razgovaramo, i eto kad ono iz njegovog dvorišta istrči pas i hoće me njušiti. Viknem ja na đukelu; Mrššš!
Ta prokleta "nametljiva" životinja, stvarno ljudima neda mira. Tri metra dalje stajao je moj parkirani auto, u kojemu je sjedila moja gospođa. Kako je bila sparina ostavio sam poluotvorena vrata na autu da ide zrak.
Ta prokleta životinja skoči u moj auto kao luda, i ja vičem za njom i Mario. Ali, ona ništa,.., đukela se je sakrila u autu iza zadnjega sica. Mario je isto bio ljut i skoči je brzim koracima u auto i uhvati psa za šiju i iščupa ga van iz auta, te je psa izmlatio da je ovaj cvilio. I bacio ga je u dvorište.
Ali nije to sve - pas kada je utrčao u moj auto počeo je pišati, tako da mi je zapišao jastučić na sjedalu vozača, i zapišao je iza sica zadnji tepih... Na zadnjem sicu su ostali i njegovi otisci prašnjavih šapa. Ovako nešto nisam nikada doživio od tih prokletih pasa . Mari se je stao izvinjavati... Uzeo je iz moga auta gumene tepihe i oprao ih. Jastučić sam bacio u smeće..
Otpeljati ću auto na kemijsko čišćenje iznutra. Ti psi su proklete životinje. Rekao sam gospođi što ga nije šakom maznula u glavu kada je utrčao u auto. Što ga nije istjerala van? Ona kaže; da bi je pas ugrizao... Kakvih sve ima problema zbog tih neodgovornih pasa?!
Danas (drugi dan) kada razmišljam o tome događaju, taj me je događaj podsjetio na jednu istu scenu prije nekoliko godina sa jednom "poludjelom" ženom. Koja je došla pred moja vrata stana u ulici; A. B. Šimića 3., u Bjelovaru, ona tražila me je šnitu kruha, govoreći da je gladna. To joj je bio samo izgovor... Moja žena Ž.S., je izašla iz stana van vidjeti što se događa? A ova (Jasna P.) je pijana uletjela kraj nje u naš stan, i gotovo se je sakrila (kao i ovaj pas). Istih je bilo problem - nije se dala istjerati van; kao i ovaj pas.
Tu žensku sam znao iz grada, još od rane svoje mladosti od 1970-tih godina. Ona je bila tako draga i lijepa, a danas je prava rospija, rastavila se je od muža, i godinama pije i lijeći se na psihijatriji... Vidim je u gradskome parku kako sjedi sa klošarima na klupi i pije. Na što se je sveo njezin život? Nikome nije lagano u životu, pa ne radio od sebe pravo ruglo.
Vježbam ja jučer (19,15 sati) na spravi pridvećer u parku Borik, kad ono iza leđa mi se stvori "đukela", a moje je, odmah instiktivno reagiranje da sam đukelu s petom noge udario pravo u njušku, i to je dobio lagani i elegantni udarac... Tako da se je odmah maknuo, odnosno pobjegao. Mnoge sam idolopoklonike pasa jučer fotografirao kao se šeću sa psima po sportskoj stazi gdje se trči. Nemaju se drugdje gdje šetati - nego se šeću tu gdje mi treniramo? Njihove slike ću objaviti u drugom nastavku ove priče.
Nije to sve. Gledam nekog starog luđaka, doveo i on svog velikoga psa. Ide on i pas stazom za trčanje, i pas piša po malo po svakom stablu bora... Mislim se ja; lijepo će nam borovi mirisati kad trčimo... Ta, prokleta životinja vrši svoje ritualne obrede obilježavanja.... Svi ljudi koji se druže s psima su teški duševni bolesnici... Oni nemaju u svojoj glavi ni malo svijesti.
-----------------------------------------------------
BRANKO STOJKOVIĆ
B j e l o v a r, 43000
0958148290 (Tel/mob.)
E-mail: brankostojkovic152@yahoo.com
Udruga "ŠTIT"
URED. Masarykova 8
-----------------------------------------------------
Objavljeno: 26. lipanj 2017. godine
-----------------------------------------------------
1.) https://twitter.com/crostojkovic195
2.) https://twitter.com/stojkovic1958
-----------------------------------------------------
http://crostojkovic1958.blog.hr
-----------------------------------------------------
Broj članaka: 3714.
|
