Spačvu nedavno je preuzeo fond Questus Borislava Škegre. U predstečajnoj nagodbi, gdje je Spačva dogurala, pokretna i nepokretna imovina poduzeća Česma iz Bjelovara na ime duga pripala je Hrvatskim šumama. Radnici su ostali u zraku. Njih je Puljiz prije nekog vremena prebacio u tvrtku Česma SP, osnovanu s dvadeset tisuća kuna početnog kapitala. To poduzeće nema ništa osim dugova. Stvari danas stoje ovako: Česma je u vlasništvu Hrvatskih šuma, radnici su u poduzeću Česma SP koje ne posjeduje ništa, Spačva ili tko već radnicima duguje tri plaće. Prije par dana radnici su imali ročište u procesu mirenja sa Spačvom. S činjenicom da ne dobivaju plaću, da im je poduzeće bačeno na koljena, a egzistencije krajnje neizvjesne – nisu se pomirili. Nadaju se da će Hrvatske šume nekom iznajmiti pogon, da će ponovo raditi. Ministar Tihomir Jakovina obećao im je da će ta stvar biti uređena do sredine rujna.
Čovjek koji nas je dočekao zove se Miro Šuderla. On nas vodi u pogon gdje radnici provode dane. Šute strojevi, šute radnici. U dnu pogona jedan čovjek slika. Trudimo se unijeti malo vedrine u njihov dan. U očekivanju da pred nas istresu svoju muku to se čini kao nemoguća misija.
– Kako ste ljudi!, pozdravljamo. Znatiželjni su, prilaze. Uskoro svi sjedimo okupljeni u dnu pogona, kod čovjeka koji slika. Drago im je da ih je netko došao posjetiti. Vjeruju da bi to moglo pomoći u borbi za neisplaćene plaće. Glavnu riječ vodi Franjo Šinko, sindikalni povjerenik. U ovom poduzeću ima gotovo 40 godina staža. Pamti najbolje, a dočekao je i najgore dane Česme. Učini nam se da sve te dane, najbolje i najgore, možemo pročitati na njegovom licu. Opet, možda smo samo pod dojmom situacije u kojoj se ovi ljudi nalaze. U pitanju je poznata hrvatska priča o uništenju industrijskih pogona. U pitanju je bio čisti grabež, kakav pamte svi hrvatski gradovi, stotine i stotine hrvatskih tvornica, desetine i stotine tisuća radnika. Česma je izdržala dosta dugo. Pala je tek u finišu Velike pljačke.
Ne damo robu van
– Imali smo prije par dana proces mirenja. Došao pravnik iz Spačve i rekao da od plaće nema ništa. Sad smo tu, blokirali smo skladište, ne damo robu van, priča Šinko. U skladištu su poslagane šperploče vrijedne oko milijun i pol kuna.
– Gazda je sve to htio vozit', taj Puljiz. Ne damo! Pogledajte što su nam uradili od poduzeća. Ne tako davno svi pogoni su funkcionirali. Iz pogona furnira odvezli su nam žicu iz stroja za sušenje. Zvali smo novinare. Gazda nam je rekao da je to njegova imovina. Bez te žice stroj ne može raditi, kaže Šinko.
A kako je sve počelo? Kao i drugdje, s pretvorbom i privatizacijom. Radnicima su ponuđene dionice, a onda su ih torbari otkupljivali po cijenama upola nižim od nominalnih vrijednosti. Neupućene u svijet dioničarstva i nesvikle vremenu koje je nastupilo, radnike nije bilo teško prevariti.
– Najprije su prodali radničko odmaralište. Ne znamo kome, ni za koju cijenu. Pogon u Grubišinom polju su gurnuli u stečaj. Zatim je otišla Čazma, interijeri. Potom su prodali pilanu Bjelovar. Šperploča je u stečaj otišla 2005. godine. Mijenjali su se vlasnici. Ovdje su osnovali pet tvrtki kćeri, pa smo dobili pet direktora i pet nadzornih odbora. To je bilo u ono vrijeme kad je dio Česme kupio Zdravko Mamić. Tad smo Ćiri Blaževiću posudili 1,5 milijuna maraka da kupi Dinamo. Nama su rekli da ćemo biti dioničari. Taj novac, čini mi se, nismo više vidjeli, priča Franjo Šinko. S vremena na vrijeme poneko mu upadne u riječ sa svojim zapažanjem i prisjećanjem. Gdje smo stali, pitamo Franju želeći ga potaknuti da nastavi s pričom. Stali smo kod toga da je gotovo, odgovori on, sve je gotovo. Zašto se niste u startu pobunili, pitamo.
Rupe na krovu
– Šta ćeš, bilo je ratno stanje. Nisi se ništa usudio reći, mogla ti je kuća otići u zrak, kaže Miro Šuderla. Spačva je Česmu preuzela 2007. godine. Odmah su skinuli plaću za tisuću kuna. Rekli su da kod njih u Vinkovcima tako, da ne možemo mi imati više od njihovih radnika, kaže stari sindikalist.
– Koliko im je bilo stalo do Česme neka vam kaže podatak da direktor Puljiz nikad nogom nije kročio u pogon. Bio je tu u menzi, na pregovorima. Ja ga u pogonu nikad nisam vidio. Nikad, priča Franjo Šinko. Ostali radnici klimaju glavom. Gledamo njihova lica. Većina ih je starija od pedeset godina. Na tržištu radne snage to su oni beznadni, koje nitko ne želi. Ljudima u toj dobi gotovo se nemoguće zaposliti. Među njima je puno žena. One su radile na furniru. Kasnije će nam pokazati svoj pogon. Jasno vidimo, a fotografije će potvrditi, ovi ljudi plaču bez suza. Istina, nasmijemo se svi skupa s vremena na vrijeme kakvoj duhovitoj pošalici na račun vlastite im muke. Sindikalist Šinko pojašnjava kako je ovdje poslovala Spačva.
– Puljiz nas je prebacio u poduzeće osnovano na temeljnom kapitalu od dvadeset tisuća kuna. Većina nas nije shvatila o čemu se radi. Nije obavijestio radničko vijeće, niti je kome objasnio što poduzima. Potpisivali smo ugovore sretni jer su na neodređeno vrijeme. Nismo znali da ostajemo bez svega. Novo poduzeće nazvano je Česma SP. Potom je Puljiz iznajmio pogon tom novom poduzeću Česma SP. Za svoj pogon plaćali smo 250 tisuća najma. Oko 700 tisuća kuna, tako nam je rekao, potrošio je u popravak krovišta. Pod tim popravljenim krovištem pokisnulo nam je dvadeset posto robe koju smo radili za Hrvatske šume. Eno, možete ga i sad fotografirati, to krovište. Jasno se na krovu vide rupe, kaže Šinko.
Proliveno mlijeko
Nekoliko puta su radnici štrajkali, ali nitko to nije zabilježio. Tek je lokalni list – Bjelovarac – znao imati izvještaj s tih prosvjeda. Za to vrijeme u poduzeću je trajala zadnja faza razgradnje. Proliveno mlijeko. Za njim ne vrijedi plakati. Što će biti dalje? Radnicima su najvažnije zaostale plaće i idući potez Hrvatskih šuma, od kojih očekuju da nađe partnera koji bi ponovo pokrenuo proizvodnju. Ministar je, kažu, obećao. Nije baš da mu vjeruju, ali barem ga mogu držati za riječ. Eto, u tome se sastoji nada radnika Česme. Čvrsta je koliko i riječ jednog ministra. Svima u ovoj tvorničkoj hali jasno nam je koliko riječ ministra teži, ali u nešto čovjek mora vjerovati. Kako žive ovi ljudi bez primanja sami možete pretpostaviti. Kao ilustraciju navedimo da je Mirjana Blažeković – nešto starija od pedeset godina, iako čovjek nikad to ne bi rekao – prisiljena živjeti s roditeljima.
– Oni me moraju financirati. Živim od mirovine svojih roditelja, zamislite to. Što da radim? Da raskinem ugovor i odem? Nije to lako. Dužni su ti, nadaš se da će firma proraditi, a svega se bojiš. Nije to lako, kaže Mirjana. S njom i njezinom kolegicama otići ćemo u obilazak ugašenog pogona gdje se proizvodio furnir. Ovdje su radile uglavnom žene. Najstarija među njima je Ljiljana Obračević.
– Evo vidiš, iz ovog stroja su izvadili žicu. To su sušilice. Tu se sušio furnir. Za ovim strojem sam radila 33 godine. Da mi ga je još jednom čuti čini mi se da bi mi srce zaigralo. Da postave žicu i motore – motore su također odnijeli – to bi moglo raditi. Sve su nam s furnira pokupili. Eh, kako se nekad tu radilo. Dvanaest cura radilo je samo na sušari. Redovito smo imali prebačaj norme, a Talijani su vani stajali s kamionima i čekali da proizvodi iziđu iz strojeva. Nismo mogli proizvesti kolika je bila potražnja. Kad bi to ponovo proradilo ja bih oživjela snagom. Tu sam provela vijek, 33 godine, kaže Ljiljana.
Plač bez suza
Jedna od žena šapne nam: Ja sam imala dečka Talijana! Zatim se zakikoće kao djevojčica. To je sve smišljeno propalo, nastavlja gospođa Ljiljana. Kad je ostavimo nasamo s njezinim mislima i pogledamo je iz daljine, jasno ćemo vidjeti da i ona plače bez suza. Oku našeg fotoreportera to nije promaknulo. Lagali bi kad bi rekli da u tvorničkim halama Česme nema smijeha i šale, ali i smijeh i šala slab su melem za muku i neizvjesnost koja muči ove ljude. Možete pretpostaviti i njihove priče o svakodnevici. Jedna žena nema novac za knjige, a djeca moraju u školu. Netko već mjesecima ne plaća račune, a i kad ih plaća među računima bira samo one najhitnije. Netko je zadnji komad odjeće kupio bog zna kad, a netko opet nema niti za gablec u vrijeme dežurstva u firmi. Ipak, ovi ljudi čekaju i nadaju se. Od Spačve bi, vjeruju, trebali dobiti plaće, a od Hrvatskih šuma novog poslodavca. Opet, kako se nadati kad si u zraku, kad nitko prema tebi nema obavezu. Svjesni su da su ničiji pa se nazivaju bijelim robljem. Mi smo bijelo roblje, kaže stari sindikalac.
Akcije koje poduzimaju uglavnom ostaju bez rezultata. Pisali su, recimo, pismo »gazdi« Dariju Puljizu, a adresirano je i na Borislava Škegru. U pismu stoji: »Poštovana gospodo, vjerujemo da vam je poznato stanje u Česmi SP Bjelovar, društvu koje ste vi osnovali sa 20 tisuća kuna nakon kupovine imovine Česme; društvu u koje ste vi nezakonito prebacili radnike i time ih ostavili bez imovine; društvu s kojim ste vi, s jedne i druge strane, potpisali Sporazum o zakupu i poslovnoj suradnji sa uvjetima koje nitko nije vidio i koji samo vama odgovaraju; društvu u kojem ste vi kontrolirali proizvodnju i upravljali s cjelokupnom imovinom; društvu u kojem ste vi, prije više od mjesec dana, jednostrano obustavili proizvodnju; društvu u kojem se vi radnicima ne obraćate i ne isplaćujete plaće, iako ste do svibnja 2013. to uredno radili; društvu kojeg vi niste uvrstili u predstečajnu nagodbu. Zar ne mislite, cijenjena gospodo, da je sve to što je rečeno, neposlovno i neodgovorno od vas kao vrlo cijenjenih poslovnih ljudi? Zar ne mislite da to nije ni moralno, ni ljudski, u odnosu na društvo i radnike Česme?«
– Dobro smo mu pismo napisali, a, gurkaju nas na odlasku, sretni što će njihove riječi ugledati svjetlo dana. Dobro, dobro, odgovaramo. Molimo vas, pomozite nam kako god možete da dobijemo plaću, govori nam Ljiljana Obračević. Pisat ćemo gospođo, pa što bude, odvraćamo. Eto, toliko je čvrsta nada radnika Česme. Ovisi o riječi ministra i šaci slova u subotnjem prilogu Novog lista. Odlazimo iz Česme. Radnici ostaju, na »mrtvoj straži« u mrtvom poduzeću.
------------------------------------------
BRANKO STOJKOVIĆ
Tel/Mob: 095 814 82 90
HRVATSKA / BJELOVAR
-------------------------------------------
http://crostojkovic1958.blog.hr
--------------------------------------------
brankostojkovic152@yahoo.com
--------------------------------------------
|
