SJEĆANJE NA SVOJU POZNANICU
Božica je bila moja prva ljubav. Ja sam tada imao šesnaest godina, a ona je imala petnaest. Trenirala je atletiku i ja sam - često dolazio je gledati. Zajedno smo znali ići kući poslije njenog treninga. Bila je lijepa i simpatična.
Kad je vidjela da sam se zaljubio u nju, počela me je praviti budalom, namjerno s drugima se šetala - kako bi me pravila ljubomornim... Ja sam na kraju okrenuo se i otišao od nje.
Godine su prolazile. Onda sam čuo da Božica se je udala za Vladu Bednjačića, koji je imao nadimak "Kuso". Mi u Bjelovaru, tada znali smo "Kusu", njega smo smatrali onda u našoj generaciji među "deset najvećih lažova" u našem gradu...
Normalno je, da mi je bilo malo krivo što Božica se je udala za "Kusu". Nije mi bilo jasno; što takav čovjek joj mogao biti zanimljiv... Opet godine prolaze i vrijeme radi svoje. Onda u novinama pročitam: Božica Bednjačić proglašena je krivom jer je oštetila nemoćne udruge koje su joj neizmjerno vjerovale za više od 700.000 kuna.
Pratio sam to suđenje Božici, te sam u svom članku na blogu (i)smijao je. Priznajem danas; da je to bila "jedna moja mala" osveta za naše ne vjerno djetinjstvo.. Poslije me je ona srela (nekoliko puta) u gradu i htjela s mnom pričati na tu temu "o pronevjeri" novaca. Ja sam je ignorirao u svim pogledima - više mi se nije čak ni sviđala, jer bila je debela i zapuštena osoba..
Dobro sam ja nju upoznao kao šesnaesto-godišnjak "njene fore", kad smo hodali zajedno gradom... Stalno ju je pratio neki čovjek; mali, trbast,.., čelav, sa svojim autom marke fijat 850, a ona mi je govorila uplašena: "To je moj stric, stalno me prati - hoće me uvući u auto i s mnom spavati"... Rekla mi je: "Čuvaj me"! Stvarno čovječuljka sam vidio na svakom koraku.
Opet godine prolaze. Za Božicu sam čuo da je ona u zatvoru na izdržavanju kaznu. I vrijeme leti... I tako idem ja prošli tjedan nekim poslom u opću bolnicu (treći kat) u Bjelovaru, prolazio sam u unutrašnjosti kroz hodnik "pokraj apoteke Coner", i netko me iza ćoška pozvao imenom; "Branko!" I ja zastanem i okrenem se a to - Božica, stajala je samo dva-tri metra od mene.
Ja sam Božicu upitao - što jesi li bolesna? Ona mi je ogovorila: "Jako!" To je sve bilo u prolazu. Ja sam se žurio i nisam dalje nastavio razgovor... Drugi dan ujutro sam se razmišljao; možda sam trebao s Božicom razgovarati... Onda par dana poslije na gradskom korzu vidim smrtovnicu - preminula je Božica, a sahrana je zakazana za 24. rujan 2015. godine.
Na smrtovnici među ožalošćenim nema njezinog supruga Vlade, Mislim se ja "Kuso" joj je uništio život,.., da se je udala za mene još bi sigurno bila živa i ne bi umrla u 56 godini najljepšeg života.
Razmišljam ja o Božici zbog koje sam se kao mladić dao iz-tetovirati njezino ime na ruku - zašto mi se je ona javila. I shvatim; da to nije bilo "slučajno", da ona od mene se je oprostila i samo što mi nije na kraju rekla - izvini za sve! Pitam se. Je li Božica mogla umrijeti - da me uopće ne vidi?! Kažem vam: Ništa na ovom svijetu nije slučajno...
Branko Stojković
---------------------------------------
http://crostojkovic1958.blog.hr
27. 09. 2015.
HRVATSKA / BJELOVAR, 43000
brankostojkovic152@yahoo.com
Članaka; 2780.
++++++++++++++++++++++
095/8148290 ŠTIT
|
