Rođen u Bjelovaru 26. lipnja 1958. godine, kao drugo dijete od majke Drine i oca Milana.
BRANKO STOJKOVIĆ – ŠTIT
(o sebi)
Rođen sam 26. lipnja 1958. godine u 03,45 sati u bjelovarskoj (danas-staroj) bolnici, sa solidnom težinom od 4,5 kilograma i dužine 54 centimetra. Taj lipanjski dan je bio lijep. Rođen sam od majke Drine (koja se je djevojački prezivala Pezer), i oca Miloša Stojkovića, koji je 1955. godine promjenuo svoje ime i prezime, prije toga se je zvao Milan Dimitrijević. Naša četiri člana; majka, otac, brat i ja, živili smo u jednoj maloj kućici na Trgu Stjepana Radića broj 40 u Bjelovaru. Moja ulica je 2007. godine preimenovana u Trg hrvatskih branitelja. Ta naša stara kućica bila je mala i tajenstvena, bila je sazidana od opeke i ožbukana blatom pomješanim s pljevom. Imali smo veliko dvorište sa tri stabla voća: jednom šljivom i dvije jabuke. Imali smo bunar sa zdravom i pitkom vodom. U toj kućici sam živio do svoje 22 godine, odnosno do 1980., kada sam se oženio sa Vesnom Horinek. Preseljavam se tada u Velike Sredice 59 E, na periferiju grada. Tu živim do 1988 godine, kada se rastavljam i ponovo ženim (15. srpnja 1989.) sa Živkom Jagodić. Živimo u stanu u ulici Gustava Perle, u ulici koja se je poslije isto preimenovala u Antuna Branka Šimića, nalazimo se na adresi broj 3. Rađa mi se prvo dijete, (13.01.1991.) kći Andrea, zatim sin Aleksandar (18.12.1991.), pa onda kći Andrijana (13.07.1994.) i naposljetku (najmlađi) sin Antiša (05.10.1995.) Sa Nadom Mičudom imam sina Mateo-a Mičuda Stojković, rođenog 03.03.1995. godine. Majka i otac prije starijeg brata i mene imali su dvije curice bliznjakinje, koje su poslije poroda umrle za nekoliko mjeseci. Vjerojatno da su one ostale žive, tko zna da li bi brat Milenko i ja bili rođeni. Moj otac imao je van braka jedno muško dijete Zvonka, koji se preziva Jurić. On danas radi u bjelovarskoj pošti. Dugo godina ja to nisam znao, nisam Zvonka vidio. Zvonko ima petero djece. S obzorom na sve probleme koje smo tada imali: oko naše kućice i preseljenja u noviji stan u ulici Matije Gupva 39, otac se u novom stanu nikako nije mogao naviknuti, a bio je sretan kada smo taj stan dobili. U njemu su živili otac, majka i brat sa suprugom i kćerkom Ines. Otac je teško radio i nije se znao izvlačiti i simulirati. Tako rečeno svoja leđa, tj. grbaču je podmetao svagdje, gdje je trebalo i nije trebalo... Zbog tog teškog rada otac je često bio nervozan i razdražljiv, ili bolje rečeno agresivan prema nama... S obzirom na vlastiti život, dok sam bio mali, otac me je često „teško premlačivao“ i tukao,.., malo mi je objašnjavao zašto to čini. Činjenica je da je otac bio nagal čovjek. Bilo je nekada i lijepih trenutaka. Zbog njegove neke čudne dobrobiti (za druge), mnogi su ga često iskorištavali. On je jako malo radio na sebi i posvečivao se vrijeme. Dosta vremena kada je bio slobodan provodio je sa psima, golubovima i imao je mačke, kao kućne ljubimce. Često je zbog napora zapadao u depresiju. Moj otac se je puno živcirao, oko toga kada mu je umrla sestra Zora Dimitrijević. Smetalo ga je i to što njegov otac Đorđe Dimitrijević nije ga godimama gledao. Moj otac je rođen u Belovištu, u općini Tetovo, u Makedoniji. A majka je rođena u Hercegovini u mjestu Donji Mamići (pokraj Cerovog dolca – Ljubuškog). Moj otac je imao prijatelja u Gornjim Plavnicama, koji je umro, a otac ga je isto jako žalio. Bilo je tu nekih sitnih obiteljskih svađa, ali ne s menom. Moj otac je oduzeo sam sebi život u 56 godini života. Očito u tome su mu pomogli neki bjelovarski doktori (koje neću sad nabrajat), oni su ga potpuno krivo liječili. Moj otac je bio vrijedan i pošten čovjek, nikada se nije nikome zamjerio. Svim je pomagao u svim prilikama. Ja sam osnovnu školu pohađao u školo dr. Winter u Bjelovaru. Završio sam tehničku školu (četiri) godine, usmjerenja alatničar 4 stupanj. Izvanredno sam studirao, ali zbog ratnih okolnosti nasam završio započeti studij. Radio sam 14 godina do 1990-tih godina u metalskoj industriji. Kada sva poduzeća u državnom vlasništvu (za vrijeme bivše Jugoslavije – koja se raspada) propadaju. Mnogi građani u Hrvatskoj su ostali bez posla. Novi sustav koji je došao, ostao je ustaljenog mentaliteta kao i onaj prije. Zbog toga sam osnova 15. veljače 2000. godine Hrvatski pokret „ŠTIT“. S ciljem za promjene i bolji život. Ja sam se bavio i sa književnošću, odnosno dosta sam pisao - o svojim zapažanjima i mislima. Muzika me je od malena zanimala – te sviram nekoliko instrumenata. Puno volim čitati i informirati se, a u svemu sam samouk kao čovjek.
I još danas se bavim sa sportom i propagiram zdrav život. Majka je umrla u 82 godini života. Bila je dobra i plemenita žena. Moja djeca su potpuno zdrava i lijepa. Oni su dobri učenici i mnogima mogu biti primjer. Volim svoju domovinu Hrvatsku. Zato sam proveo 1991. godine, sedam mjeseci u „Domovinskom ratu“, u Zboru narodne garde. Bivša vojska JNA tenkovskim granatama zrušila nam je kuću, tj. stan u ul. M. Gupca 39. Moja obitelj je ostala tada bez ičega, jer je sve izgorilo u plamenu. Sve moje uspomene, moje fotografije, predmeti iz djetinjstva i dr.
04.05.2009.
BJELOVAR / CROATI
Branko Stojković
POKRET „ŠTIT“
brankostojkovic152@yahoo.com
095/184-82-90,
http://istinazanarod.blog.hr
|
