NA STRANICAMA :
http://crostojkovic1958.blog.hr
Mesić kao Zelig
 esić?
Slaven Letica
Mesić kao Zelig
Film Woodyja Allena Zelig govori o Leonardu Zeligu, čovjeku koji je dvadesetih godina prošloga stoljeća stekao zavidnu slavu zbog rijetke sposobnosti da se brzo i savršeno prilagođava situacijama i ljudima s kojima se susreće. U tren oka Zelig se ponaša i izgleda baš onako kako se ponašaju i izgledaju ljudi s kojima ga slučajnost ili sudbina spoje. Taj fantastični, idealni ljudski kameleon ima tako veliku sposobnost prilagodbe da izgleda kao Židov kad je sa Židovima, kao hindus s Indijcima, kao rasist s članovima Ku Klux Klana, kao uljuđeni građanin kad je u društvu takvih ljudi, kao crnac kad je s crncima, kao ličilac dok liči neku kuću, kao pisac u društvu književnika.
Kameleonska priroda ima i lošu stranu te Zeliga optužuju za sve i svašta: bigamiju, silovanje, izazivanje prometnih nesreća, krivotvorenje, uništavanje tuđe imovine, vađenje zdravih zuba… No i tu mu pomaže sposobnost brze reakcije i prilagodbe. Kad ga je neka žena optužila za ženidbenu prijevaru, jer joj se predstavio kao brat vojvode od Ellingtona, on je na suđenju jednostavno kazao: »Svima se želim ispričati. Strašno mi je žao što sam oženio sve te žene. Ne znam zašto sam to učinio. Dok sam to radio, činilo mi se sasvim u redu da to učinim.« I Mesića su protivnici javno optuživali za sve i svašta: da je bio konfident Udbe, da je tražio kazneni progon potpisnika Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, da je povezan s albanskom i ruskom mafijom, da je osobni prijatelj navodnoga šefa hrvatskog podzemlja Hrvoja Petrača, da ima izvanbračnoga sina o kojem se ne brine, da je svjedok pokajnik Haškoga tribunala itd. Njegovi su odgovori na te javne optužbe bili vrlo jednostavni: dok sam ja robijao zbog Hrvatske, moji su progonitelji Jakovu Blaževiću pisali knjigu Tražio sam crvenu nit; ništa ne znam o onima koji dolaze u Ured, njih provjerava MUP; da imam sina, to bi veselilo i moju ženu Milku itd.
Fenomen imuniteta na kritike, izbornih uspjeha i neosporne popularnosti Stjepana Mesića u hrvatskoj javnosti počiva na istom psihološkom mehanizmu. Mesić se u svakom društvu i svakoj prilici pojavljuje kao jedan od vas: među partizanima je partizan, među Slavoncima Slavonac, među Ličanima bivši Ličanin, među hadezeovcima osnivač je HDZ-a, među proljećarima osobni je Savkin i Mikin prijatelj, među narodnjacima zamrznuti je član HNS-a, među mrziteljima Franje Tuđmana najveći je njegov neprijatelj, među ustašama ustaša, među sirotinjom bivši je sirotan, među poniženima i nepravedno progonjenima bivši je politički zatvorenik, među hrvatskim nacionalistima bivši je proljećar, među Bošnjacima prijatelj je i štovatelj Alije Izetbegovića i Muamera Gadafija, među sportašima bivši je boksač, među haškim sucima i tužiteljima njihov je zaštićeni svjedok, među Francuzima brat je francuske državljanke, među europskim političarima borac je protiv – njima omražene – Tuđmanove ostavštine, među novinarima onaj je koji im je darovao suho zlato – Tuđmanove transkripte. Kad se nađe u lošem društvu ili kad ga u takvo društvo dovedu prijatelji i znanci – kad su ga Ivo Pukanić i Željko Bagić, primjerice, doveli u društvo Hrvoja Petrača i njegovih dečki – on je javno nastupao kao njihov glasnogovornik.
Kad Stjepan Mesić tijekom posjeta Istri kaže: »U Domovinskom ratu nije bilo zločina na područjima gdje su se borili Istrani, Riječani i Primorci«, on samo želi kazati: »Vi ste partizani i ja sam partizan« i »Partizani ne čine zločine«. Ja sam jedan od vas: ni bolji ni lošiji od vas; ni mudriji ni siromašniji duhom. Vi i ja ne činimo zločine. On (Tuđman) i oni (Hercegovci) su ih činili. Možda ćete sutra vi ili vaša djeca biti na mome mjestu.
Kada pri prvom službenom posjetu Srbiji i Crnoj Gori (10. rujna 2003), odgovarajući na ispriku svoga domaćina, predsjednika SCG Svetozara Marovića (usput, to je onaj isti Marović koji je u doba napada na Dubrovnik u Skupštini CG tvrdio: »Ovaj rat moramo voditi, jer to nam je rat za mir«), kaže: »Koristim priliku da prihvatim ovu simboličku ispriku, a ja sa svoje strane mogu reći da se ispričavam svima onima kojima su građani Hrvatske, u bilo koje vrijeme i bilo kada nanijeli bol ili štetu, zloupotrebljavajući svoju poziciju ili radeći protivno zakonu. Govorim, u bilo koje vrijeme, bilo kada« – on je također reagirao na licu mjesta, bez prethodnog razmišljanja o tome što bi trebao učiniti ako se njegov domaćin odluči na ispriku. Na temelju njegovih riječi, Srbi i Crnogorci ponovno stječu pravo na nevinost.
Kad je pri susretu s crnogorskim ministrom vanjskih poslova Miodragom Vlahovićem (30. listopada 2004) u Zagrebu, u Uredu predsjednika Republike, izjavio da »Hrvatska nije nikad ratovala s Crnom Gorom«, on je također želio biti dobar domaćin, ali i poslati poruku Crnogorcima kako ih voli i sve im oprašta.
Da zaključim. Upravo zbog zeligovske naravi predsjednika Mesića, pogrešno je u njegovim javnim istupima tražiti dosljednost ili kritizirati nedosljednosti i kontradikcije.
Po svemu se čini da je jedini ispravni odnos prema njegovoj osobi i retorici nedavno javno pokazala Mirjana Pukanić, žena spektakularno likvidirana Ive Pukanića. Kad ju je Mesić izravno povezao s atentatom, pozivajući policiju da je privede i ispita (»I ona može dati neke podatke koji mogu dovesti do izvršitelja ili naručitelja ubojstva«), na pitanje kako to komentira, gospođa je Pukanić mirno i rezignirano kazala: »Pitala bih Mesića samo: Tko ste vi, gospodine predsjedniče?«
Moram iskreno priznati da mi nije palo na pamet tako logično i jednostavno pitanje: Tko je doista Stjepan Mesić?
Slaven Letica
|
