Ostali bez životnog standarda, a » svoji na svome «
NADNICE PO HRVATSKIM MJERILIMA A ROBA PO EUROPSKIM CIJENAMA.
Još prije sedam godina željeli smo (a i danas to želimo) Hrvatsku s jakim i stabilnim gospodarstvom a postali smo još siromašnija zemlja.
Mnogo puta se čulo s raznih govornica i iz intervjua kako je za naša poduzeća uopće a osobito za bivša jaka poduzeća najbolje da ih preuzmu stranci tj. strana poduzeća, najčešće velike kampanje.
Pritom se misli, dobronamjerno, ali vjerojatno i iz neznanja, kako će inozemne kampanje unijeti dodatni kapital, vrhunsku tehnologiju i djelotvorno rukovođenje poslovima.
Od 1991. godine, vlast je mirno promatrala kako naša jaka poduzeća nestaju s inozemnog i domaćeg tržišta i kako se velikom brzinom osipaju, teškom mukom okupljeni i osposobljeni ljudi – hrvatski kadrovi.
Hrvatska vlada očekuje presudno rješenje bržeg razvoja Hrvatske kroz prodaju poduzeća strancima. I to se odvija već sedam godina.
Nikako nismo protiv stranih ulaganja i povezivanja s inozemnim kapitalom, ali smo protiv toga da ispuštamo iz ruku dragocjenu vrijednost koju su naša poduzeća stvarala pola stoljeća i više. Hrvatska država bi trebala biti svjesna da se ne može oslanjati na tuđu proizvodnju, nego samo na vlastitu. Hrvatska mora imati vlastitu proizvodnju i svoj vlastiti inženjering a ona to još nema, jer je nedostajalo više političke zrelosti da bi se to realiziralo.
Hrvatska ekonomija i dalje nazaduje na tehnološkom i gospodarskom području. Ona postaje » europska radionica « u kojoj naši građani obavljaju niz jednostavnih, rutinskih nadničarskih poslova, bolje rečeno kolonijalnih.
Jedna bjelovarska tvornica (NIMEL) koja je počela s redom u ožujku ove godine, vlasništvo inozemnog i domaćeg ulagača (Željka Nimša) , hvali se proizvodi robu po visokom standardu NATO-a. Njihovi su pak radnici plaćeni po hrvatskom mjerilima od 800,00 do 1200,00 kuna mjesečno. Tako jeftina radna snaga bi se npr., u Italiji plaćala najmanje 2.ooo DEM na mjesec.
Živjelo naše robovlasničko društvo ! Neki će reći : ako im ne odgovara neka idu kući, već drugi čekaju na taj posao. Teško je biti nezaposlen, ali je još teže biti tuđi sluga, raditi i za to biti neadekvatno plaćen.
U spomenutoj tvornici se baš događa to da jedni daju otkaz a drugi ih odmah zamjenjuju. Ta slika se ponavlja svakodnevno, već nekoliko mjeseci. Pogon u kojem je smještena tvornica (metalska industrija Tehnika) s proizvodnjom po inozemnom receptu, je isplativ po režijama i ostalim troškovima.
Nimš je jedan od suvlasnika, odnosno gazda, i sam nekada je bio radnik poduzeća koje je propalo i u kojem je sada smještena tvornica, on se hvali da je obučio ljude za svjetsku razinu proizvodnje. Mi na to postavljamo logično pitanje: zbog čega postoje naše hrvatske škole i sveučilišta ? Sada se, dakle, javlja i problem obrazovanja kadrova.
Nije dovoljno ustrojiti kolonijalni rad. Potrebno je ustrojiti sve ono što uz rad ide. Prometovanje robama na principu uvoz radi izvoza i kojekakvo sumnjivo trgovanje, odnosno, šverc i plasiranje tuđih roba na tuđa tržišta ne donosi nam ništa dobro.
Nema i jake i bogate države Hrvatske bez jakih domaćih poduzeća i naših stručnjaka. Unatoč tome što to » svi znaju « naša su poduzeća ostala bez ljudi a ljudi bez životnog standarda, radi tuđe, nelojalne konkurencije i zbog onih koji su nas u to uvalili. Da smo » svoji na svome «.
Piše: Branko Stojković
NAŠE VRIJEME Broj; 14
23. srpnja 1997. Str.24
|
