02.07.2005., subota
JAZOVKA 2005
|
Kao što vidivmo ovih dana nam se ponovo pokušava kao što Rojs kaže nametnuti Jugoslavenska "nostalgija" pod različitim nazivima,i kao što je Rojs zamjetio kako se poklapaju datumi osnivanja Sisačkog partizanskog 22.6.1941 kada bjedna koljačka partizanska družina(čast iznimkama) slavi dan "antifašističke borbe" koje nije bila antifašistička borba već sustavno klanje Hrvata i svih nesrba,koncerta bjelog dugmeta,Bitke na Sutjesci,a na televiziji se prikazuje bjedan film "Bitka na Neretvi" u Jug. produkciji,jer znamo da HRT više nije u našim rukama,već u rukama masonerije koja putem medija teži ostvarivanju svog cilja "Novus ordo seclorum" iliti Novi svijetski poredak" gdje bi upravljali cijelim svijetom.No nitko ne se ne sječa Jazovke gdje je u jamu bačeno na stotine Hrvata bilo djece,žena,civila,o tome se ne priča dakle ne priča se o pokolju Hrvata,a slave se partizanski tj.četnički zločini,jer pred kraj rata u partizanskim postrojbama je bilo 90% četnika,zapitao sam se u kojem to smjeru ide ova država,gdje je ti logika? Donosim vam 1 dio svjedočenja jednog preživjelog sa Jazovke: U tjedniku “Zajedničar”, glasilu Hrvatske bratske zajednice, od 26. svibnja do 16. lipnja 2004. objavljene su uspomene Mije Samca, jednog od rijetkih koji su preživjeli partizanski pokolj nad Jazovkom. Za “Zajedničar” je tekst priredila Samčeva kći Ivanka Kuzmanović. Tekst bez izmjena prenosimo i ovdje, kako bi čitateljima bio dostupniji. Op. ur.) I. dio Mijo Samac jedan je od rijetkih partizanskih zarobljenika koji se živ vratio s Jazovke. U taj su ponor, pokraj žumberačkog mjesta Sošice, borci zadojeni komunističkom ideologijom bacali uokolo jame zaklane i ubijene ratne stradalnike. Mijo Samac je rođen 23. rujna 1920. u Slavetiću. Roditelji su mu bili Franjo i Mara r. Bravar. Pozvan kao ročnik u hrvatsko domobranstvo, na odsluženje vojnog roka, otišao je 15. ožujka 1942. u Karlovac. U mirnodopsko doba je vojni rok trajao dvije godine. Mijo je pozvan za vrijeme rata, pa je bilo i neodređeno trajanje njegove vojne dužnosti. U Karlovcu je na obuci bio šest mjeseci. Bio je pripadnik bojne koja se zvala inženjerska ("opkoparska"). Bilo ih je oko petsto vojnika. Obučavao se na poligonima oko Karlovca, na poljima i brdima uz rijeke Koranu i Mrežnicu te na području sve do Generalskog Stola. S drugim vojnicima je učio praviti utvrde za obranu mjesta i sela u ratnim uvjetima te gradnju rovova i sl. Do prosinca 1942. njegova je bojna bila smještena uglavnom u Karlovcu i nisu izlazili izvan grada u nikakve ratne operacije. Katkad su odlazili na čuvanje pruge prema Dugoj Resi i Generalskom Stolu, jer je prijetila neprestana opasnost da je partizani miniraju. Čuvali su i telefonske linije. Mijo se dobro sjeća činjenice da ni on ni drugi članovi njegove bojne nisu srušili ni jedan telefonski stup, dok su partizani srušili sve telefonske stupove od Karlovca do Vojnića. "Morali smo te stupove natrag postavljati!", prisjeća se, ali bi ih partizani ponovno srušili. Čuvali su i ceste kako bi se nesmetano mogao odvijati promet. Predavanja za vrijeme obuke držali su im njihovi časnici. Redom su to bili obrazovani ljudi, a među njima su bili pukovnik Juraj Rukavina, zapovjednik bojne i satnik Juro Popović, zapovjednik satnije. Taj je bio mlad, ali učen čovjek. Pred Božić 1942. Mijo bijaše u vojarni u Karlovcu (na Gazi). Sve je bilo u redu dok jedan ili dva dana prije Badnjaka, dok se s kolegama vojnicima spremao okititi borove izrasle pred vojarnom, nije iznenada odjeknuo poziv na uzbunu. On je bio pripadnik prve satnije koja je s druge dvije sačinjavala bojnu. Svaka je satnija dobila zadatak zauzimanja dodijeljenog joj ratnog položaja. Nastao je metež u kojem vojnici nisu znali ni kuda ni kamo krenuti. Izdana je naredba za postrojavanje. Bila je noć. Nije bilo snijega, ali je bilo jako hladno. Najstariji vojnici bili su stari dvadeset jednu ili dvadeset dvije godine, a najmlađi od osamnaest do devetnaest godina. Utrpali su se u četiri kamiona, u svaki po četrdeset ljudi, i preuzeli oružje kako bi na svojim položajima mogli što uspješnije djelovati. U to su se vrijeme borbe vodile na Kordunu i Žumberku. No, on i njegovi kolege nisu znali kuda idu. Smjer njihova kretanja i položaja bila je vojna tajna. Između 22 i 22,30 sati navečer krenuli su od Ilovca prema Draganiću. Putem su međusobno razgovarali o mogućim mjestima bojišnice. Gotovo su svi bili mišljenja da idu prema Žumberku. Nisu se prevarili. Potvrdu svojim razmišljanjima i upitima dobili su kad su kamioni skrenuli na cestu prema Krašiću. Iz sigurnosnih razloga, za slučaj da neprijateljski vojnici, partizani, zapucaju po kamionima, naređeno je vojnicima da siđu s kamiona te se pješice zapute prema odrednici u Krašiću. Kamioni su se prazni kretali za njima. U Krašiću je već bila jedna vojnička posada koja je čuvala mjesto. To su bili stariji ljudi. Bilo je među njima domobrana, rezervista, oružnika i mobiliziranih ljudi kao ustaše (trideseta bojna). Njih je bilo oko tristo. Osjećali su se ugroženima, jer je u Žumberku bilo nekoliko tisuća partizana. Mijina satnija bila im je određena kao pripomoć. Obilazili su položaje oko Pribića, po Hutinu, Svrževu itd. Božić su proveli mirno i slavljenički. S tim slavljeničkim tonovima miješale su se dojave kako je od Rude do Pećina sve puno partizana i da će napasti Krašić. Tako je i bilo. Svim postrojbama u Krašiću naređeno je stroga kopanja rovova oko Krašića i stvaranje obrane. Sjećajući se tih dana i događaja Mijo pripovijeda svoju životnu pripovijest, smrtnu muku i izbavljenje zahvaljujući Božjoj pomoći. "Premda je bilo prijetnji, nisu nas napali za Božić. Ljudi su nas pozivali u svoje kuće i častili nas. U strahu od partizana oni su na taj način i sebi i nama pridizali dobro raspoloženje i sigurnost. Ali, u nedjelju, drugi dan poslije Nove godine, bilo je to 1943., oko pola osam navečer, najedanput se oko Krašića stvorila urnebesna krika, vika u kojoj se razabirala naredba: 'Juriš! Udri, ubij, kolji sve što nađeš!' Partizani su nas napali. Napale nas njihove 13. proleterska i 4. kordunaška brigada. Bilo ih je oko tri tisuće. Krašić im je smetao jer nisu imali slobodan protok od Žumberka do pruge a onda i do Banije. Svi naši suborci odmah su bili pozvani na svoje položaje i prihvatili se obrane. Branili smo se koliko smo mogli cijelu noć. Borba je bila strašna. Oni nisu mogli ni za jedan metar sa sjeverne strane, kod Hutina, prijeći na naše područje. Nije im to uspjelo ni sa sjeveroistočne strane, iz Pribića, pa ni od crkve sv. Ivana, sa sjeverozapadne strane. Borba je bila strašna. Pravi pakao. Oni su imali namjeru potpuno nas likvidirati. Naši su preko radio postaje u Krašiću pozvali pomoć iz Zagreba i Karlovca jer onaj broj vojnika koji je na položajima nije mogao obraniti Krašić. K tome smo u toku noći imali oko 40 do 50 ranjenih i mrtvih na položajima. Ujutro je pao snijeg. Napadalo ga oko 30 cm. Bilo je hladno, ledeno. Temperatura najviše oko -10 stupnjeva C. Na našu nesreću magla je prekrila mjesto i krašićku okolicu. Partizani su i dalje napadali i dobivali su pojačanja. Nama je ponestalo streljiva, ali ne morala. Branili smo se kako smo mogli. Oko devet sati ujutro su iz Zagreba doletjela dva zrakoplova u namjeri da nam padobranima dostave streljivo i ono što nam je bilo najnužnije za borbu. Nadlijetali su Krašić. Bila je magla. Nisu nas uspjeli locirati pa su se vratili za Zagreb, a mi smo ostali bez opreme. Nastavili smo se boriti kako smo mogli. Borba je trajala i drugi dan. Ja sam toga dana u noći bio na položaju na groblju u Krašiću jer je tamo bio najžešći partizanski napad. Jedan naš vod borio se kod crkvice sv. Ivana. I tu je bio snažan njihov napad. Nas je pedesetak s groblja povučeno i oko 3 sata ujutro poslano prema kapelici Sv. Obitelji, jer su se u toku noći partizani prebacili u Donju Kupčinu i započeli napad s južne strane, od Brlenića. Na raskršću na kojem se s južne strane Krašića račva cesta prema Ozlju i Luliću nastala je nova bojišnica. Drugi nam je dan, dok je borba još trajala, poručnik rekao: 'Čuvajte svaki metak. Kad više ne budemo imali municije, a za predaju nismo, jer znamo da bi nam se dogodilo najveće zlo, nema nam druge nego da držimo svoje položaje i stavimo noževe na puške. Možda nam u međuvremenu prispije pomoć.' Ni drugi dan nije nam prispjela pomoć. Malo pomalo ponestajalo nam je municije. Branili smo se kako smo najbolje umjeli. Taj su dan partizani probili našu obranu. Uspjelo im je to s grobljanske strane i od sv. Ivana. Gubitaka je bilo mnogo na obim stranama. Ja sam još uvijek bio na položaju kod kapelice Sv. Obitelji. S tornja crkve u Pribiću zvonilo je Pozdravljenje. Krašićki je zvon zbog borbi bio nijem. Najednom je k nama došao natporučnik Ratimir i rekao nam: “Ja se ne ću predati ovim šumskim razbojnicima. Što će se dogoditi ako im se predamo? Oni ne poštuju Ženevsku konvenciju, ne znaju za milost i ništa ne poštuju!” U međuvremenu je partizanska rulja ušla u Krašić i počeli su klati nedužno stanovništvo. Klali su sve pred sobom. Ja i moja desetina nismo do pola noći pali u njihove ruke, jer su se oni i nas bojali. Još smo držali položaje. Nisu vjerovali da više nemamo municije. Vikali su da se predamo. Nazivali su nas “Pavelićevom bandom”. “Kad Vas ulovimo, živima ćemo vam oderati kožu!”, prijetili su. Kod pojedinih je naših vojnika došlo do panike i straha, ali je još uvijek bilo morala. Prijetnja pokoljem: Poručnik Šega iznio je mišljenje da bismo trebali proboj iz Krašića na Brezarić, prema šumi i Ozlju. Ako uspijemo proći, i tko prođe, spasit će se. Drugi pak poručnik, zapovjednik postrojbe u Krašiću, bio je mišljenja da bi i to malo ljudi što je ostalo izginulo u proboju. Municije gotovo nismo više imali. Stoga je on naredio da se povučemo po praznim kućama i pružamo otpor do jutra u nadi da će nam doći pomoć. Pomoći nije bilo. Tada najedanput pred kapelu stupi zapovjednik Šega s dva mlada zastavnika, studenta, i rekoše nam: “Braćo kako znate i kako možete, probajte se spašavati. Ja se ne predajem!” Zatim se zagrlio sa svojim zastavnicima i još dva starija vodnika, bili su iz Kraljevice, donesoše odluku da se ne će predati. Uzeše dvije bombe (“Handgranten”), aktivirali su ih i tako zagrljeni svi na mjestu poginuli. Kad su partizani to vidjeli, odmah su dotrčali do njih, razbijali im glave i gazili po njima. Nas preostalih desetak nije znalo ni kuda ni kamo krenuti, što učiniti. Bojali smo povući se u nečiju kuću. Moj razvodnik, mislim da se zvao Ivica Blašković, iz Bedekovčine, upozorio nas je kako bi partizani kad dođu za osvetu poubijali i sve ukućane. Predložio je da uniđemo u kapelu. (…) Bili su izmučeni i gladni. Partizani su ih vidjeli, zapucali i ovi su mladići mrtvi pali ispred kapele. Zatim su nastavili pucati po kapelici i vikati: “Bando, izlazite iz crkve ili ćemo je iz protutenkovskog topa razoriti!” Još su nas se bojali, misleći da imamo municije. Naš je vodnik tada rekao da nam nema druge: “Ili da se sami ubijemo ili da izađemo van. Oni su zauzeli Krašić, a sad će srušiti ovu kapelicu i ubiti nas!” On je izašao vani i rekao im: “Evo, mi se predajemo!” Zapovjedili su da jedan po jedan svi iziđemo iz kapele i odložimo oružje. Puške smo stavljali u snijeg. Prišli su partizanski vojnici i pokupili ih. Bilo nas je dvanest ili trinaest preostalih živih. Teško mi se toga sjećati. Mi smo bili samo vojska, redovita hrvatska vojska, nikakvi plaćenici, kriminalci ili narodni neprijatelji. A sada smo se suočili s ljudima koji nas očajnički mrze. Mislili smo da će nas odmah, po cesti, postrijeljati. Bili su to ljudi ponajviše s Korduna, srpske narodnosti. Jedan od partizanskih zapovjednika promrsio je odluku: “Ne ćemo im odmah ovdje presuditi, nego ćemo ih voditi za Sošice! Tamo će im 'narodni sud' presuditi.” Bili smo dobro odjeveni. Na sebi smo imali kabanice i dobru obuću. Ne zadugo. Ubrzo je slijedila naredba - skinuti kabanice i dio odjeće. Jedan ih od naših zapita, kako ćemo dalje bez odjeće i obuće? Jedan mu partizan odvrati: “Vama više ništa ne treba. Vi idete u jednu jamu. Tamo ćete imati komfor. Ne će vam biti ni zima ni vruće.” Belinić, Bulat i družina Nikad prije nisam čuo za tu jamu niti je ikada itko o njoj preda mnom govorio. Bili smo izmoreni i izmrcvareni. Dvije noći nismo oka sklopili. Izdržali smo, jer smo bili mladi. U najboljim godinama. Dvadeset do dvadeset i dvije godine. Povezali su nas debelom žicom dvojicu po dvojicu. Još smo imali obuću na nogama. Bila je nedjelja. Narod je polazio na misno slavlje. Naši su nas neprijatelji natjerali doći blizu crkve. Vikali su da smo razbojnici, “Pavelićeva banda” i sl. Mislili su tu upriličiti nekakav narodni sud. A narod je suosjećao s nama, plakao i bježao. Nitko se nije obazirao na njihove pozive da nas dođu izrugati, popljuvati i pokazati prema nama prezir i izreći prijekor. Vodili su nas dva po dva, vezane žicom. Svih povezanih, vojnika i civila, koje su optužili da su podržavali vezu s nama, iz Krašića i drugih okolnih sela, bilo (…) Uz jaku njihovu pratnju, svrstali su nas vezane dva po dva u kolonu. Odredili su da se kolona kreće preko Hruškovca, Prekrižja, Begova brda, Oštrca do Sošica. Došli smo u Sošice kasno navečer. Podijelili su nas u dva dijela: jedan dio nas smjestili su u podrum spaljenog samostana, a drugi dio u ruševnu, spaljenu školu. Tu smo bili jedan dan. Dolazili su nam pojedini partizanski provokatori, vrijeđali nas i cinički nas pitali da li znamo kamo idemo i što nas čeka. Mi smo samo šutjeli. Rekli su nam da smo svi osuđeni na smrt, jer smo pružali otpor partizanima u Krašiću i zato da ćemo svi bez razlike, bili ustaše, bili domobrani ili civili, svi da ćemo biti strašno kažnjeni. Na to je jedan naš zastavnik, koji je bio ranjen, rekao da nismo mi napadali njih, nego da su oni napadali nas, a mi smo samo branili Krašić. Čim je to izgovorio, već mu je bila zapečaćena sudbina. Pred nama su ga izgazili i potom ubili. Sutradan su nas dotjerali na sajmište, pred “narodni sud”. Bili smo iscrpljeni i izgladnjeli. Oni su u međuvremenu dovodili ljude iz Radatovića i drugih tobožnjih “partizanskih” sela i pripremali ih da poput nahuškane rulje viču na nas riječi presude: “Ubiti! Ubiti”. Gađali su nas čim su god stigli ili iščeprkali ispod snijega: drvlje, kamenje i sl. Najprije se na pozornicu popela Milka Kufrin, rodom iz Okića. Popeli su se i njezin muž Rade Bulat, Lutvo Ahmetović i drugi. 'Narodni je sud' najprije prozvao poručnika Ivana M. iz Duge Rese. Nije imao ni trideset godina. Vjerojatno je netko od članova “suda” gajio neprijateljstvo prema njemu. Nama naočigled su ga ubili, rekavši prije toga da će njega zamijeniti i da će njegovi doći po njega. Kakva varka! Dok je prostrijeljen padao na zemlju, posljednjim je snagama raširio ruke i uzviknuo: “Živjela Hrvatska!” Čuo sam kasnije da su njegovi došli po njega i preuzeli ga u lijesu. Zatim se na pozornicu, zapravo stara kola, popeo Marko Belinić. Pročitao nam je presudu koja je glasila: 'U ime naroda Žumberka osuđeni ste na smrt! Svi bez razlike. Na pomilovanje nemate pravo i presuda se ima izvršiti još danas!" Do tu nas je bilo nešto preko tri stotine. Nakon pročitane presude, gordo je silazio s pozornice, a među nama je nastao strašan muk. Svi smo se jednostavno sledili. Sa mnom je bio svezan jedan mladi čovjek imenom Jure, iz nekoga žumberačkog sela, i reče mi: “Mijo, sada je sve gotovo. Ni sam drag Bog nam ne može više pomoći!” Ja mu odvratim: “Još nam je i preostalo samo to da se možemo Bogu moliti!” Bilo je tu i domaćih žena koje su molile naše oslobođenje. Zaklinjale su ih da nismo ništa krivi, da smo služili redovitu vojsku, da su oni nas napali, a mi da smo se branili, kako je velika šteta i grjehota ubiti tako mlade ljude. Nije pomoglo, dapače su im zaprijetili, ako nastave govoriti, da će i njih povesti s nama u Jazovku. Ponavljam, ja nisam znao gdje je ni što je to Jazovka. Bilo je oko pola jedanaest kad je “Narodni sud” donio presudu. Prilazili su nam zatim partizani i partizanke, obilazili nas redom i skidali još na nama preostalu odjeću i obuću. Rugali su nam se da ćemo samo zamijeniti odjeću i obuću. Ova da će dobro doći njihovim borcima koji su slabo odjeveni i obuveni. Snijeg je bio do koljena, temeratura oko -17 C. Kad su izuli čizme, spontano sam izustio pitanje: “Druže, a kako ću ja sad dalje bos i polugol po toj studeni”. On mi je posrdno odgovorio: “Ti, slušaj! Ne ću ti reći drug, nego bandit! Tebi i ne treba više obuća. Vi ćete gore u jami imati posebno primjeran komfor. Ne će vam biti zima ni vrućina!” To se i dogodilo. Mi smo se zagonetno pogledavali, pa ja upitam uza me vezanog vojnika: 'Pa kakva je to jama, gdje ćemo mi svi, nas preko tristo, moći biti smješteni?' Partizanski stražar koji nas je nadzirao čuvši moj upit zlurado dobaci: 'Imamo mi mjesta za sve vas i za još više od vas!' Osjećao sam pojačani umor. Srećom sam imao na nogama debele zimske čarape koje mi je izvezla već pokojna moja sestra Bara. No, više od hladnoće mučila me neizvjesnost. Ubrzo je k nama, uz jako njihovo osiguranje i noževima na puškama, pristupio jedan od njihovih komandanata. Mislio sam da je ta jama negdje gore daleko, u Svetoj Geri ili je to nekakvi zavoj u koji će nas tu nedaleko Sošica pobacati. Razmišljao sam i o tome da možda gore već stoji neka njihova jedinica koja će nas ubijati kako budemo dolazili. Izdao je zapovijed da kolona krene prema Jazovki. Uz nas i iza nas kretala se jaka stražarska pratnja. Bio je to uistinu put u nepoznato. Iznad sela bila je kržljava šuma. Bosi smo hodali po debelim, zaleđenim, nanosima snijega. Oči još ništa nisu zapažale, a tijelo se sleđeno kretalo prema maloj uzvisini. Kada smo došli na predviđeno mjesto, do otvora jame-ponora, Jazovke, zaustavili su kolonu. Magla se počela dizati i tako smo svi gledali strahote neljudskog postupanja s nama. Meni je Bog dao tu milost da nisam bi među prvim u koloni, već na njenom začelju, u najzadnjem redu. Netko je od partizanskih vojnika, krvnika, povišenim i važnim glasom izdao zapovijed ili obavijest: 'Sada će početi likvidacija i možete gledati kako se to radi! Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednim. Nijedan neće umaći!' To se skoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu također kod pojedinih njihovih stražara koji su pazili na nas. Bio je to jezovit čin. Oko pola dva sata otpočelo je klanje i masovno ubijanje. Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani. Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom. Nisu odmah bili mrtvi, nego su se po snijegu koprcali i mučili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplašen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljači su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i balaci u jamu, a oni bi u međuvremenu klali drugih deset. Bilo je strašno čuti kako bi, kad bi pri bacanju u jamu zapazili da je još neka žrtva živa, govorili jedan drugome: 'Nek' se unutra koprca, imat' će dovoljno mjesta!' Uskoro se počela spuštati noć. Preostalo nas je još 20 do 30 živih. Tada se iznenada, iz smjera Sošica, pojavio njihov kurir, jašući na konju. Na komadiću papira donio je nekakvu poruku. Dosavši blizu jame zavikao: 'Prekini! Prekini! Dosta! Što je ubijeno, ubijeno je!' Dok je on to vikao, krvnici su odlučili zaklati još četiri para i govorili da ih još mogu poklati koliko oni hoće. Kada su prestali, ostalo nas je oko dvanaest osuđenika, šest pari. Supatnik koji je sa mnom bio vezan u par, reče mi kako će nas sada za ukras i sprdnju objesiti na neki hrast. Na sreću se to nije dogodilo. Nas preostale od klanja svezane su vratili u selo i zatvorili u jednu bivšu gostionu: 'Kod Radića'. Tu smo bili cijelu noć zatvoreni. Stražu pred vratima do ujutro su čuvali neprijateljski raspoloženi stražari. Pitali smo se što čekaju? I dokle? Čuli smo riječi stražara te se stisnuli u kut. Bila su to dvojica koljača koje sam vidio kod jame. Imali su crvene marame oko vrata, s oznakom srpa i čekića. Oko pojasa zadjenuše još svježe okrvavljene noževe, a krvlju naših ljudi bila im je natopljena odjeća i poprskane ruke. Jedan od njih nam je dobacio: 'Hajde vi ustaše, recite, koji je od vas ustaša!' Rekli smo da takvih tu nema i da smo u vojsku došli pozivom. Nisu nas dirali. Za dan-dva odredili su nas za rad u njihovoj bolnici, da njegujemo njihove ranjenike, jer smo bili bolje uvježbani od njih. Kad su nam zabilježili naše osobne podatke, rekli su nam ovako: 'Ako ikad, igdje i za sto godina budete rekli što je bilo, opet ćete otići gore i tamo ćete umirati osam dana'. Četvoricu zarobljenika odveli su u nepoznato mjesto, a meni i još trojici povjerili su brigu o ranjenim Slovencima i drugim dovezenim vojnicima. Najvećim djelom bili su to partizani ranjeni u borbama oko Metlike ili po Žumberku, osobito oko Kalja i odruguda. Koliko smo mogli mi smo se o njima brinuli, ložili vatru u starinskim pećima i dr. Radili smo pod strogim nadzorom jednog njihovog čovjeka naoružanog automatom. Bili su u strahu da mi ne poduzmemo štogod protiv kojega od ranjenika ili izvan kuće, ili pokušali pobjeći. Zaprijetili su nam da će nas u pokušaju bijega opet odvesti i baciti u Jazovku. A nije mi bilo do bijega. Odvraćali su me od toga i pomisao na veliku daljinu od Sošica do Slavetića, a po velikoj studeni i snijegu. Bilo je previše rizika, a uspješan ishod vrlo upitan. U tim mislima bi mi protjecalo vrijeme, ali sam se svako večer molio Bogu da me izbavi iz toga pakla, ako je moguće. Ako ne, salijetale su me i pomisli da se ubijem, kad bih imao oružje pri ruci. Malo je nedostajalo da to učinim, vrlo malo. Psihološko stanje i duševne muke koje sam proživljavao slamale su me i sigurno ne bih izvršio nešto nepromišljeno bez krajnjeg razloga i očaja. U tim okolnostima izdržao sam od Tri kralja do Svijećnice (2. veljače 1943.). Bilo je mukotrpno, a vrijeme je sporo prolazilo. Zavladali su nepovjerenje i šutnja nikoga ništa nisam se ufao pitati, nikome tjeskobe nisam mogao izreći, morao sam se uvući u sebe. Poznatoga nisam susretao ni od rodne kuće glasa primio. Moji su mislili da sam već ubijen, bačen u jamu. Partizani su zaveli takav teror nad stanovništvom da se nitko ni od mojih nije ufao doći u Sošice i pitati za moju sudbinu. |
