Crna legija 1941.

Nažalost nije cijela pjesma,ali nema veze...hehe




Mene moja naucila mati,

Da ja pjevam živjeli Hrvati...

Mene moja naucila strina,

Svim srbima picka materina!

Ne treba mi zvijezdica na glavi,

Vec ja nosim Crven Bijeli Plavi.

Tko to kaze ubio ga caca,

Da se Crna Legija ne vraca.

Mila majko ti ne roni suza,

Ustaška mi dolikuje bluza.

Ja Ustaša i moj tata bio,

Otac sinu zanat ostavio.

Velebite divna goro naša,

Ti si kuca Hrvatski Ustaša.

Oj Ustaše kad cemo do Drine,

Da stanemo na prag domovine.

Kolo igra tamburica svira,

Teško onom tko Hrvata dira.

Ala vija propala srbija,

Ala avanti predala se Anti.

Mlad Ustaša kukavica nije,

Smrt ga gleda on se nanju smije.

Pavelica porodila vila,

Zato tita mršava kobila.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je država koja je nastala 1941. raspadom Kraljevine Jugoslavije Nestala je sa svjetske pozornice 1945. uništenjem Sila osovine.

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju one varijante hrvatskog pitanja koja se temeljila na rasformiranju Jugoslavije.
Hrvatska enciklopedija sažeto kaže o povijesnoj ulozi NDH: »Država koju je 10. IV. 1941. u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet u odnosu na dosadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja.

Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali Adolf Hitler je odlučio da se u to pitanje ne miješa. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten sjeverni dio Dalmacije i većina jadranskih otoka, područje sa oko 420.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko.

Italija je vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorima. Iskoristila je pojavu četnika i pružala im punu pomoć, priznavajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju; time su izvrsno koristili staro rimsko načelo "divide et impere" ("podijeli pa vladaj") Več u kolovozu ponovo je okupirala tzv. "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i Zonu tri, do granice interesen zone, ali se 1942. povukla.

Nakon kapitulacije Italije, Ante Pavelić je proglasio poništenje Rimskih ugovora. Područje Dalmacije i Gorskog Kotara koje je bilo ustupljeno Italiji time formalno ulazi u sastav NDH (ne i Istre, Rijeke i Kvarnera, koji su prije rata bili u sastavu Italije, iako se Pavelić nadao da će mu Nijemci i tu prepustiti upravu).

NDH bila je priznata od: Mađarske, Njemačke, Italije, Slovačke, Bugarske, Rumunjeske, Japana, Španjolske, Finske, Danske, Manđurije, Tajlanda, Kine, Burme, Filipina i Indije.

Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" poziva hrvatski narod na uspostavu NDH. 10. travnja 1941. bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je uspostavu NDH preko Radia Zagreb u 16 sati, a njemačka vojska započele je ulazit u grad Zagreb sat vremena kasnije. Kvaternik je djelovao u dogovoru sa njemačkim izaslanikom Edmundom Weesenmayerom. Ovaj je u prethodnih desetak dana više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao. Weeesenmayer je ipak nagovori Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju.



Podrazumijevalo se, da će nova država zauzeti cijelo dosadašnje područje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu (Sjeverozapadna Bosna, Bosanska krajina - nastanjena pretežno Srbima), te ostatak Bosne i Hercegovine (zapadni dio Drinske banovine), sa granicom na Drini. Područja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Krka, Cresa i Lošinja bila su od 1919. u sastavu Italije i na njih se nije računalo.

Nezavisna Država Hrvatska imala je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (nesigurnost proračuna je oko jedan posto).

Kroz područje NDH za naplaćivanje roba i usluga koristile su se sljedeće valute:

* dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942)
* talijanske lire (sve do pada Italije 1943.)
* njemačka reichsmarka
* kuna

Novčanice (kune) u opticaju:

* 0,50 banica, 1 i 2 kn (25. rujna 1942.)
* 10 kn (30. kolovoza 1941.)
* 50, 100, 500 i 1000 kn (26. svibnja 1941.)
* 5000 kn (15. srpnja 1943.)
* 1000 i 5000 kn (1. rujna 1943.)

Novčanice (kune) koje zbog ratnih okolnosti nisu izdane, a u potpunosti su bile izrađene:

* 100 i 500 kn (1. rujna 1943.)
* 20 i 50 kn (15. siječnja 1944.)


NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se on donese. Sve zakonse odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu potpisivao je Ante Pavelić, koji nasi naslov poglavnika. Tako je donesen zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH itd.

Poglavnik je u svojim rukama koncentrirao izvršnu vlast (šef države; do 1943. je predsjednik vlade i sam imenuje sve ministre; nakon toga također on imenuje i predsjednika vlade i ministre), te također i zakonodavnu (uz suradnju i savjetovanje Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku 1941 i 1942, Zakonodavnog odjela Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942, Hrvatskog državnog sabora 1942 i Državnog vijeća 1942-1945) kao i bitan dio sudske vlasti (izvanredni sudovi, uspostavljeni poglavnikovim odredbama, postali su osnova sudstva u NDH, a redovni sudovi (sudovi velikih župa, kotarski sudovi) imali su sekundarnu ulogu.

Evo zore, evo dana ili kako ju još neki zovu Jure i Boban je pjesma spjevana u čast ustaških časnika, zapovjednika elitne ustaške jedinice Crne legije Jure Francetića i Rafaela Bobana. Pretpostavlja se da je nastala oko 1942. Godine 1991. pojavljuje se još jedna verzija pjesme sa izmijenjenim tekstom.

Kasnije su se javljale prerađene pjesme koje su sadržavale stihove iz obaju verzija uz korištenje još nekih novih stihova.Pa evo nekoliko verzija



Evo zore,evo dana,evo Jure i Bobana (x2)

Jure zove,Boban viče,"Evo mene Poglavniče" (x2)

Jure zove,Boban viče,"Ej viteže Francetiću" (x2)

Tvoja bojna čuva Liku,biser zemlje,našu diku (x2)

Na vrh gore Trebevića,u logoru Francetića (x2)

U logoru Jure sjedi,svojoj vojsci on besjedi (x2)

Oj ustaše,braćo mila,duboka je voda Drina (x2)

Drinu ćemo pregaziti,a Srbiju zapaliti (x2)

Kad je Drinu pregazio,u nogu je ranjen bio (x2)

On ne viče jao meni,već on viče "Za dom spremni!" (x2)





Evo zore,evo dana,evo Jure i Bobana (x2)

Jure zove,Boban viče,"Evo mene Poglavniče" (x2)

Jure zove,Boban viče,"Ej viteže Francetiću" (x2)

Tvoja bojna čuva Liku,biser zemlje,našu diku (x2)

Evo zore,evo dana,evo bojne Imoćana (x2)

Oj ustaše,braćo mila,duboka je voda Drina (x2)

Drinu treba pregaziti,i Srbiju zapaliti (x2)





Evo zore,evo dana,evo Jure i Bobana (x2)

Jure zove,Boban viče,"Za dom spremni,Poglavniče" (x2)

Na vrh gore Trebevića,u logoru Francetića (x2)

U logoru Jure sjedi,svojoj vojsci on besjedi (x2)

Oj ustaše,braćo mila,duboka je voda Drina (x2)

Drinu ćemo pregaziti,a Srbiju zapaliti (x2)

Kad je Drinu pregazio,u nogu je ranjen bio (x2)

On ne viče ajme meni,već on viče "Za dom spremni!" (x2)

Za dom spremni i za tića,Poglavnika Pavelića (x2)

Rođen je u Bobanovo Dragi Sovići kraj Gruda, 23. prosinca 1907.-?, general i ustaški pukovnik.

Isprva djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. U ustaški logor Bovegno u Italiji došao u ljetu 1932., ali se odmah vratio i sudjelovao u Velebitskom ustanku (u rujnu 1932.), te opet preko Zadra potražio boravište u Italiji. U svibnju 1934. Ante Pavelić imenovao ga je rojnikom vodnikom. Iduće je godine (1935.) zamjenik zapovjednika satnije na Liparima, potom ga Talijani prebacuju u Kalabriju. Početkom prosinca 1937. uhićen je s grupom ustaša zbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, ali je ubrzo pušten. Pripadao je krugu najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika.

Nakon proglašenja NDH vratio se u domovinu i djelovao u Ustaškoj vojnici. U studenom 1941. promaknut je u čin ustaškog satnika. Nakon izbijanja četničko-partizanskog ustanka protiv vlasti NDH, postaje zamjenik zapovjednika elitne jedinice Ustaške vojnice, Crne legije, Jure Francetića. U srpnju 1942. zapovjedao je jednom bojnom Crne legije koja je dva dana i dvije noći branila grad Kupres od partizanskih napada. Nakon pogibije Jure Francetića (potkraj 1942.) postaje zapovjednik Crne legije, koja iste godine biva rasformirana. 3. bojna bivše Crne legije postaje 5. ustaški stajaći zdrug, koji kasnije operira u Podravini a Boban postaje njegov zapovjednik. Pod njegovim zapovjedništvom 5. ustaški stajaći zdrug 13. listopada 1944. odbija napad partizanskog 6. i 10. korpusa te 7. banijske divizije na Koprivnicu. U istom mjesecu čuva zatočene bivše ministre, Mladena Lorkovića i Antu Vokića u Koprivnici. Na kraju rata imao je čin ustaškog pukovnika i generala Hrvatskih oružanih snaga. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, te se kod Bleiburga uspijeva probiti na sigurno.



Prilikom rekonstrukcije Vlade NDH u izbjeglištvu 1951. Ante Pavelić ga je imenovao ministrom oružanih snaga. Postoji više verzija o Bobanovoj životnoj sudbini nakon 1945. Prema jednoj je poginuo 1946. u Podravini u borbi s partizanima, a prema drugoj 1947. kao križar u Hercegovini. (Postoje i priče da se prebacio u Argentinu, potom u SAD, gdje je pristupio američkoj vojsci i sudjelovao u korejskom ratu. Ondje je navodno izgubio ruku te je umirovljen i vraćen u SAD, nakon čega je preselio u Austriju i ondje umro.)

U Prozoru kraj grada Otočca, u malenom zaseoku Vivoze rođen je Jure Francetić od majke Kate i oca Juraja. 3. srpnja 1912.,a umro je u Slunju, 27. prosinca 1942.Bio je hrvatski političar, ustaški časnik i zapovjednik elitne jedinice Ustaške vojnice, Crne legije.

Pučku školu završava u Otočcu, gdje kasnije kreće u srednju školu i završava je u Senju. Daljnje školovanje mu plaća stric, maturu polaže u Križevcima. Godine 1931. upisuje studij prava u Zagrebu, nakon nekog vremena završava u zatvoru zbog napadanja vlasti. Dobiva 3 mjeseca strogog zatvora i progon iz Zagreba na 5 godina.

U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje dobiva čin ustaškog dorojnika. Kad Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom Janka-Puszta u Mađarskoj, za pobočnika mu je određen Francetić. 1936. vraća se u Italiju, interniran je na otok Giglio, a potkraj 1937. vraća se u Hrvatsku.

Po povratku je uhićen i interniran u rodni kraj. Ipak 1938. uspijeva doći u Zagreb, gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je, iste godine, pozvan na odsluženje vojnog roka kraljevske jugoslavenske vojske u Niš. Nakon odsluženja vojnog roka tijekom kojega je stekao čin podnarednika vraća se u Zagreb i nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta. Zbog te djelatnosti opet je uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku.

Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Ante Pavelić ga krajem travnja imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i ustroja ustaških postrojbi. U rujnu 1941.preuzima zapovjedništvo nad jedinicama Sarajevskoga ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju.

Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u čin ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10.IV.1942. šalje A. Paveliću brzojavku sadržaja:"Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova". Čin ustaškog pukovnika dobio je nakon uspješnih akcija na Kupresu i oko Bugojna, kamo je Crna legija poslana u srpnju 1942.U ljeto te godine postavljen je za zapovjednika stajaćih djelatnih zdrugova Ustaške vojnice.



Polazeći na novi zadatak u Liku, gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama, zbog kvara na motoru, njegov se zrakoplov, kojim je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić, prisilno spustio kraj sela Močila, nedaleko od Slunja. Nakon slijetanja partizani su ih napali i teško ranili Francetića i onesviještenog ga prevezli u Slunj, gdje je umro.

Bilo je i nepotvrđenih glasina da je na motoru njegovog aviona izvedena sabotaža od strane nekih protalijanski nastrojenih ustaških časnika jer Francetić nije namjeravao trpjeti talijansku potporu četnicima u Lici i Primorju. Navodno je dan prije polijetanja Francetić poslao Paveliću pismo sadržaja:"Poglavniče! Moji crnci (Crna legija) su samo meni vjerni i samo smrt će me zaustaviti da se pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vierni i uviek odani Jure Francetić"

Već za života o njemu su se pjevale pjesme koje su objavljivane po listovima, a 1945. u Zagrebu je tiskana knjižica pod naslovom Narodna pjesma o vitezu Juri Francetiću. O njemu i njegovoj Crnoj legiji sačuvana je pjesma Evo zore, evo dana. U njegovu je čast, 31. ožujka 1943., 7. pješačka pukovnija dobila ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića.

Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH (1991.-1995.) brigada HVO-a iz Zenice je dobila ime "Brigada Jure Francetić" kao i satnija HOS-a iz Tomislavgrada-"13. satnija Jure vitez Francetić".

Ante Pavelić rodio se u Bradini kod Konjica, 14. srpnja 1889. a umro je u Madridu, 28. prosinca 1959.Bio je hrvatski radikalni nacionalistički političar, vođa ustaškog pokreta i poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.Ante Pavelić je osnovnu naobrazbu stekao u bosanskohercegovačkim mjestima poput Travnika, a srednju je školu pohađao u Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao.Još je u gimnazijskim danima pristupio Hrvatskoj stranci prava. Godine 1914. diplomira na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje 1915. stječe i doktorat.Tijekom 1.svjetski rata te u prvim poslijeratnim godinama intenzivira sudjelovanje u Hrvatskoj stranci prava, postaje potpredsjednikom stranke, zastupnikom u skupštini grada Zagreba, potpredsjednikom Hrvatske Odvjetničke komore i konačno poslanikom Narodne Skupštine gdje je bio očevidac Radićevog ubojstva.Profesionalno se istaknuo kao samostalni odvjetnik.

Glavna Pavelićeva politička orijentacija do ubojstva Stjepana Radića (1928.) bijaše parlamentarna borba za hrvatsku samostalnost protiv velikosrpskoga tlačenja.Nastupima u Skupštini SHS (o kojima je ostavio žive zapise) borio se protiv srbijanske tiranije, a poslije umorstva Radića pristupio je Seljačko-demokratskoj koaliciji Mačeka i Pribićevića. Prijelom u Pavelićevoj karijeri predstavlja šestojanuarska diktatura (6. siječnja 1929.), kada emigrira preko Beča i Budimpešte u Sofiju. Tu je ostvario suradnju s makedonskim bjeguncima, te sklopio pakt o pomaganju za osnivanje samostalnih država Hrvatske i Makedonije.

Ogorčen srbijanskim terorom (ubojstva političkih vođa, intelektualaca kao Šufflay i Pilar), Pavelić je postao svjestan da nema kompromisa sa srpskim hegemonistima, te da je ideja hegemonije dublje ukorijenjena u srpski nacionalni korpus nego što se to inače mislilo. No, sam uspjeh Seljačko-demokratske koalicije (u kojoj su u velikoj mjeri sudjelovali i Srbi prječani, pa i Srbijanci) ga je mogao usmjeriti u pravcu izvanparlamentarne demokratske borbe - što se nije dogodilo. Pavelićev je jedini cilj bio hrvatska država - makar bila i još eksploatiranija nego u Jugoslaviji, samo da se uspostavi bar formalni politički subjektivitet.

Iako nije prema Srbima gojio neprijateljske osjećaje u mladosti, zbilja velikosrpskoga nasilja je u Paveliću učvrstila uvjerenje da je nemoguće postojanje hrvatske države sa srpskom manjinom.

Pavelić je u Italiji osnovao nacionalističku organizaciju pod imenom Ustaše, a sebe proglasio autokratskim vođom ili Poglavnikom toga pokreta u nastajanju.Ustaše su organizirali neuspjeli Velebitski ustanak 1932., a 1934. im je pošlo za rukom da, u suradnji s makedonskim VMRO, likvidiraju jugoslavenskoga kralja Aleksandra u atentatu u Marseillesu 1934. Tada je pod pritiskom Versailleskih sila konfiniran u Italiji i stavljen u zatvor do 1936. U razdoblju od 1929. do 1934. je ustrojio niz kampova za gerilsku borbu u Italiji i Madžarskoj, koji su raspušteni nakon ubojstva kralja Aleksandra.

Tijekom kratkotrajnoga rata koji je slomio Kraljevinu Jugoslaviju, Pavelićev izaslanik Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku ili skraćeno NDH.

Godine 1941., Pavelić je posjetio Mussolinija i Hitlera (u razna vremena i u odvojenim posjetima). Konačni rezultat je bio uspostava NDH kao njemačko-talijanskoga protektorata s ograničenom suverenošću.Hrvatska je imala vlastiti sabor, valutu, te u početku strogo ograničenu vojsku koja je vremenom rasla kako se razbuktavao rat u bivšoj Jugoslaviji. S obzirom da je Italija inzistirala na izvršenju Rapalskih Ugovora sklopljenih 1920.g. (u Rapallu, Italija), između Kraljevine Jugoslavije i Italije po kojemu je Kraljevina Jugoslavija galantno prepustila Italiji Istru, dio Hrvatske obale, otoke te grad Zadar, Pavelić je bio prisiljen potpisati Rimske ugovore kojima je u Rappalu dogovoren hrvatski teritorij prepušten Italiji.



Ustaše i Pavelića se optužuje za progone i pokolje Srba «iz čista mira». No, stvar je nešto složenija. U interregnumu raspada Jugoslavije došlo je do više ispada četničkih i velikosrpskih skupina, i to čak prije 10. travnja, u kojima je stradalo na stotine Hrvata (npr. ubojstvo destina vojnika-Hrvata iz BiH koji su ubijeni u Srbiji pri povratku u domovinu nakon raspada starojugoslavenske vojske).

Ustroj vlasti je bio piramidalan, s Pavelićem kao Poglavnikom, te njemu podređenim Glavnim ustaškim stanom, Ustaškom vojnicom, te Ustaškom nadzornom službom (obavještajnom službom). Regularnu vojsku je činilo Hrvatsko domobranstvo, dok je dio Hrvata služio u legionarskim jedinicama - postrojbama s njemačkim časnicima i hrvatskim dočasnicima i vojnicima. Na političkom planu, Pavelić je zbog rastuće oporbe (nadbiskup Stepinac, Vlatko Maček) uspostavio osobnu diktaturu.

Pavelić je u kaosu poraća preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). Preživio je atentat 1957. u Argentini, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu, dijelom zbog posljedica atentata.

Poznata ustaška pjesma,prvo u izvedbi Marka Perkovića Thompsona



Jasenovac i Gradiška Stara,Jasenovac i Gradiška Stara
to je kuća Maksovih mesara, to je kuća Maksovih mesara

Kroz Imotski kamioni žure,kroz Imotski kamioni žure,
voze crnce Francetića Jure,voze crnce Francetića Jure

U Čapljini, klaonica bila,u Čapljini, klaonica bila,
puno Srba Neretva nosila,puno Srba Neretva nosila

Oj Neretvo teci iza stranu,Oj Neretvo teci iza stranu
nosi Srbe plavome Jadranu,nosi Srbe plavome Jadranu

Ko je moga zamisliti lani,ko je moga zamisliti lani
da će Božić slavit partizani,da će Božić slavit partizani

Tko je reka, jeba li ga ćaća,tko je reka, jeba li ga ćaća
da se Crna Legija ne vraća, da se Crna Legija ne vraća

Gospe sinjska ako si u stanju,Gospe sinjska ako si u stanju
uzmi Stipu a vrati nam Franju,uzmi Stipu a vrati nam Franju

Oj Račane jeba ti pas mater,oj Račane jeba ti pas mater
i onome tko je glasa za te, i onome tko je glasa za te

Sjajna zvijezdo iznad Metkovića,sjajna zvijezdo iznad Metkovića
pozdravi nam Antu Pavelića,pozdravi nam Antu Pavelića



A tu je i u izvedbi pokojnog Joška Tomičića.Joško R.I.P.



Jasenovac i Gradiška Stara,Jasenovac i Gradiška Stara
to je kuća Maksovih mesara, to je kuća Maksovih mesara

Kroz Imotski kamioni žure,kroz Imotski kamioni žure,
voze crnce Francetića Jure,voze crnce Francetića Jure

U Čapljini, klaonica bila,u Čapljini, klaonica bila,
mnogo Srba Neretva odnila,mnogo Srba Neretva odnila

Ko je moga zamisliti lani,ko je moga zamisliti lani
da će Božić slavit partizani,da će Božić slavit partizani

Tko je reka, jeba li ga ćaća,tko je reka, jeba li ga ćaća
da se Crna Legija ne vraća, da se Crna Legija ne vraća

Sjajna zvijezdo iznad Metkovića,sjajna zvijezdo iznad Metkovića
pozdravi nam Antu Pavelića,pozdravi nam Antu Pavelića

02./10. prosinca 1941.
Pokušaj čišćenja planine Ozren od partizanskih i četničkih jedinica. U selu zvanom "Mala Jugoslavija" nedaleko Usorebilo je sjedište četničke komande pod zapovjedništvom samozvanog generala Čerkeza. U akciji su osim Crne legije sudjelovale i 8. (domobranska) djelatna pukovnija kao i četiri ustaške bojne. Iako je akcija bila neuspješna, od jedinica NDH, u borbi se najviše istakla Crna legija. Ustanici su pretrpjeli velike gubitke a i sam Čerkez je poginuo.



Na ovoj slici možete vidjeti Crnu legiju u zimi 41/42


13./28. siječnja 1942.
U operaciji su osim Crne legije sudjelovale njemačka 342. i 718. pješačka divizija, talijanska divizija "Ravenna" kao i 4. i 5. domobranska divizija. Crna legija je poslana da zatvori prostor između Visokog i Vareša kako bi se spriječilo partizane u probijanju na zapad u srednju Bosnu. Sudjelovala je samo u ogranićenim akcijama. Iako se operacija ne može nazvati uspješnom partizani su natjerani na planinski teren.


28./30. siječnja 1942.
Nastavak prošle operacije nazvan je "Operacija Ozren". U operaciji su sudjelovale iste jedinice kao i u prošloj. Crna legija je iskorištena kao udarna jedinica djelujući u okolici Maglaja. Operacija Ozren je bila uspješna, partizani su istjerani iz njihovih utočišta i pretrpjeli su brojne gubitke.


Veljača-travanj 1942.

Napad na četničke položaje Han Pijeska 1942.

Crna legija je djelovala samostalno protiv zaostalih četničkih grupa na Ozrenu i nije se angažirala u planiranim velikim operacijama do 15. ožujka kada je očistila Romaniju od četnika i zauzela položaj kod Han Pijeska kako bi učvrstila istočno krilo njemačke 718. divizije.



Ova operacija, od Nijemaca zvana Trio I, započeta je od talijanskih divizija Taureneese, Pusteria i Sassari koje su htjele očistiti Crnu Goru, Sanđak i istoćnu Bosnu od ustanika i primiriti taj prostor. U operaciji su sudjelovale 3. i 4. (domobranska) granična bojna kao i 8., 13. i 15. (domobranska) pješačka pukovnija. U dijelu Operacije Trio I koji se odvijao na teritoriju NDH Crna legija je igrala dominantnu ulogu i najodgovornija je za uništavanje i razbijanje 4500 četnika koji su djelovali na prostoru istočne Bosne. Nakon Han Pijeska, (dok su Talijani zbijali svoje divizije i ne čekajući odobrenja njemačkog zapovjednika), Crna legija zauzima Vlasenicu a u Žepću zatječe gotovo sve stanovništvo pobijeno od četnika. U daljnjim borbama Crna legija osvaja Miliće, Kasabu, Drinjaču, Bratunac i Srebrenicu te 09.04. izbija na Drinu.



Slijedeći dan, na samu godišnjicu proglašenja NDH, Francetić šalje Paveliću čuturicu s vodom iz Drine. Nakon osiguravanja granice prema Srbiji i završetka operacije Trio I, 24.04. Crna legija je poslana u uništavanje manjih izoliranih džepova otpora sjeverno od Foče. U operaciji Trio I od Nijemaca je zarobljen i zapovjednik svih četničkih jedinica istočne Bosne major Jezdimir Dangić.

Svibanj 1942.
Od 05. do 12. svibnja Talijani su sudjelovali u združenim operacijama s Nijemcima protiv partizana u okolici Foče, koja je bila u talijanskoj okupacijskoj zoni. S obzirom da Talijani nisu dopuštali djelovanje ustaških postrojbi u njihovoj interesnoj zoni Crna legija se morala povući prije početka operacije. Taj prazan prostor su iskoristili partizani da se iz Crne Gore probiju u Hercegovinu. Francetićeva legija se povukla u prostor između Vlasenice i Srebrenice i uništavala grupe otpora gdje god ih je srela. Nakon toga 1. i 2. bojna su poslane preko Mostara (gdje su zamalo zarobile četničkog vojvodu Jevđevića) u Dalmaciju na područje Biokova odakle su nakon manjih borbi s partizanima vraćene u Sarajevo. Odande su preko Bosanskog Broda pod Francetićevim zapovjedništvom upućene na Kozaru. 3. bojna je ostala u Sarajevu a nakon nekog vremena je upućena prema Bugojnu i Kupresu.


Lipanj-srpanj 1942.

Dok je većina legije bila zauzeta u prostoru Vlasenice/Srebrenice, njena rezerva, 4. bojna, je poslana iz Sarajeva na sjever gdje je sudjelovala u najvećoj antipartizanskoj operaciji 1942., Operaciji Zapadna Bosna (Operation West-Bosnien). Desetci tisuća Nijemaca, ustaša i domobrana su okupljeni početkom lipnja i poslani u planine zapadne Bosne da jednom zauvijek očiste to područje od partizana i četnika. Do kraja kolovoza ustanici su pretrpjeli odjekujući poraz i operacija je završena.


28. srpnja-19. kolovoza 1942.

Na slici je prikazano kako Crna legija ulazi u Bugojno 1942.



Tu su prikazani bojnik Rafael Boban i domobranski pukovnik Franjo Šimić na Kupresu 1942.
600 pripadnika Crne legije je zajedno sa domaćim ustaškim i domobranskim postrojbama pod zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića gotovo mjesec dana branilo Kupres od četiri partizanske brigade. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza. Iako su branitelji bili brojčano višestruko nadjačani grad je uspješno obranjen.Partizanski gubitci su iznosili barem 1000 mrtvih.


17./25. kolovoza 1942.
Dok je 3. bojna Crne legije branila Kupres 1. i 2. bojna su sa Kozare upućene na prostor između Zvornika i Drinjače da unište koncentrirane partizanske snage u brdima sjeverno od Vlasenice.

Crna legija u Gornjem Vakufu 1942.

Tijekom napada (Operacija Vlasenica), Crna legija je djelovala sa svojom uobičajenom žestinom protiv partizana i civila koji su im pomagali. Počinjeno je i nekoliko zločina nad nedužnim stanovništvom. Njemački časnici za vezu su preporučili svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu legiju jer su smatrali da ti zločini samo štete njemačkim i hrvatskim interesima. Fortner se nije složio s time ali je naredio razoružavanje i hapšenje pripadnika jedne satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti srpsko stanovništvo na Romaniji. Francetić je također uhapšen 25. kolovoza i slijedeći dan predan lokalnim vlastima NDH sa preporukom da bude ukoren zbog nekontroliranja svojih jedinica. Pavelić je odbio učiniti išta protiv Francetića i na iznenađenje generala Fortnera, 26. kolovoza imenovao Francetića zapovjednikom svih "stajaćih djelatnih sdrugova" Ustaške vojnice.


Listopad 1942.
Nakon Francetićevog promaknuća zapovjedništvo nad Crnom legijom je preuzeo ustaški pukovnik Ivan Stipković. Francetić je nakon toga pratio Pavelića u posjet hrvatskim legionarima na istočnom frontu i Adolfu Hitleru u Vinici.

Jure Francetić Ppriprema izviđače Crne legije za napad na Livno

Početkom listopada dvije bojne Crne legije, pod Francetićevim zapovjedništvom, iz Kupresa napadaju partizane u Livnu i 3. listopada osvajaju grad.

Što je uopće Crna legija?
Crna legija je bila elitna jedinica Ustaške vojnice nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zapovjednik Crne legije je bio Jure Francetić a zamjenik mu je bio Rafael Boban.Kao službeni datum osnivanja se uzima 3. rujna 1941. iako je to u suprotnosti s nekim navodima.


Nastanak Crne legije
Nakon stvaranja NDH u istočnoj Bosni buknuo je partizansko-četnički ustanak protiv vlasti NDH. Naročito su se četničke jedinice isticale u zločinima nad muslimanskim (Bošnjačkim) stanovništvom. Četnici su planirali istrijebiti muslimane kako bi taj etnički očišćen teritorij kasnije bio pripojen zamišljenoj "Velikoj Srbiji". Nakon četničkih pokolja i terora u Foči i okolnim muslimanskim selima, mnogo izbjeglica iz tih krajeva, pristiglih u Sarajevo i visokomotiviranih za osvetu, Francetić uključuje u svoju postrojbu te ustrojavajući i III. bojnu zajedno s Rafaelom Bobanom osniva Crnu legiju kao pukovnijsku ustašku formaciju. Taj nadimak postrojba dobiva po crnoj odori, jer sukna druge boje, odnosno svijetlozelene koja je bila propisana za odore Ustaške vojnice, tada u skladištima nije bilo.


Naoružanje Crne legije
Crna legija je bila dobro opremljena, naoružana i pokretna a izobrazbeni centar joj je bio na Koševu u Sarajevu. U početku je brojila 800 do 1200 ljudi da bi kasnije dosegla brojku od 1500 ljudi od kojih su ustrojene tri bojne. Početkom 1942. bila je opskrbljena kamionima, motociklima, sa nekoliko talijanskih tenkova i baterijom brdskog topništva.