Moje mračno kraljevstvo...
samo gluma...
Još jedna suza,
još jedna tvoja laž,
kazališna scena bez aplauza
ljubav što izgubila je draž...
Teško je živjeti u laži o ljubavi kakva naša je bila
teško je kad saznaš da je sve bila gluma
i otkriti mržnju u njegovim očima što se tako dobro krila...
Teško je kad te mrzi onaj tko je tebi sve,
i kad shvatiš da je čitav život tek farsa
ali bol koju osjećaj je realna naposve
I srce što se u grudima mrvi,
i voljeni što odlazi iza kulise
a ja što na pozornici ležim u lokvi krvi...
Neispunjena obećanja...
Obećah samoj sebi da ću vedrije stihove da pišem,
ali ne umijem, jer samo krvlju i suzama riječ "ljubav" rišem,
zima mi se uvukla u srce, a očaj mi je utkao topli ogrtač,
duhove uspomena tužnih tjera vjerno od mene jeziv moj plač...
Obećala sam samoj sebi da ću prevariti tugu,
ali ne mogu jer znam da ćeš zavoljeti drugu
i znam da ćeš njoj pričati i o zvjezdanoj noći i o kiši
i o tome kako trešnjin cvat prekrasno miriši...
Obećala sam si tisuću puta da neću više proliti zbog tebe ni suzu
obećala sam da ću osmijeh, makar na silu, navući na lice
obećala sam si previše toga, ali ne mogu protiv svoje muze..
Muza mi je tuga ljubavna, a obećala sam i da ću te vječno ljubiti
obećala sam da ćemo biti slobodni u životnom letu kao nebeske ptice
obećala sam previše toga, previše toga što nikad neću ispuniti....
Krvavi mjesec...
Krvavi mjesec pogled mi upućuje nijem,
da bi i tijelo poput duše umrtvila otrov nekakvi pijem
jer lakše je umrijeti u agoniji užasne boli
nego gledati kako sporim koracima odlazi onaj kog se voli...
Odlaziš, govoriš mi zbogom, ne znam ni sama po koji put,
ali utjehu mi noćas pruža ovaj mjesec koji više nije žut,
i govori mi da ćeš i ti jednom suzu proliti zbog mene
ali znamo i ti i ja da plastična ruža nikad ne uvene....
Ružo moja voljena, nemoj me pustiti samu da ležim okovana trnjem tuge
pomozi mi, reci mi kako da te zaboravim, kako da privolim oči druge,
kako da prestanem sanjati tvoje lice i smiješiti se jedino kad pomislim na osmijeh tvoj
kako da budem opet sretna, ako tvojim odlaskom uništio si čitav život moj...
Mjeseče krvavih usana što poljubac smrti mi pružaš poput pretkazanja,
zamolit ću te uslugu jednu, da šapneš mom voljenom nešto na uho dok sanja...
njemu, čovjeku zbog kojeg sam živjela, njemu čovjeku zbog kojeg sada umirem o ponoći
ti mu poruči poruku ovu, jer iako smo on i ja daleko isti mjesec gledamo svake noći:
"Jedini moj, nisam bila dovoljno jaka da te gledam kako drugoj usne nudiš,
nisam bila ni dovoljno dobra da se ponovno u mene zaljubiš...
ostavljam ti naše zajedničke snove, i poljupce mirisa trešnjinog cvata
i uspomene i slike naše ukoričene zauvijek u okvirima od čistog zlata...
Ostavljam ti nekoliko bijednih stihova, i portret tvoje duše...
moje nade i snove ostavljam ondje gdje vjetar bez prestanka puše,
da bi one i nakon što odem u svijet tame ostale žive i kružile svijetom,
i da te nagnu na plač ako budeš prošao pored mog lijesa ukrašenog ljiljanovim cvijetom.......
Posljednji pozdrav ljubavi moja, ljubit ću te dok god dišem,
i zato tebi ove svoje posljednje rime pišem....
Odlazim ja, da ne moraš ti, odlazim ondje otkud se neću više vratiti
odlazim a prati me moja crna muza, odlazim jer te ne mogu zaboraviti...."
