ULOGA OSOBE SVEĆENIKA- pogled sa strane -
Promišljati o ulozi svećenika u suvremenom dobu zacijelo je jedan od većih izazova vjerniku laiku . Naime, takvo promišljanje se neminovno izlaže opasnosti instantnog prekida komunikacije između (u ovom slučaju) pisca i čitatelja radi mogućnosti bitno različitih polazišta i pretpostavki iz kojih pisac i čitatelj poduzimaju takvo promišljanje. Osim toga, sama rasprava o ovoj temi često završava u jednoj od dviju krajnosti, tzv. klerikalizmu ili (radi pomanjkanja boljeg izraza) zadojenosti duhom vremena.
U prvom slučaju, ukratko i pomalo simplistički, sve što svećenik radi i kako živi proizlazi iz onog što on jest, a on jest Božji poslanik. Prema tome, svaki njegov čin i postupak je opravdan jer kritizirati njega istovremeno znači kritizirati cijelu Crkvu, štoviše biti neprijatelj Crkve, a samim time i Boga. S druge strane, zadojenost duhom vremena prije svega očituje čuđenje što svećenik uopće još i postoji i ima nekakvu ulogu u suvremenom svijetu. Prema tom uvjerenju, svećenik je odavno trebao završiti u ropotarnici povijesti, a s obzirom da nije i s obzirom da je takav rasplet događaja samo pitanje vremena, valja hipersenzibilizirati javnost (crkvenu i društvenu) na svaku manu i svaku pogrešku pojedinog svećenika. Na taj način jedina reakcija javnosti prema osobi svećenika postaje podsmijeh čime se bi se ubrzao proces deložacije svećenika u muzeje i povijesne udžbenike.
Obje ove krajnosti (klerikalizam i zadojenost duhom vremena), koliko god bile primamljive iz niza razloga i logično zvučne unutar pojedinih mentalnih sklopova i ideološki nastrojenih sustava, ipak gube svaku vezu s kršćanstvom i Evanđeljem. Pa ipak, istini na volju, obje uspijevaju zahvatiti „zrno istine“ – u čemu leži njihova primamljivost – koje u sljedećem koraku zamijenjuju za cijelu istinu i tako polariziraju raspravu do te mjere da bilo kakva konstruktivna rasprava postaje nemoguća. Radi toga, potrebno je naći srednji put koji sabire spomenuta zrna istine i naslućuje (a ne „definira“) cijelu istinu o ovom predmetu, te tako relativizira obje krajnosti, ne zauzimajući pritom novu ideološku poziciju nego uvažavajući druga i drugačija mišljenja i razabirući „žito od kukolja“.
Čini se da sakramentalni pristup ulozi osobe svećenika u zajednici Crkve otvara upravo takvu mogućnost i zadovoljava sve ranije spomenute kriterije istinitosti. Sakramentalni pristup u užem smislu naglašava djelotvornost sakramenata koji logično i pravno ovise o sakramentu Svetog Reda i osobi svećenika. Njihova djelotvornost, naime, ne proizlazi iz svetosti samog svećenika već iz samog čina sakramenta pravilno izvršenog (ex opere operato). Premda se čini da ovakav pristup ozbiljno koketira sa prije spomenutim klerikalizmom i omogućava krajnje apsurdne situacije u kojima svećenik ateist podjeljuje sakramenat vjernicima, on (ovakav pristup) ipak zadržava svoju vrijednost ukoliko mu se pristupi iz druge perspektive. Naime, ukoliko teološki konstatiramo da je Bog autor sakramenata i ukoliko sakramente promatramo kao žarišne točke susreta Boga i čovjeka, tada postaje razumljivo da Bog svoju milost ne uskraćuje čak ni onda kada Njegov vlastiti poslanik nije dostojan biti posrednik između Njega i čovjeka kojem se želi približiti.
S druge strane, nemoguće je zanijekati limitiranost ovog pristupa, mnoge opasnosti koje krije i činjenicu da on, u najboljem slučaju, može naići na teško ishođeno odobravanje kod istinski predanih vjernika. Prema tome, nemoguće je pomiriti ovaj pristup i inzistirati na njegovoj isključivoj vrijednosti s poslanjem Crkve da navijesti „događaj Isusa Krista“ svakom čovjeku. Otud potreba za širim shvaćanjem sakramentalne uloge osobe svećenika u svijetlu koje i uži smisao, izložen ranije, konačno pronalazi svoje pravo mjesto. U tom širem smislu, treba podsjetiti da su sakramenti sakramentalni jer participiraju na sakramentalnosti cijele Crkve, a to znači sviju vjernika. Drugim riječima, to znači da je vjernik sam u prvom redu znak Božji (sakramenat) u svijetu; on/ona je pozvan/a biti zahvaćen/a Duhom Božjim u svim dimenzijama svoje osobe do te mjere da sama prisutnost te osobe svjedoči o prisutnosti Božjoj. To je moguće samo ako prisutnost vjernika postaje živo-tvorna drugima, ako poziva na i otvara dotad neslućene dubine duha u kojima drugačiji osobni život i život zajednice dolazi nadohvat ruke i postaje gotovo opipljiv te poziva na evanđeosko obraćenje jer čovjek više ne može negirati da pred svojim očima gleda Boga na djelu i, kroz obraćenje, postaje dionikom Njegovih obećanja. Zasigurno, poziv na ovakvu sakramentalnost biva upućen u prvom redu osobi svećenika i u tom pozivu iscrpljuje se njegova uloga i njegovo poslanje. N.P.
-Pojam „laik“ izvorno proizlazi od grč. pojma laos = narod (u ovom kontekstu narod Božji) te označava pripadnika naroda Božjeg, a ne nestručnjaka, nekoga tko se nečime bavi samo periferno ( kao u rečenici – On ti je laik u tome.)
|