Crinoline.

18.10.2008., subota

Žao mi je.

- Je li A. s tobom u smjeni?
- Ne. *smiješak* Zašto?
- Jer joj se tata jučer objesio.
Photobucket

@->--


Jednom davno, u dalekoj zemlji, dvije su djevojčice bile zajedno krštene.

Jedna od njih bila sam ja, a druga ona. A.
Naše bake bile su sestre. Naši tate bratići. Ali nismo baš bili bliska rodbina.

A. je kao mala često dolazila u posjet mojoj susjedi. Obično sam tada i ja išla k susjedi i igrale smo se. Izmišljale smo igre, nove i ljude – obično je ona bila ta koja je u tim igrama vodila.
To je bio vrhunac našeg prijateljstva.

Iako tek dva tjedna starija, krenula sam u školu godinu dana prije nje. Još uvijek smo se ponekad igrale kod susjede, ali to je postalo sve rjeđe i rjeđe. A onda je prestalo.
Ja sam imala svoje prijatelje, ona svoje.
Dječje prijateljstvo pretvorilo se... u poznanstvo.

Ona je postala djevojka kojoj zavide. Visoka, vitka, zgodna, u krpicama iz Beča.
Ja sam postala djevojka kojoj zavide... isključivo na ocjenama.

Nitko to nije očekivao od njezinog oca.
Ostala sam zapanjena.

Posljednji sam je puta vidjela na pogrebu. Prije tjedan dana.
I bilo mi je teško vidjeti ju onakvu.
Kako automatsku pruža ruku bez da uopće pogleda u lice onoga tko joj izražava sućut. Kako skriva lice u bratovo rame.

Većinu vremena zurila sam u pod. Da ne trebam gledati nju jer su me svaki puta oči zapekle. Da ne trebam vidjeti kako sve do jedne cure iz njezinog bivšeg razreda plaču.

Poželjela sam ju zagrliti i utješiti.
Ali nisam.
Piljila sam u pod.

Photobucket


Znam da ti to ovo nikada nećeš vidjeti.
Žao mi je što nismo toliko bliske da bih te mogla utješiti.
Ako me zatrebaš, biti ću tu.
Jaka si. Znam to.
- 16:40 - Komentari (53) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>