Crinoline.

29.08.2008., petak

Strah.

Čega se bojim?
Pa… najviše me strah budućnosti. Bojim se da neću učiniti ispravne odluke.
Bojim se da ću se za deset godina okrenuti i žaliti.
Možda ću tek za deset godina konačno znati što želim od života. A tada će već biti malo prekasno, zar ne? Tada ću već donjeti odluke koje će mi potencijalno uništiti sreću u budućnosti.

Jedan od razloga zbog kojih sam se upisala u gimnaziju, i to opći smjer, je taj što dobivam na vremenu. Četiri godine više da saznam čime se želim baviti u životu.
Odgoda.

I eto, krećem u drugi razred za par dana i nisam ništa prosvljetljenija no što sam bila u isto doba prije godinu dana.
Četiri godine smanjile su se na tri.

Ova jedna godina doslovce je prohujala pored mene. Nisam se stigla ni okrenuti. Ne, možda sam to i stigla. Ali problem je valjda u tome što sam se okrenula za 360.
I ponovno sam na početku.

U srednjoj školi bi se barem trebalo iskristalizirati što ti ide bolje, a što lošije. Ne i meni.

Znate kako djeca sanjaju o tome što će biti kada odrastu. Novinarka, spisateljica, odvjetnica, profesorica… E pa ja nikada nisam znala što želim.

Moje prijateljice… Jednoj je u krvi ekonomija. Druga je nešto razmišljala o pravu. Treća je lumen za njemački. Četvrta će jednoga dana vjerojatno biti arhitekt(ica). Peta se plakala zbog jedinice iz kemije i na kraju upisala farmaceutsku školu…

Meni nikada ništa nije išlo posebno od ruke. Neki bi rekli biologija… Ali nije bila moja ideja da se prijavim na natjecanje u sedmom razredu jer me to zanima iznad drugih predmeta.
Dobra sam i u drugim predmetima. Neki bi rekli da sam svestrana. A to mi sada uopće ne pomaže. Uopće. Fuj to.

Danas sam riješila online upitnik – isti onaj koji su nam reklamirali prije godinu dana na profesionalnoj orjentaciji (koja je usput, bar u mom slučaju bila čista glupost).
Prije godinu dana, na nijedno pitanje nisam odgovorila s nimalo ili s puno. Moji su se odgovori kretali u rangu od donekle, preko srednje do prilično.

A danas, iako je većina mojih odgovora još uvijek negdje u sredini ima i par krajnjih.

Što kažu rezultati?

Arhitekti
Dizajneri
Arheolozi
Urbanisti
Znanstvenici i istraživači
Stomatolozi
Računalni programeri

Arhitekti.
Haha. Ne baš. Hvala, ali ja želim da netko izrađuje nacrte za mene.
Ali možda ipak – da probam ne bi mi loše išlo.
Ali iskreno – ne privlači me baš.

Dizajneri.
Zanimljivo, zar ne?
No ne znam baš je li to za mene.
Dizajniranje je zabavno kao hobi kojim se možeš povremeno baviti, ali da tako zarađuješ za život? Možda, ne znam.
Iskreno – mislim da taj film ne budete gledali.

Arheolozi.
Arheologija je zanimljivo područje. Nešto što bih možda voljela pokušati. Ali ipak ne znam. Najdraža mi je Antička Grčka. Nešto o čemu bi voljela znati još više, jer su stari Grci bili zbilja poseban narod. Kakvi su sada – nemam pojma. I njihova mitologija mi je nešto očaravajuće.
Hm… ne znam baš.

Urbanisti.
To mi nekako dođe na isto kao i arhitekti. Ne znam.

Znanstvenici i istraživači.
Upoznala sam neke znanstvenike i istraživaće (uglavnom biologe) i svidjeo mi se jako stav koji imaju prema svom zanimanju.

»Znanstvenik, prije svega, treba imati veliku znatiželju i snažnu volju da otkrije nepoznato. Samo snažno motivirane osobe, koje su svoj život posvetile znanosti, sposobne su za prava otkrića. Katkada je potrebno i više godina istraživanja da bi se došlo do željenog rezultata. Zato znanstvenici trebaju biti ustrajni u svojim nastojanjima i otporni prema povremenim neuspjesima. Uz motivaciju, znanstveniku su potrebne i natprosječne intelektualne sposobnosti.«

A sad… imam li ja nadprosječne intelektualne sposobnosti? Ne znam baš. Mogu reći da nakon upoznavanja pravih-živih-normalnih znanstvenika puno razmišljam o tome. Nisu oni neki ekscentrični ljudi nego sasvim normalne, komunikativne, svakodnevne osobe. I uz to pametne.

Bih li ja to mogla? Moje samopouzdanje baš nije na toj visini.

Eh da, moram reći i da je moja bivša profesorica kemije rekla mojoj mami da me zamišlja kako u budućnosti nešto radim u laboratoriju, mučkam nešto u epruvetama… Samo da spomenem da je to ista žena kojoj je gotovo svaki pokus propao i koju nitko nije podnosio, ali ona za sebe misli da je idući kandidat za ravnateljicu. xD

Stomatolozi.
Nema teorije. Meni se to čini malo predosadan posao kojega ja nikada ne bih željela raditi. The end.

Računalni programeri.
Nisam baš toliki lumen za računala. Zapravo, pošto u drugome razredu izabiremo jedan izborni predmet, ja se molim da upadnem na bilo što samo ne na informatiku. (Ostali su Poslovni engleski, Povijest i Filmska Umjetnost.)
Uglavnom – veeeliko ne.


Mislim da su mi se iste stvari pokazale i kada su mu svi odgovori bili bliže sredini.

@-->-


Ima još jedna, jednako važna stvar koje se bojim.
Duboka starost.
Tvoje tijelo radi protiv tebe, ne možeš sam ni do wecea, pa dođe do toga da ti mijenjaju pelene, svi tvoji prijatelji i dragi ljudi polaku umiru – jedan za drugim, svi te sažaljuju jer si star i nemoćan..
Možda imaš sreće pa dobiješ Alzheimerovu bolest, pa te svi sažaljuju dok ti nemaš blage veze što se to događa oko tebe i živiš u nekom svom svijetu dok ti ne istekne vrijeme.

Ne želim doživjeti stotu. Uopće nemam ama baš nikakvih ambicija za to.
Sebična sam - ne želim gledati kako osobe koje volim umiru.

the center of a little red poppy
- 16:59 - Komentari (39) - Isprintaj - #

09.08.2008., subota

Brbljarije.

Ah, znam.
Bezobrazna sam sa svojim nenadanim nestajanjem i nejavljanjem bez ikakvog vidljivog razloga, ali eto. Ako se naljutite i odlučite da me nećete čitati, razumjet ću.

Okej, nisam imala interneta 2-3 tjedna, a sada sam se pronašla kako izmišljam svakakve izlike umjesto da se čim prije vratim kao svaki normalni bloger. Ja i moje glupe mušice koje zuje unutar praznog prostora u glavi. Moram im pokazati tko je ovdje šef.

Ali moram priznati da volim ovu slobodu privremenog nestajanja. Što bih dala da to mogu napraviti u stvarnom životu. Malo odmora… od svega.
Od mame koja se previše živcira.
Od bake i djeda za koje svi misle da su siroti starčeki. Ne bi to mislili da žive s njima, to je sigurno. Katkad mi je žao što nemam baku i djeda koje vidim dvaput godišnje i tih dvaput me štipaju za obraze, natrpaju kolačima i lovom.
Od starije sestre koja se zna danima duriti i mlađe koja je ogromno zabadalo.
Od tate mi ne treba odmor – jedva da ga vidim jer radi od jutra do mraka. Pa ima povišen kolesterol od tolko sekiranja za nabavu i prodaju firme za koji dan-danas nisam sigurna što točno proizvodi. Neke strojeve.
Photobucket

Napokon sam dobila monitor za računalo koje mi je donjela Teta slovenka. Rabljeno, ali prilično novo, brzo i ne blokira se čim radim malo više stvari kao moj sredovječni mušićavi laptop. Teta slovenka je rekla da nabavlja novi. Meni paše. smijeh

Loše strane su isplivale na vidjelo vrlo brzo:

Prvo. Windowsi su na slovenskom. Ajd, bar su genuine. Ali ipak, SLOVENSKOM! Kojeg ja prilično dobro znam, ali ne želim komp na slovenskom. Cancel je Prekliči, OK je V redu, a ono što zbilja ne kužim je to da je Yes Da. To me prilično zbunilo, pošto znam da slovenci ne kažu Da nego Ja. Tek da znate, ja sam dijete koje s prozora svoje sobe vidi Europsku uniju, tako da nisam neznalica što se tiče slovenskog.

Drugo. Nema zvučne kartice. Loše, jako loše. Tako da sada tu skidam glazbu (jer je brz), pa stavljam na USB, pa stavljam na laptop, etc. Laptop je jednostavniji, ne znaš ni što sve dobiješ u njemu, imala sam čak i mikrofon za kojeg nisam znala par godina.

I na monitoru mi je sve nekako rašireno jer je 19inčni. Valjda 19. Ugl, onaj nekakav široki. smijeh

Skinula sam Operu kao browser i oke mi je. Nije puno drugačija od Mozille (za koju nikada nisam sigurna piše li se s dva z ili dva l).

Photobucket


Usavršila sam tehniku ronjenja jednom rukom.
Nikada nisam usavršila tehniku ronjenja bez da jednom rukom držiš nos začepljen. Jednostavno sam prestala pokušavati kad sam bila malena.

Znaš onaj osjećaj kada si ispod površine vode i osjećaš kako ti kosa leluja svuda oko tebe i više ne visi beživotno nego odgovara na svaki tvoj pokret?
Ja ga obožavam. Osjećam se kao sirena.

Uz to sam shvatila točno zašto volim taj osjećaj kada sam u vodi. Zašto ga svi koji ga vole, vole, a možda i zašto ga neki ne vole.
Zbog te promjene gravitacije – ništa te više ne vuče dolje – nego gore, prema površini vode, ili jednostavno nikamo. Istodobno si i lakši i teži dok ti voda pruža ugodan otpor kretanju.

Photobucket


Pročitala sam Pomrčinu, skoro da sam počela hiperventilirati kada sam ju našla u knjižnici jer je nikada nema. I za to mi je bilo potrebno samo jedno poslijepodne. Sada se pokušavam suzdržati od spoilera Breaking Dawna na internetu.

Trebala bih pospremiti sobu. Ili bar pomest. zubo

Dosadila mi je crna boja laka za nokte pa sam ju zamijenila drugom, boje kompota od višanja.
I baš mi se sviđa kako izgleda dok mi prsti lete po tipkovnici dok trošim inspiraciju na nešto drugo što je zagolicalo moju maštu i prožimlje joj gotovo svaki slobodan trenutak.

Šaljem vam mnogo poljubaca i osmjeha,
Crinoline.
- 18:44 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>