creator

pricica

Probudio sam se u 15 do d12. Dan je bio prekrasan. U zamračenu sobu kroz rupice od roleta su ulazile raspuknute, tanke zrake sunca. Dalo se vidjeti kako sitne čestice lepršaju po zraku. Još sam vidio sve mutno no to je davalo čarobnu sliku. Vani se se vrapčići dozivali. Psići su se igrali. U susjedovom vrtu. Kao i svaki dan.
Izašao sam iz kuće u šetnju. Nebo je bilo ljubičasto. Iza čoška naišao sam na space shuttle. Vrata su se sama otvorila i ušao sam unutra. Vrlo mali svemirci s šiljatim zubima su me ugodno dočekali sa smješkom na licima. Svi su sjedili, vjerojatno na svojim radnim pozicijama. Glavni me pitao: "ghhj jgghgrm ohkghh"? Začudo, razumio sam njihov jezik koji je zvučao kao kad bi netko pokušao pričati s punim ustima pudinga. Odgovorio sam mu: "Da, još malo". Međutim, uopće nisam znao što znači to što me pitao. Oblio me hladan znoj i skroz sam pozelenio. Tada sam shvatio da sam jedan od njih. Pogledao sam se u odrazu metalne plohe, dijela konstrukcije broda. Nisam se nimalo razlikovao od malih stvorenja. "Gdje li sam to? Što radim ovdje?", pitao sam se. U ruci mi je bio nekakav uređaj nalik našem ključu dvanaestici. Kof kof, nakašljao se glavni svemirac i pogledao me u stilu, šta je, još tu stojiš? Ajde radit konju jedan, svemircu jedan mali. Ništa mi nije bilo jasno. Shvatio sam, bio sam na zadatku popravka shuttle-a, s još nekolicinom radnika. Zamjenili smo bregastu osovinu i "b" pumpu za par sati i vratili se na večeru. Oglasio se čudan zvuk i upalile su se rotirke na plafonu. Krenuli smo prema malim kabinama. U kabini glasovi... Nakon nekoliko trenutaka nastala je totalna tišina. Krenuli smo na K-Pax.