Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Arhiva-linkovi:
Buđenje
Hoćeš li biti moja djevojka?
Jedan čovjek, jedna žena
Pogled na livadu
Miki, Miki House
Lažno optužen
Veze i vezice
Intro
Petlja
Ringišpil
Literatura:
J.P.Sartre: La Nausée
J.Joyce: Dubliners
R.Carver: Cathedral
F.O'Connor:Everything that rises must converge
H-U.Treichel:Der Verlorene
H.Kureishi:Intimacy
F.Grytten:Bikubesong
W.Trevor:Outside Ireland: Selected Stories
J.Franzen:Sloboda
J.Franzen:Čistoća
F.Kafka:Preobražaj
F.Kafka:Proces
O.Pamuk:Zovem se crvena
O.Pamuk:Snijeg
O.Pamuk:Muzej nevinosti
A.Hollinghurst:Linija ljepote
M.Kondo:Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život : japansko umijeće stvaranja reda i pospremanja
E-mail: creativa
creativa
Hoćeš li biti moja djevojka?
18.03.2014.
22:57
Komentari (29)
Isprintaj
#
|
Gledam se u ogledalu, vidim velike podočnjake i nos koji se lagano iskrivio. Perem ruke dok majka u kuhinji nešto govori. Ništa je ne čujem od vode koja teče iz slavine. Govorim glasno, ali ne dovoljno glasno: „Ništa te čujem od vode!“. Ona i dalje nešto priča, kao da joj je još netko drugi došao u posjet i taj netko sjedi u kuhinji i sluša je. Ni ne pokušavam je više slušati, pogledam se ponovo u ogledalo, dok brišem ruke. Kad se vratim s mora sredinom kolovoza, onako odmoran, preplanuo, bez podočnjaka, svi mi kažu da lijepo izgledam, a oni koji me dobro znaju, govore da sam mlađi barem dvadeset godina, pogotovo krajem kolovoza kad mi je rođendan. Ta slika mene mladog zadrži se tijekom rujna, najkasnije do berbe, a onda nakon nje, kao da su mi, uz grožđe, pobrali i sve enzime iz tijela i pripustili slobodne radikale, počinje moje užurbano starenje. I još se nekako držim do Božića i Nove Godine. U siječnju imam i labuđi pjev, pretrčim više stotina kilometara, vikendom i maraton, a onda se postupno gasim u veljači, da bi već u ožujku bio umoran starac, najviše nalik svom pokojnom ocu. Majka dolazi hodnikom do ispred otvorenih vrata zahoda i kaže da je sanjala pokojnog oca. Ja sam ga sanjao samo jednom otkad je umro. I to sam joj rekao: „Sanjao sam ga i ja jednom, ali to sam ti već pričao“. Ušao sam u njihov stan i gledao se u velikom ogledalu u hodniku, kad sam osjetio u trbuhu sitni tračak nade, da je otac još živ i da je u dnevnoj sobi. Ušao sam u sobu, ali na krevetu je ležao njegov leš. Nisam se prestrašio. Nisam ga se plašio ni dok je bio živ, dok me tukao od prve do osamnaeste godine. Podnosio sam ga. Nije mu trebao ni taj jedini dolazak u moj san, da me traži oprost, zadnja kušnja kojoj sam bio izvrgnut s njegove strane, da se u to uvjeri. Nisam imao što za oprostiti, jer mu to nikad nisam ni uzimao za zlo. Izlazim iz zahoda, a majka me dočeka riječima:„Uzmi ručnik koji hoćeš za obrisati ruke. Oba su čista, danas sam ih promijenila“. Pogleda me u oči nakratko, ne bi li uočila neku promjenu na meni, a zatim kad shvati da se nisam promijenio od prije dva-tri dana, osim što sam za toliko dana stariji, okrene se i uđe u kuhinju. Nisam koristio niti jedan od dva ručnika, pa svoje mokre dlanove i prste provučem kroz kosu nekoliko puta, od čela prema tjemenu. Sjedam za stol, približim trbuh ivici stola i tanjuru, da ne usvinjim pod, da majka ne bi morala čistiti za mnom. Sve brže se umara, sve teže diše, sve češće odlazi doktoru, gležnjevi joj redovito otiću, kaže doktor da je voda. Rekao sam joj prvog dana kad mi se požalila: „Moraš jesti manje, ali češće. Bilo bi dobro da izađeš tri puta po dvadeset minuta na zrak, bez obzira kakvo je vrijeme vani. Nemoj se više nervirati niti oko čega. Kad si umorna lezi i digni noge na jastuk. Ako ti se jede jedi, ako ti se pije pij. “ Zadnji put kad se vratila od doktora pitao sam je što je doktor rekao. Ponovila je njegove riječi: „Morate jesti manje, ali češće. Bilo bi dobro da izađete tri puta po dvadeset minuta na zrak, bez obzira kakvo je vrijeme vani. Nemojte se više nervirati niti oko čega. Kad ste umorna lezite i dignite noge na jastuk. Ako vam se jede jedite, ako vam se pije pijte“. Pohvalio sam doktora. „Dobro ti je rekao.“ „Je li ti dobra juha, ostala mi je od jučer. I meso. Ne mogu više puno jesti“, objašnjava i sjeda nasuprot mene. Dok srćem juhu, jer je vruća i jer je tako moj otac srkao vruće juhe, majka priča svoje priče o susjedima koje mi je u međuvremenu već ispričala nekoliko puta. Najprije kad sam prošli put bio kod nje, pa zatim na mobitel dok smo dogovarali moj dolazak i sad ponovo. Neki put je pustim da ponavlja kao papagaj, ali ovaj čas mi se to ne sluša. Zato me majka kažnjava za taj moj neposluh i spominje Dražena. „Da vidiš samo kakvu si je žensku našao Dražen! Hrani ga i oblači, a on pokazuje muškarcima na boćalištu njene slike kako su se seksali“. Prelazim sa juhe na meso i mislim si koje su to budaletine na tom boćalištu uz Mamuticu, a onda shvaćam da moja majka isto to misli za mene jer postavlja retoričko pitanje:“Kako si ti ne možeš nikoga naći?“. Žvačem žilavo kokošje meso i ne odgovaram, jer mi odmah prelete glavom sve moje žene i brakovi, djevojke i veze. Nikako da se sjetim koja od njih se majci sviđala i da li je bila i jedna o kojoj ona nije imala izuzetno loše mišljenje i sijaset zamjerki plus je učinila sve da ostanem sam. Ne volim se toga ni prisjećati, pa uzdahnem duboko da dođem do zraka, a ona mi kaže: „Damire, polako jedi, da se ne zadaviš“. Neću se zadaviti, jer brojim svaki zalogaj do trideset i pet, kako sam pročitao u novinskom članku. To mi sad pomaže i da se smirim. Nakon jela, pokupim kosti sa stola, vratim ih u prazan tanjur i odnesem na balkon u kantu za smeće. Tamo i ostajem. Sjedam na stolac i vadim cigaretu. Majka redovito kupuje po jednu kutiju i drži je na balkonu. I moj otac je pušio, čak mi se na trenutak čini, da i majka vidi da sam skoro u svemu postao nalik njemu. Zato me izgleda zove svaki put k sebi nakon što ga sanja, da joj produžim snove i sjećanje na njega. Pita me hoću li piti kavu, a kad joj kažem da hoću, pristavlja vodu za kavu na štednjak i nastavlja u kuhinji razgovor sa onim neznancem koji me je dopratio i ušao ravno u kuhinju dok sam ja skrenuo na lijevo u zahod oprati ruke. Majčine smežurane termootporne ruke, donose šalicu vruće turske kave, a kako sam u međuvremenu popušio cigaretu, zapalim odmah drugu. Srknem gutljaj crne kave ne dižući se sa stolca, a majka stane ispred mene pokazujući na svoja prsa i izjavi: „Tako se negdje tu, u sebi, osjećam mlada i ne bih htjela umrijeti“. Pomislim kako se i ja tako osjećam krajem svakog kolovoza, ali joj kažem da neće umrijeti tako skoro. To joj ulije dodatnu nadu, pa se pitomo smežura na stolcu do mene. Skupi svoje ruke u krilu, prekriži noge pod stolcem i stane se lagano, gotovo neprimjetno zibati naprijed-nazad. Započinje mantrati kao pravi budistički redovnik:„ Samo da se ti oženiš, da si nađeš žensku i sutra mogu umrijeti. Samo da si nađeš žensku i sve što imam prepisati ću na tebe“. Odgovorim joj da imam sve što mi treba. Ali ona ne odustaje. Ispituje me pojedinačno o svim mojim ženama i djevojkama za koje je nešto čula ili načula, gdje su, što rade i da li sam u kontaktu s njima. Za neke znam gdje su, za neke ne znam, niti me zanima, a ona se začudo počinje prisjećati njihovih vrlina za koje ni sam nisam znao da ih imaju, te dolazi do zaključka da se možda čak i nisam trebao rastajati od bivših žena. Ponavlja kako će sutra umrijeti ako si nađem ženu. Ustanem naglo, otvorim balkonski prozor i navirim se preko njega. Preletim pogledom po platou Mamutice i najradije bih se sad spustio dolje, zamolio prvu pristupačnu ženu da bude na jedan dan moja djevojka, da mi učini uslugu da se popne sa mnom do četvrtog kata, ne bih li se već sutra riješio ovih mučnih preispitivanja, ali naglo odustajem. Sjednem natrag na stolac i upitam majku:„ Što da ti kupim kad idem u dućan? Uskrs je za mjesec dana“. |
Jedan čovjek, jedna žena
07.03.2014.
07:26
Komentari (8)
Isprintaj
#
|
Obučen u isprane traperice, narančaste tenisice i majicu kratkih rukava iste boje, šetao sam dolaznim peronom. Bilo je previše ljudi koji su u prolazu i vjerovao sam da me nitko od njih ne poznaje. Mogao sam se pretvarati da sam netko tko nisam. Nisam imao ni obitelji, ni žene ni djeteta. Nisam imao ni prijatelja. Samo knjige. Popušio sam cigaretu do kraja, prije nego sam sjeo na osunčanu klupu izvan perona, uz samu ogradu Kolodvora. Sjedio sam na klupi, žvakao kiflu i pogledavao na sat. Bližilo se pola dva poslijepodne. Bio je petak, početak vikenda. Očekivao sam autobus iz Splita. Čekao sam Zoranu. Redovito je, o mom trošku, svaki vikend dolazila k meni na konzultacije vezano za njen postdiplomski studij. Navodno je dolje nitko nije razumio, a ja sam, tada u pedesetoj, bio najmlađi profesor na Odjelu anglistike i rado su me birali za mentora. Nisu svi mislili da si sa pedeset automatski stari jarac. Gdje je taj matori jarac? Već je trebao doći. „ Jedan i po, jedan i po, ne zaboravi, čekaj me“ , histerizirao je dok smo pričali na telefon. Jebemu kao da nije mogao već naučiti da se kaže pola dva, a živi u Zagrebu skoro četrdeset godina. I zašto ga trebam čekati? Bože sveti, kao da je malo dijete. Pa kažu da su starci kao i mala djeca? Bila sam još u krevetu kad je nazvao. Gola. Mogu si misliti na što ličim ovako obučena zbrda-zdola, u kućnoj haljini i baloneru. Ali, uvijek on mene zajebe, uvijek! Sve nešto na brzinu. Tako mi je i napravio prvo dijete, na brzinu, nisam ni snašla, a već sam imala trbuh. A nije me ni pipnuo dolje cijelo desetljeće. Jebemti, ljuta sam, bijesna ko pas, ovo mu je zadnji put da mi takvo što priušti. Zadnjih par susreta učinilo mi se da Zorana nekog ima. Da je, taj netko, bio iz ovog grada. Whatever, polako sam žvakao kiflu i razmišljao kako je život lijep. Naspavao sam se, sve mi je taj dan išlo od ruke i ukratko, bio sam zadovoljan. Jedino što me malčice oneraspoložilo bila je objava preko displeja da Samoborček iz Splita kasni u dolasku trideset minuta. Obično, kad se takvo što desilo, kad su mi se planovi poremetili, poželio sam to podijeliti s nekim, prokomentirati novonastalu situaciju. Ogledao sam se po peronu i ugledao nju. Stajala je na dvadesetak koraka od mene. Duge noge, baloner stegnut u struku, najskuplja moguća ženska torba, sunčane naočale i crvena kosa svezana u rep. Sigurno se farbala. Zagrizao sam ponovo kiflu i čudio se kako toj ženi nije vruće. Kad sam ga ugledala kako slasno jede kiflu, shvatila sam se da danas nisam ništa stavila u usta. A onaj moj tupan inzistirao je da ga dočekam, kao da nema za taxi. I još sam se namučila dok nisam našla parking. Uh, vruće je, a ovaj s kiflom bulji u mene kao opčinjen! Sigurno se u sebi smije i misli da sam šašava što sam obukla baloner. Nije baš pristojan,starija sam od njega barem pet godina. Po mojoj procjeni, bila je starija od mene jedno deset godina. Držala je glavu kao da ne gleda u mene, ali sam naslutio da joj naočale služe samo kao paravan. Ustao sam, krenuo ravno prema njoj i zaobišao je. Osjetio sam miris jeftinog i blagog parfema, ali više je to bio miris ispranosti, a takva joj je isprana bila i boja kože. Čisto sam sumnjao da bi ta žena koristila nešto žešće i opojnije, jer bi joj to ispržilo kožu ili bi se jednostavno rastopila. Prošao sam nekoliko puta uz nju, svaki put sve bliže, ali ona se nije micala! Stoga mi se učinilo da čekamo isti autobus i da ju je objava o kašnjenju šokirala. Uh, tko će čekati još pola sata! Gladna sam, muka mi je. Bolje da se ne mičem, jer ću se srušiti. A mister kifla je baš zapeo… I kud baš danas, kad sam izletjela iz kuće kao muha bez glave? Bože, ne ličim ni na što. Zadaviti ću onog svog majmuna čim siđe s autobusa! Što sam je više gledao, sve me više privlačila njena običnost, iako nije bilo ni natruhe seksualnosti u njenom izgledu. Prije bih rekao da je bila od onih "zakopčanih do grla". Svejedno, poželio sam je. Pomislio sam: „Možda mi ovaj puta uspije!“ Prošao sam još jednom kraj nje, a onda se zaustavio na par koraka iza njenih leđa. Tamo sam i ostao. Što sad?Da odem ili da ostanem? Ovo čekanje me fakat počelo nervirati. I što taj žderač kifle zuji oko mene kao bumbar? Da nema toliko ljudi oko nas, pomislila bih da mi želi ukrasti torbicu. A opet, možda se i njemu ne da više čekati. Čini mi se da i on čeka ovaj autobus iz Splita. Samo, gdje je nestao? Nakon otprilike jedne minute ona je okrenula glavu i znao sam da me potražila pogledom, koliko god su naočale bile tamne i neprozirne, i koliko god nisam ispod njih ništa moglo nazrijeti. Učinilo mi se da ne zna što će sama sa sobom. Kao da je htjela zakoračiti prema naprijed, ali je odustala. Nije bilo više mjesta oklijevanju. Krenuo sam prema njoj, zaobišao je u malom luku, dovoljno da je lagano očešem ramenom. Jebote, on se očešao o mene! Tko je taj lik i što hoće? Zar ne vidi koliko je ljudi oko nas? Sigurno nas sad svi gledaju i misle što to radimo. Ma, najbolje da se maknem, odem na zahod, sjednem na školju i čekam. Biti će mi možda lakše. Pratila me, na razumnom odstojanju, do WC-a. Lijevo je bio muški, desno ženski. Pošto nitko nije izlazio, a ni ulazio odlučio sam se za desni. Još jednom sam, za svaki slučaj, provjerio oba WC-a i ušao u ženski gurajući vrata kabine prema unutra. Sačekao sam nekoliko sekundi da se pojavi i pridržavao vrata. Ovaj lik nije normalan! Ušao je u ženski vece. E, ima nas danas svakakvih. Pa jel to vidi još netko osim mene? Uostalom briga me, njegov problem. Ulazim, to je vece za žene, a on neka se strpi, ako mu je sila. Zatvorio sam vrata kad je ušla. Stajali smo tako udaljeni nekoliko centimetara. Ruke sam spustio niz tijelo, dok je ona svoje držala u džepovima balonera, kao da je stala u red za školjku. Odvažio sam se i podigao joj naočale na čelo. Imala je isprazne, izuzetno umorne oči, oči koje su većinu svog života očekivale neki autobus koji je krenuo, ide i nikako da stigne do odredišta. Dakle, tako to ide? Hoćeš se igrati? Pa, dobro. Ja sam za. Ako ti ne smeta što se nisam dotjerala, u redu. Ajde sad me poljubi, pa da počnemo. Napućila je usne u želji da me poljubi, no ja joj se nisam primaknuo. Htio sam je blizu, ali ne preblizu. Neko vrijeme smo se gledali u oči gotovo bez treptaja, a onda sam rekao: „Oprostite, zabunio sam se, ovo je ženski zahod“ i iskoračio u stranu da je zaobiđem. Ona se pomaknula i stala mi na put. Pokušavao sam je zaobići, a ona se uporno postavljala pred mene i to smo ponavljali, kao da smo započeli Fandango, tužni ples. Bili smo tamo, gledali se, ali nije bilo dodira. A razgovor je otprilike tekao ovako: Molim te, nemoj ići, napravi to što si planirao. „Ništa nisam planirao, kažem vam, zabunio sam se.“ Ne laži, htio si me pojebati. „Nisam, pustite me da izađem.“ Neću, znam da lažeš. „Ne lažem, moram ići, dolazi mi cura iz Splita.“ Je li? I meni muž, pa što onda? Imamo dovoljno vremena. Autobus kasni. „Nisam znao da ste udana.“ Kakve to ima veze? Pojebi me i doviđenja. „Ne mogu, ne mogu.“ Posramio sam se, nisam više mogao stajati, koljena su me izdala, pa sam sjeo na školjku. Dođe mi žao, dok ga gledam kako se sklupčao na toj školjci. Smogao sam snage da je pogledam. Oči joj više nisu bile umorne. Postale su tužne od tog plesa. Šapnuo sam: "Što ne valja? Zašto ste tužni?" Znaš ti dobro što ne valja. Znao sam što ne valja, zato sam nekoliko puta izgovorio riječ "Oprostite", tonom kojim se vozač ispričava putnicima na kašnjenju. Nemaš se što ispričavati, riješiti ćemo to. Oslobodila je svoj baloner u struku, prišla mi i kleknula. Nadvila se kao kobac nad moje krilo i zavukla ruke u njega. Čim me dotakla, kao da me struja stresla. Jednostavno nisam na to navikao. Iskreno, plaćao sam Zorani da mi pravi društvo, i u pravilu bih se lecnuo, ako bi se slučajno dotakli, no ovo je bilo jače. Intenzivnije. Ta žena me gledala odozdo, smješkajući se jedva vidljivom kurvanjskom borom na kraju usana. Oči su joj oživjele, promijenile boju, a zjenice se proširile. Nekako sam sva raznježena pa kažem: „Da vidimo što mi tu imamo…“ Imamo udobna i neudobna mjesta za sex. Maštao sam često da mi neka žena ovo radi u talijanskom krevetu od pet kvadrata, jer obožavam komociju. I svakako bih se potrudio da sex traje što je moguće duže. Međutim, kraj se brzo nazirao. Dolazio je poput autobusa u kašnjenju koji vratolomnom vožnjom pokušava nadoknaditi zaostatak. Nisam se više mogao suzdržati. Ostali smo u tom položaju još desetak sekundi. Ona je bila uzbuđena, vidio sam to po njenim ramenima koja su se dizala i spuštala u ritmu dubokog disanja. Umjesto da se potrudim oko nje, spustio sam joj naočale natrag na oči. Ustajem i nadlanicom prelazim preko usana. On sjedi, pognute glave i prekriženih ruku. Možda je ovo prilika. Lijepo ga zamolim: “Stavi mi, molim te ruku dolje, samo malo, ne moraš ništa raditi“. On se u međuvremenu savio kao kifla. Ne trza. Primam ga za ruku, ali njegova ruka je toliko mlohava da odustajem. Daje mi ruku da ustanem. Ne želim. Pusti me ženo na miru. Ipak lik nije normalan. Znala sam odmah čim sam ga vidjela. "Znaš što?", kažem mu,"Jebi se, mali". Izašla je bez pozdrava, cijedeći iz sebe "Što meni fali?“, a ja sam za njom zatvorio vrata kabine. Vratio sam se do školjke. Pišalo mi se. Još uvijek sam imao laganu erekciju i nisam se uspio olakšati od prve. Sjeo sam natrag na školjku. Započeo sam učestalo puštati vodu. Za pretpostaviti je bilo da će me ritmički mlazovi i šum vode smekšati. |