Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Arhiva-linkovi:
Buđenje
Hoćeš li biti moja djevojka?
Jedan čovjek, jedna žena
Pogled na livadu
Miki, Miki House
Lažno optužen
Veze i vezice
Intro
Petlja
Ringišpil

Literatura:
J.P.Sartre: La Nausée
J.Joyce: Dubliners
R.Carver: Cathedral
F.O'Connor:Everything that rises must converge
H-U.Treichel:Der Verlorene
H.Kureishi:Intimacy
F.Grytten:Bikubesong
W.Trevor:Outside Ireland: Selected Stories
J.Franzen:Sloboda
J.Franzen:Čistoća
F.Kafka:Preobražaj
F.Kafka:Proces
O.Pamuk:Zovem se crvena
O.Pamuk:Snijeg
O.Pamuk:Muzej nevinosti
A.Hollinghurst:Linija ljepote
M.Kondo:Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život : japansko umijeće stvaranja reda i pospremanja


E-mail: creativa

creativa
14.02.2014., petak
Lažno optužen
Iako je vani metar snijega, u krevetu je toliko vruće da pomišljam na to, da bih najradije upalio stropni ventilator, a Vanja, moja ljubavnica iz Molvi, koju sam upoznao radeći za „Naftaplin“, uranja pod deku. Želi znati sve o meni. Postavlja mi mnogobrojna pitanja. Uočavam da sam s njom jer ima nešto zajedničko s mojom majkom: uporna je kao jarac. Stiže novo pitanje za mene: "Da li ti se desilo da si neku ženu poželio, a da je nisi uspio osvojiti?". Lagano uzdahnem. Pogađa me u bolnu točku. Ona ništa ne zna. Sve važno o sebi sam joj prešutio. "Da, skoro pa se i desilo. Imao sam jednog dobrog, dobrog, prijatelja kojem sam redovito odlazio na kavu. Ali ne toliko zbog njega, koliko zbog njegove žene Jasne…"

Vanja se prene i taman da će zaustiti: "Ti nisi normalan", kad joj stavim kažiprst na usne i kažem: "Pssst! Slušaj dalje" . Vanja je praktična vjernica, nedjeljom odlazi na Misu. Ipak, u njenim očima vidim nevjericu. A u očima Jasne Šakić, nisam vidio ništa novog, dok sam dolazio k njima na kavu. Vidio sam uvijek isto, ono što sam zamijetio još kao dječak: da gleda kroz mene. Zato se nisam ni zadržavao na njenom licu, iako joj je muž bio pored, bestidno sam spuštao pogled na njene grudi i niže, među noge. K tome, ona nije ni željela da im dolazim u goste i to je otvoreno rekla nekoliko puta, čak i preda mnom, svom mužu Zlatku, kojeg smo zvali Šakica. Šakica se nije složio s tim, jer bili smo prijatelji od malih nogu. Cijenio me je, iako nisam siguran u razloge zbog kojih je to činio. Možda sam ga uspješno zavaravao? Možda sam iskorištavao njegovo povjerenje? Tko zna. Prijateljstva nisu isto što i ljubavi.

Dok tako razmišljam Vanja se namješta pod dekom, navlači je do brade. Krećem s pričom nakon što se primirila: „ Možda ti neću ispričati baš sve točno od riječi do riječi kako je bilo, ali potruditi ću se. I slušaj do kraja, kraj je najinteresantniji. Dakle, taj moj prijatelj, kojeg smo zvali Šakica, digao je ruku na sebe. On je to radio polako, pušeći četiri kutije cigareta na dan. Obmanjivao se nekakvom nikotinskom zaštitom koju je nabijao na filter cigareta, kao kad bi, recimo, koristio jastuk umjesto prigušivača na pištolju, da pucaš sebi u glavu. Znaš, Vanja, zadnji put kad sam pio kavu kod njih,a ima tome dvije godine, Šakica je dobio jak napadaj kašlja. Znao sam,ne pitaj me kako, ali znao sam da mu se bliži kraj. Kad je otišao u kupaonu, otamo je odzvanjalo kao da se parilo krdo divljih životinja. No, jedina životinja u tom stanu bio sam ja. Dok je Šakica tražio zrak po kupaoni, ustao sam i stao pred Jasnu. Vidio sam da su joj se bradavice ukrutile, ali ničim nije dala do znanja da me želi. Odbijala me, što me u stvari dodatno palilo, pa sam navaljivao još besramnije. Pokušao sam je zgrabiti između nogu. Ona mi je odgurivala ruku i samo siktala: "Daj više odrasti. Daj više odrasti. Ponašaš se kao balavac." Onda je ušao Šakica i prekinuo nas. To je iskoristila Jasna da ode u kupaonu. I nije se više vratila. Cijelo vrijeme sam se nadao da se vještica utopila u kadi.“


Vanja me na čas prekida, lagano udarajući šakom u moje rame, jer ne voli da se ružno izražavam o ženama. Poljubim je u čelo i nastavim: „Kad je Jasna izašla,sjeli smo za stol, a ja sam izvadio sto eura i pružio ih Šakici. Rekao sam mu da je to za put, klopu i tog nekog tipa u Poreču koji hipnotizira ljude ne bi li prestali pušiti. Još sam mu rekao da mi ne mora vraćati novce, da mu to poklanjam.“

Vanja me opet prekida. Skače na mene, grli me, ljubi me. Kaže mi: „Volim te“, a ja tupavo pitam:“Zašto?“, kao da sam se ovaj čas probudio. „Zato što si tako dobar i zato što …te volim“, reče i vrati se pod dekicu. Nisam joj rekao da je volim, vratio sam se na priču:
„Šakica je uzeo novce i zamišljeno zašutio. Zaslinio je vrh cigarete prije nego bi pripalio, a nakon toga bi šišteći ispuhivao dim.Tada sam shvatio da puši da ne bi morao pričati. Promijenio se skoro preko noći nakon što se oženio. Prije je bio veliki zafrkant i brbljavac. A meni se činilo da ubrzanim pušenjem želi pošto – poto dobiti neku bolest na grlu da ne mora više govoriti. Kad već sam nije imao potrebu nešto reći, počeo sam ga ispitivati : "Šakica, ne znam što se događa s tobom? Nisi prije toliko pušio. Reci mi što te muči? Siguran sam da se nešto događa i da mi to tajiš. Ako ćeš šutjeti, nikad to nećeš riješiti." Šutio je i dalje zagledan u neku točku na podu. Upitao sam ga: "Reci, jel ima veze sa Jasnom?". Nisam odmah dobio odgovor, ali kako mi se učinilo da sam na dobrom tragu,jer se počeo vrpoljiti na stolcu, bio sam uporan: "Gle,Šakica, samo miči glavom, da-ne, ako ne možeš pričati.“ Nasmijao se nekako cinički. Podigao je pogled i napokon otvorio usta: "Da! Ima veze s Jasnom. I ti to znaš!" Kad mi je to rekao, skoro sam se srušio sa stolca. Na takve optužbe morao sam reagirati: "Što pričaš? Jesi ti normalan?", malo je nedostajalo da se izlanem o svojim skrivenim željama. Šakica se nije obazirao na moju ljutnju. Hladno mi je rekao: "Rekla mi je za starog."A onda sam se doslovce srušio sa stolca kao da me neki boksač pogodio u bradu. Brzo sam se ustao. Pokušavao sam se pribrati. Duboko sam disao. Tražio zrak. Nekako sam izustio: "Što ti je u stvari rekla?". On mi je odgovorio: "Ne sjećam se. Ne mogu ponoviti od riječi do riječi. Ali jasan mi je smisao te njene izjave. Ne mogu se nositi s tim. Shvaćaš? Probao sam, ali ne ide, pa ne ide!" Došao sam do zraka i počeo normalno govoriti: „Dobro, što ti je točno rekla?" Ispuhao je malo dima kroz nosnice , pa rekao: "Pa to. Znaš ti dobro, što se sad tu iščuđavaš?" Bio je u pravu,pa sam počeo s pomirljivim tonovima: "Zar to nisi znao, mislim, prije nego si je oženio?" Odmahivao je glavom:"Jesam, vražju mater. Mogao si znati samo ti. A ti si šutio kao zadnja pizda." Ustuknuo sam: "Pa nisam ja imao ništa s njom, koji ti je k…jarac?" Nasmijao se s još više cinizma: "Nisi, ali sigurno si prisluškivao". To me ponovo naljutilo, pa sam se skoro izderao: "Što sam prisluškivao?!?", ali Šakica nije imao obzira prema mom stanju, hladno me je secirao:"Što ti misliš zašto je nisi poševio, a mogao si biti prvi, prvi koji je od svih nas mogao imati slavnu Jasnu Knez, samo za sebe. Ali ti si znao! Ti si sve znao i šutio si! A slušao si. Sigurno si slušao svaku večer kroz zidove što oni rade." Ne sjećam se sad, ali mi se čini da je uhvatio stol i da ga je prodrmao. Zato sam se povukao i ušutio. Nije mi bilo svejedno. Definitivno je bio u pravu. Dok sam kao klinac slušao što se događa u susjednom stanu, čuo sam hihotanje s druge strane, ali kako bih tada znao što se skrivalo iza tih tankih zidova? Jasna se glasno smijala kao da je stari škakljika, a i drugačije sam tada zamišljao takvu vrstu ženskog glasanja.“

Drugačija je vrsta glasanja kad žena nešto traži. Umiljato, koketno, mazno. Takva je i Vanja kad traži nešto. A traži da joj donesem čašu vode, „iz kupaone, tamo je hladnija“. Dok točim vodu u čašu kupaonom odjekuju zvuci kao da se pare neke divlje životinje. Hrapavo duboko i pišteće visoko. Donesem čašu vode i dok Vanja ispija zadnje gutljaje, posegnem za kutijom cigareta. „Koja ti je to?“ upita dok mi pruža praznu čašu. „Treća. Ako ti smeta , samo reci,“ odgovaram. „Treća?“ vrti zabrinuto glavom i mršti se. „Da. Treća kutija“, promrmljam s cigaretom u ustima. Kako sam nedavno odlučio da uskoro neću više puno pričati ili uopće više neću, želim dovršiti priču koju sam započeo:

„ No, gdje sam stao ? Da, želio sam Jasnu. Privlačila me, uostalom kao što je privlačila sve muško u Radničkom naselju, ali možda ju je moja podsvijest odbijala. Neki put imao osjećaj da traži u meni čistilište koje će je vratiti na pravi put. A ja nisam htio biti njeno sredstvo za čišćenje. Nisam i gotovo. Zato sam je nudio Šakici: "Šakica, ja mislim da Jasna tebe jako voli bez obzira što ti je navodno priznala to sa starim i reci, iskreno, koji jarac ti uopće treba da čačkaš po tom? To više ne možeš promijeniti. Zašto se onda uništavaš? Uostalom, raziđite se ako to ne možeš podnijeti." Taj moj čisto racionalan prijedlog Šakica je doživio kao prljavo zloban, kao da ih želim razdvojiti zbog nekog svog interesa. To mi je napokon i rekao: „I ti si mi , Damire, sumnjiv“. Sjeo sam ponovo na stolac. Pokušavao sam ga razuvjeriti: "Imaš krivo mišljenje o meni. Nije to ono što želim. Želim da se okaniš cigareta. Da budeš jači od toga i da budete zajedno ako se volite. Razgovaraj s njom! Ovako kako razgovaraš sa mnom. Iz dana u dan, ako treba." Šakica je pokajnički spustio glavu kao da me je lažno optužio. Bilo mi je žao što se toliko muči, pa sam ga pokušavao utješiti: "I gle, na koncu konca, nigdje ne piše da ti ona to nije rekla s namjerom da te zbog nečega sjebe. Njoj očito nešto kod tebe nije po volji, nečim si joj se zamjerio, pa te sad kažnjava. Pa ne govore bezveze zagorci da se bolje zamjeriti vragu nego ženi. Nema druge. Možda želi dijete? Ne znam, ali nekako ne vjerujem da je ta priča sa starim istinita. Zapravo, siguran sam. Udara tamo gdje si najosjetljiviji." Šakica je gledao u mene kao da je već u Poreču, hipnotiziran i pripravan da se ostavi cigarete. Da prekinem tu mučnu situaciju donio sam zaključak : "Tvoji su se roditelji dobro slagali i nisi morao slušati beskonačne svađe poput mene. Nisi morao razmišljati o mnogim stvarima o kojima sam ja razmišljao. Otkrit ću ti stoga jednu tajnu. Žene su na neki način saznale da mi muški ne znamo podnositi bol i to je njihovo polje uspjeha." To da mi muški ne znamo podnositi bol, Šakica je demonstrirao tako da je vrlo brzo umro. A tada…“

Tada me u mojoj priči prekine Vanja. Cijukne poput miša: "Nemoj više,ne mogu te pratiti. Spava mi se“. Približim se i prilegnem uz nju. Ona se smiri i zagrli me. U polusnu prošapće: „Jel istina da se mrtvi…“. Ponovo sam morao zaustaviti njene usne kažiprstom: "Pssst! Spavaj. Sve će biti dobro. Ja sam tu." Znao sam da se plaši mraka i duhova. Sačekao sam stoga da zaspi. Gledao sam je neko vrijeme kako spava. * A onda sam dočekao i kraj noći uz treću kutiju cigareta. Iskrao sam se zorom, kao što priliči najvećim skitnicama Radničkog naselja.

Tako je bilo i onaj dan rano ujutro, kad sam banuo svojoj budućoj ženi na vrata. Čekao sam strpljivo da prođe točno godinu dana, koliko su već odredili dežurni moralisti i koliko traje odjek riječi: “što će ljudi reći“, tako da nisam htio više čekati ni sekunde. Došao sam polupijan i lupao na vrata. Iako su se susjedi probudili, iako mi je iz usta zaudaralo, moja buduća žena me nije odbila kad sam je zaprosio. Bio sam lud od sreće. Ali dane sreće, skoro preko noći, zatočio sam u najdublju tamnicu mojih sjećanja. Sjetim se ponekad kako sam svojoj ženi prvu bračnu noć pohotno zavukao ruku u gaće, a ona se počela hihotati, kao da je moja ruka škakljika. Nakon te noći, sve druge proveo sam na kauču u dnevnom boravku ili u krevetima drugih žena. Svoju ženu više nisam salijetao. Odustao sam.

Ali sad ne odustajem! Otvaram četvrtu kutiju cigareta, malo se klatim, kao što se klate proizvodne klackalice na naftnim poljima svud oko mene, a onda krenem ravnicom, kroz snijeg, ususret rađanju zimskog sunca, ostavljajući iza sebe zatvorena vrata, u koja je bila zataknuta ljubavna poruka, jedina koju sam ikad napisao nekoj ženi. U originalu je pripadala mom pokojnom pradjedu Mateku Filkoviću, a glasila je: "Plaši se živih ljudi, a ne mrtvih".
14.02.2014. 10:11 Komentari (22) Isprintaj #

<< Arhiva >>