Način mog života (krepat ma ne molat ili I don't want to wait for life to be over)
08.05.2006., ponedjeljak
Rođendanski skok
 Jučer mie bio rođendan...21...Mislim, to mi mjenja toliko stvari u životu da uopće neznam kako ću se u sve mu tome snaći...ma, možeš misli...jedino pozitivno je to šta sad mogu u bilo koji casino kockat...hurray! Za razliku od predhodnih godina, ove sam godine odlučila da neću organizirat nikakvo opijanje tj. proslavu rođendana, jer je ono što se događalo u proteklih par godina bilo, jednostavno, prestrašno. Ove sam godine baš odlučila da se neću napiti k'o stoka i unakazit se i neznam šta. Prošle sam godine za rođendan bila u Harteri (taman je padalo na taj dan) i sa koncerta koji je trajao do negdje 4:00 ujutro ja sam došla doma u podne (rupa je negdje od 3.30-10:00). Ujutro sam se našla s frendicom i otišle smo na Korzo pogledati old timere. Totalno su zakon, baš obožavam te aute. Radije bi dala 10.000-15.000 EU za neki dobar old timer (po mogućnosti za bubu, ali one su jeftinije) nego za neki shit od ovoh novih autića koje svi voze. I tako, nakon šta su mi sline curile nekih 45 min. u šetnji među autićima, otišli smo na Grobnik na Aeromiting. Moja rođendanska želja se ispunila i skakala sam tandem. Instruktor je bio strava, totalno neki zajebant koi me toliko opustio, da u meni nije postojala niti najmanja trunčica straha. Mislim dae ekipa koja je bila samnom bila više u frci od svega toga (a nisu mrdnuli sa zemlje) nego ja. Kad smo došli na Grobnik otišli smo najprije na kavu dok instruktor nie došao i već nakon 15 min on mi govori kao: «Idemo?»...Pa, zašto ne, nemam šta čekati. Na kraju smo ipak čekali nekih sat vremena jer nismo mogli poletiti s obzirom da je bilo pun k aviona u zraku koi su izvodili svakakve vratolomije, i dok oni nisu prizemljili mi nismo mogli poletiti. Jedan tip je sve snimao kamerom (u četvrtak ću dobiti CD) i aparatom. U Avionu nas je bilo 5+pilot. Uglavnom, skače se sa 2.500 m, slobodan pad traje pola minute i postiže se brzina od oko 200 km/h. Nakon pola minute otvara se padobran i slijedi još oko 5 minuta leta. Sad mie pomalo čudno da mi se niti u jednom trenu dok smo se vozili u avionu nije pojavila ama baš nikakva niti najmanja naznaka straha, jedino o čemu sam razmišljala je bilo to kad ćemo već jednom doći na tih 2.500 m. Kada smo došli na tu visinu, postupak je bio takav da sjednemo na rub aviona, noge van i izbačaj. Dok sam sjedila na tom rubu aviona nisam mogla vjerovat kakav je to fenomenalan osijećaj i koliko u biti uživam o tome. Opet nikakva frka...Sve super. I onda nas je n izbacio, okret u zraku, jurnjava i otvaranje padobrana. Ja nisam mogla vjerovat, i ono ma šta već, dai ja bi još, ajme strava, ovo-ono, Imala sam feeling dae prošlo 5 sekundi i onda laganini do zemlje štoe bilo poprilično monotono recimo. Slijetanje je bilo totalni show, nakon kojeg sam ja ipak zaključila da se bolje snalazim u zraku nego na zemlji. Frka me uhvatila 2 m od tla i napravila sam grešku pa smo se malo stumbali jer je situacija takva da se greške u tom času ne mogu popraviti, iako sam ja odmah shvatila što sam napravila. No, dobro, barem smo malo zabavili publiku. Sve u svemu, osijećaj je fenomenalan i teško ga je opisati. Jednostavno to treba doživjeti. I jebi ga, sve što je lijepo kratko traje Sad ozbiljno razmišljam o tečaju padobranstva i prilici da mogu skakat sama. Zadovoljna sam svojom reakcijom na visinu i adrenalin, a oduševljena sam osijećajem koji sam doživjela i zato želim još...i još...i još... Navečer sam se tek oko 10.30 odlučila izaći van pa sam sa sestrom, njenim dečkom i svojom frendicom otišla do Booke. To mie stvarno bilo strava jer nisam išla van proslavit rođendan nego samo normalane, neopterećen izlazak u kojem se nisam unakazila, a opet sam se dobro, dobro provela. |
