Ako bi se sutra mogla probuditi na nekom drugom mjestu onda bi to bio svijet u kojem mi fizički ne bi bilo dopušteno ostaviti onu trulež od mojih emocija u sebi.
Nikad ih ne bi potisnula. Ponekad bi imala stvaran oslonac kojem bi se izjadala i sve bi nestalo.
Ništa se ne bi gomilalo u meni i izašlo na površinu u jednoj od noći kao što je ova. Gomilanje boli.
A ne želim zaspati. Ne želim se opet probuditi s boli u prsima u hladnoj sobi. Ono što želim je da se operacijski odstrani to iz mene i da zaboravim ovaj loš mjesec. Želim da jednim izdahom to izađe iz mene.

Ali ja ću to mazohistički držati u sebi. Čekati da netko primjeti. Neočekivano se to neće dogodoiti i dobit ću dvostruki udarac i sama krenuti dalje. Izmorena.

I to možda je sva ta bitka u meni ali ponekad samo poželim da netko primjeti.
Ponekad. Kao sada.


credits

Jednom mi je ovako završio post i opet će;

U težak januar bi stavio ciganske oči, da mogu.