i sve što mogu napisati u ovom trenutku je ... toliko maleno.
a toliko bi redaka mogla napisat punih adolescantske razočarane romanse.
i popratnih sadržaja.

ali sve što ću ja napisat je ili barem se što toga tiče.
ponedjeljci su zajebani.


i tako sam vjerojatno po prvi put u svom životu u pola sedam prala kosu radi jedne obične jutarnje kave.
a valjda zbog doživljaja.
razgovarale Smo o nevjerojatno lošem slijedu događaja i malo kritizirale svijet.

ljeto je počelo, a ja se tako ne osijećam.
valjda ću u četvrtak, kada prestaje odbrojavanje dana dok ne okusim ono o čemu sanjam ovih jebenih istrošeno klišejastih dana na kopnu.

i da, prenošenje misli i razmišljanje u obliku nepovezanih i razbacanih rečenica mi ide u zadnje vrijeme.

i tako dalje.

jedan iskreni.

neki dan sam šetala gradom.ljudi su bili toliko glasni i jedva sam čula svoje misli.
tragala sam sa nečim što je ljetno, a završila sa vrućim kofeinom u ruci.
jedan od mojih najgadnijih osijećaja je kada si spržim jezik.
ali dobro.
najbitnije je da sam tad razmišljala o... nepisanju postova.
i shvatila kako u zadnje vrijeme radim netipične stvari.





zato sam se svela na ovo.
jer su moji osijećaji sasvim u redu.