Ah, znate onaj osjećaj praznine.Zapravo ne potpune jer imate toliko ljudi oko sebe, ali se svjedno osjećate prazno.I kada nema njih osjećate se ravnodušno.I tražim nešto više.Nešto drugo.A opet neznam što.

Onda opet, želim nekog dobrog, sa zelenom majicom kratkih rukava i zavodnim osmjehom ko će sjesti samnom po ovom tmurnom danu na livadu i razgovarati o vremenu.



Ajme, duljim sa ovim Praskozorjem.I neželim ga pročitat jer znam da je to kraj.Ali ipak eto, imam sve četiri knjige doma pa ih mogu čitat kad god hoću.Ali svejedno.Ma znam da ću se udubiti u knjigu pa da ću samo zaboraviti na sve.

Baš sam se jučer sjetila kako volim obitelj Adams.Njih sam tako oboožavala dok sam bila mala.Ali prođe i to vrijeme.A i drago mi je kaj je jesen, tako sam sretna zbog toga.Sada mi je zima sve bliže i bliže :)



Ovaj put mi treba nešto sa Dustinom Hoffmanom ili Jean Reno-om.

Amelie.

+UPDATE
Evo tko je voljan posjetiti moj blog sa avatarima : klik. Nema ih zasad previše ali bit će, s vremenom.