Chapter 6
Ujutro se probudila, a na stolu ju je dočekala tacna na kojoj je bio doručak i crvena ruža...sjela je.. prišao joj je s leđa i pokrio oči rukama... preskočio je naslon i sjeo kraj nje... „I, kako si mi?“... „Grozno!“, odgovorila je uz širok osmjeh... „Bilo mi je predivno sinoć“... „I meni...“.. poljubila ga je i krenula doručkovati...zazvonio je telefon... javio se Gerard... „Da... ne, Gerard je.. ok... sad ću doći...hvala što ste nazvali...“ „Zvala je gospođa Delson.. kaže da Brook nije dobro... rekao sam da ću sada doći po nju... a ti ostani ovdje i završi s doručkom“... dodao je kada je vidio da se Helena ustaje...izašao je... nastavila je doručkovati, nije se previše zabrinjavala za Brook, pretpostavljala je da nije ništa ozbiljnije od bezazlene prehlade...
Nakon pola sata zazvonio je telefon.. bio je to Gerard... zvučao je izvan sebe.. „Helena, brzo.. dođi u bolnicu... Brook se srušila... nije joj dobro... brzo!“... nije čekala... bacila je telefon i istrčala iz kuće.. sjela je na Gerardov motor i pojurila u bolnicu... utrčala je unutra i našla ga kako sjedi u čekaonici...ugledao ju je i potrčao joj u zagrljaj... „Što se dogodilo?? Gdje je ona Gee?? Gdje je moja sestra??“... panično je upitala... „Uveli su je na pretrage...Bože moj... samo je problijedila i počela se tresti... zaustavio sam auto... iznio je van... i samo se srušila... onesvjestila mi se na rukama... nisam znao što da učinim.. dovezao sam ju ovamo... što ako joj se nešto dogodi?? Zašto sam samo čekao.. zašto je nisam odmah odveo u bolnicu, čim sam vidio da joj nije dobro... što ako...“... počeo se tresti... bio je užasno prestrašen...okrenuo se prema zidu i počeo snažno šakama udarati u njega... „Gee... molim te, smiri se... nisi mogao znati što će se dogoditi... molim te, prestani... Gee, plašiš me, stani!“ uhvatila ga je za ruku... „Sve će biti u redu... znam to... „... ni sama nije bila sigurna u svoje riječi... ali se duboko u srcu nadala da je u pravu... Izašao je doktor... promatrali su ga dok im se približavao... izraz lica mu je bio nedokučiv... prišao im je... i odmahnuo glavom.. Helenu su prošli trnci... to nije moglo značiti ništa dobro... „Molim vas, pođite sa mnom u moj ured... moramo razgovarati.“... pogledala je Gerarda i uhvatila mu ruku još čvršće nego prije... ušli su u ured... doktor je zatvorio vrata i sjeo za stol preko puta njih... „Nažalost, ne nosim vam dobre vijesti... samo da vas odmah pitam... je li se ikada žalila na bolove u glavi ili nešto slično... je li nedavno pretrpila jači udarac u glavu?...“... „Ne, mislim da nije... osim možda...“ ispričala mu je kako ju je otac jednom odgurnuo i lupila je glavom u ormar... „I mislio sam.. vidite... Brook ima ugrušak u mozgu.. nastao je kao posljedica izlijeva krvi u mozak pri jakom udarcu glavom... jedino što možemo učiniti je kirurški zahvat...i to čim prije ili bi se moglo dogoditi ono najgore...“.. „O Bože“... zajecala je Helena i uronila lice u dlanove... Gerard ju je snažno zagrlio.. „Sama si rekla da će sve bit u redu... jaka je ona... prebrodit će sve ovo... „.. govorio je dok su mu suze klizile niz obraze... „Ako imam vaše dopuštenje, sutra ćemo izvesti operaciju, samo postoji nekoliko problema...operacija je jako skupa i...“ „Nema problema, platiti ću koliko god treba... novac nije u pitanju..“, rekao je Gerard... „U redu, ali... pretpostavljam da joj vi niste roditelji niti skrbnici, zar ne?“... „Nismo, ali..“ „Ali zakon mi nalaže da dopuštenje za operaciju može potpisati samo skrbnik... zato bi bilo potrebno da dođe jedan od roditelja...“ „Razumijem... dovesti ćemo njenog oca“... „NE! Kako ne shvaćate!“, ustao se i lupio šakom o stol „Zbog njega je ona završila ovdje... zar doista mislite da takva osoba koja bi udarila svoje dijete ima toliko ljudskosti da dođe ovamo i to potpiše??“ Na trenutak je nastao muk... „Otići ćemo po njega, molim te Gee... ako je to jedini način..“... izašli su van i uputili se Heleninoj kući... pokucali su na vrata... otvorio je... „Što ti tu radiš.. došla si moliti da te primim natrag, a bezobraznice jedna... e pa nema...“ „Nije vas došla moliti za nikakvu pomoć... vaša kći, Brook, teško je bolesna i upravo se nalazi u bolnici... hitno bi trebala na operaciju... ali za to trebamo vaš pristanak, morate doći i potpisati...“ Zalupio im je vrata pred nosom... Gerard je nastavio lupati po vratima i derati se „Izlazite van... kako je moguće da u vama nema nimalo ljudskosti... kako možete tek tako prepustiti kćer sudbini...“... sve je bilo uzalud... „Gerard, molim te... ovo nema smisla... vratimo se natrag u bolnicu“... stigli su kod doktora i sve mu objasnili...na tren je šutio... „Zbog ovoga bih mogao izgubit posao, ali... molim vas potpišite ovdje...!“ nisu mogli vjerovati u to što čuju...“Hvala vam... doktore hvala vam puno..., samo... molim vas.. spasite ju.. spasite moju sestru...“ „Možemo li je sada vidjeti... molim vas...“... „Možete..“.. ustali su se...stigli su do sobe u kojoj se nalazila Brook... ušli su unutra... nije bila pri svjesti...bilo je teško gledati ju tako nemoćnu.... stajala je tamo kraj nje, htjela joj je pomoći, ali nije mogla... osjećala se jadno, bespomoćno... „Seko?“...zazvao je neki slabašan glasić... probudila se... „Brook.. o Bože, kako si nas prepala... kako se osjećaš?“... „Boli me glava...“... rekla je i zatvorila oči s bolnim izrazom na licu... „Slušaj me Brook... sada smo razgovarali s doktorom... rekao je da sutra moraš ići na jednu o.... na jedan pregled...pa ćeš morati još danas ostati ovdje... ali bit ću tu uz tebe.. u redu??“.. potvrdno je kimnula glavom... „Ostavit ću vas na tren same... brzo se vraćam...“.. rekao je... „Drži se...“, šapnuo je Heleni na uho i još jednom čvrsto stisnuo njenu ruku... napustio je sobu... Helena se nije odvajala od svoje sestre... nije mogla vjerovati da je još jučer trčkarala po kući, a sada... nakon nekog vremena u sobu se vratio Gerard... u jednoj je ruci držao hrpu balona, a u drugoj ogromnog plišanog medvjeda... Po prvi puta toga dana Brook se nasmješila... „Izvoli... ovo je za tebe... rekla si da voliš medvjede, zar ne?“... Helena se osmjehnula... dirnulo ju je to koliko mu je stalo do nje... cijelu su večer probdjeli kraj njena kreveta... promatrali su je kako spava... „Gerard... zašto se takvo što događa... zašto baš ona... nije učinila ništa loše... a ja sam ta koja je obečala da ju nikada neće napustiti... da sam stigla samo malo ranije toga dana, da sam ga spriječila prije no što ju je udario... ne bismo sada bili ovdje...“... glas joj je pukao... zaštitnički ju je zagrlio... „Gee, ako joj se išta desi... ja... ja ću se ubiti... ne mogu je izgubiti.. ne smijem... „ Cijelu su noć sjedili tamo zagrljeni... oboje su plakali...
Nisu ni shvatili da je već bilo 7 ujutro... vrata sobe su se otvorila... pogledi su im poletjeli prema ulazu... doktor je ušao u sobu... „Operacijska sala je spremna...“... okrenuli su se prema Brook... otvorila je oči... „Brook, sada će te doktor odvesti na jedan pregled... vidit ćemo se kasnije...“, poljubila ju je u čelo... to je učinio i Gerard... „Vrati nam se brzo...“ šapnuo joj je... „Volim vas... i vidimo se... „... slabašno je rekla i mahnula im... odvezli su je iz sobe...ostavivši Helenu i Gerarda u sobi...sjela je na krevet na kojem je maloprije ležala Brook... i ponovno počela plakati... sjeo je do nje... naslonila je svoju glavu na njegovo rame... „Reci mi da će sve biti u redu...“... „Jaka je ona Helena...vidjet ćeš... za koji će sat uči u ovu sobu i ponovno se osmjehnuti...“.. rekao je tiho, zatvorio oči i duboko uzdahnuo... „Think happy thoughts...“.. tiho joj je pjevušio i držao ju za ruku...
Prošla su gotovo 2 sata... ali nije bilo nikakvih vijesti... napetost, neizvjesnost, strah... pogledala je na sat... „Što rade toliko dugo?? Zašto se operacija toliko odužila?“... mislila je u sebi... nije to htjela izreći na glas... osjećala se kao da ne bi mogla progovoriti a da ne zaplače... začula je neku strku na hodniku, trgnula se... otvorila je vrata sobe... Gerard se također ustao i krenuo prema vratima...pogledali su niz hodnik... operacijska sala ... Helena je osjetila da nešto nije u redu... potrčala je niz hodnik... došla je pred salu i pogledala kroz staklo... utrčala je unutra... Gerard je potrčao za njom... ušao je unutra i ugledao kako Helenu drže dvije medicinske sestre dok se ona divljački otimala i vrištala... pogledao je prema malom ekranu pokraj kreveta gdje je ležala Brook... na njemu se nalazila samo jedna ravna crta... ne, nije bilo moguće.... pogledao je u Helenu... uspjela ih je maknuti od sebe... pojurila je prema krevetu... „BROOK!!!!!“... pala je na koljena... „PROBUDI SE BROOK... MOLIM TE...OTVORI OČI.. BROOK!!“... njen vrisak zagušile su suze... Gerard je bijesno zamahnuo rukom i srušio stolić do sebe... odjednom se okrenuo prema doktoru, uhvatio ga i gurnuo o zid.. „REKLI STE DA ĆETE JU SPASITI.. DA ĆETE UČINIT SVE DA JU SPASITE... VI STE KRIVI... VI STE KRIVI ZA SVE!!“ derao se na njega držeći ga uz zid... u salu su upala još tri doktora i uhvatila Gerarda... odvukli su ga od doktora... „PUSTITE ME... UBIT ĆU GA! PUSTITE ME!!“ Uspjeli su ga odvući van iz sale... djelovao je bijesno poput kakve divlje životinje koja se sprema napasti... nikada u životu nije tako izgubio kontrolu nad sobom... mislio je samo na to kako se želi osvetiti... pogledao je kroz staklo i ugledao Helenu... sjedila je na krevetu i držala njeno beživotno tijelo u naručju... Gerard se osjećao kao da ga je netko proboo u srce... noge su mu počele klecati... pao je na koljena... lice je uronio u dlanove... suze su mu tekle kao nikada u životu...osjećao se kao da je izgubio dio sebe... upravo je to bio njegov najveći strah, gubitak drage osobe... nije mogao niti zamisliti kako se Helena osjećala u tom trenutku...ali znao je da sada mora biti uz nju... znao je da ga sada treba više no ikada u životu... ustao je polako se pridržavajući za zid.. na tren je zastao i polako ušao u salu... polako se približavao Heleni... položio je jednu ruku na njeno rame... ustala se, snažno ga zagrlila... „Gerard... ona... Brook je...“ nije to mogla izreći.. osjećala se sabo... počelo joj se magliti... pala je na pod...
