|
Ruke se tresu dok pokušavam pisati koncept. 5 pitanja. Odgovor na 1 pitanje znam, 1 mogu nešto smuljati, ostala 3 nemam pojma. A još moram ići na usmeni. Panika raste i raste, dok ne dosegne onu točku usijanja, kada mozak procesira toliko negativnih informacija da doslovno kuha. Već 5 minuta nervozno olovkom lupkam o stol i zvjerinjam okolo, misleći o tome kako sam sjebao još jednu godinu i kako ću još jednom morati reći starcima: da, pao sam godinu! I tada, snap! Negdje između primisli o samoubojstvu i odlasku u Botsvanu u misionarsku misiju, pala je i ona kap koja je prelila čašu. Sva ona panika i sve negativne misli nestaju iz moje glave brzinom kojom hrvatske televizije mijenjaju domaće humoristične emisije, i nastupa stadij potpune i čiste indiferentnosti. Nekada je stvarno dobro biti pomalo manično-depresivan. Kao da sam odjednom spoznao sve tajne ovog svemira, sa smiješkom na licu odlažem olovku na stol i ponovno zvjerinjam. No ovaj puta ne onako napeto i živčano. Ovaj puta je to veselo, studijsko promatranje. Gledam ostale pčelice kako pomahnitalo i sa izrazom lica kao da su progutali govno, pišu i brišu, brišu i pišu, grizu olovke, primaju se za glavu, proklinju Boga i Alaha. Oni još nisu shvatili da će pasti, i da im je sav taj trud uzaludan, da ti neuroni, koji toliko marljivo prenose informacije u mozgu, rade Sizifov posao. Profesorova glava izviruje: "Jeste li gotovi?" Svi u isti glas grakču: "Ne, ne, još samo malo, još samo 5 minuta!" Hehe, 5 minuta. Najveća iluzija u povijesti čovječanstva je upravo "još samo 5 minuta". Al dobro, utjeha je zabava naivnih.
Nekoliko minuta kasnije sjedimo u drugoj učionici, vrijeme je za usmeni. Već sam se debelo pomirio sa sudbinom, i sada ostaje jedino sanirati štetu i ne osramotiti se totalno. Ipak, to je malo teže nego što mi se na prvi pogled činilo. "Kolega, vi znate da je ovaj koncept službeni dokument?", pita profesor očigledno se obračajući meni, pošto sam jedini muškarac u prostoriji, a i prilično sam svjestan činjenice da je ono što sam napisao na taj koncept sramota ne samo za mene, nego i za cijeli ljudski rod. Da vanzemaljska rasa to nađe za 1000 godina, pomislili bi: "Čovječe, neke jebeno retardirane životinje su živjele ovdje!"Niti ne diže pogled sa papira, ali svejedno, ton toga pitanja probija me kao koplje i nelagoda ponovno počinje rasti u onim najskrivenijim kutovima podsvjesti. "Znam profesore", pokušavam razbiti neugodnu atmosferu malo veselijim glasom "pitanja me ovaj put nisu mazila." Čim sam izgovorio ovo, u glavi sam si prislonio dvocjevku pod bradu i raznio sve u 3 pičke materine, jer je to najgora stvar koju sam mogao reći. Nakon toliko godina studija, čovjek bi rekao da sam naučio nešto... "Kolega, vi shvaćate...", nakon čega sam se na 5 minuta isključio, robotizirano kimajući glavom i odgovarajući sa jednostavnim, pomalo pokornim "Shvaćam" u pravilnim intervalima od 30 sekundi. Standardno soljenje pameti koje počne sa tekućim problemom mog ne učenja za taj ispit i završi sa pitanjima o mojim životnim ciljevima i da li ih uopće želim doseći. Mislim da čak i on shvaća da me nije previše briga za to šta on priča, jer znamo obojica da sam tu priču čuo već najmanje 100 puta, i svaki put je bilo 100 puta previše, al ipak, obavlja svoju pedagošku dužnost. Svaka čast na tome, profesore. Ipak, već ispraksano i uz minimalni trud igram taj igrokaz. Napokon, nakon što je rečeno sve što je trebalo biti rečeno, zastori su spušteni, predstava je završena i prelazimo na usmeni. Prvo pitanje još pokušavam smuljati, tek toliko, da ne odem sa bojišnice bez ispaljenog metka, al kako se nižu podpitanja, jasno je da sam ovaj rat izgubio. Barem znam kako se Talijani osjećaju već 1500 godina. Samo čekam priliku da kažem: "Profesore, ja mislim da je najbolje da završimo ovu agoniju što prije", al i stari mudrac to osjeća te završava ovo ispitivanje sa jednim:"Kolega, na žalost, ja vas s ovakvim znanjem ne mogu pustiti. Više sreće idući put!" Ja slažem već dobro uvježbanu facu koja pokazuje istovremeno kajanje, shvaćanje vlastite greške i žaljenje, al u isto vrijeme optimizam i pravi pionirski "I can do it" stav. Već za 10 minuta će taj ispit biti spremljen u ladicu labeliranu sa NE OTVARAJ i život će se nastaviti dalje. Na kocki je ionako samo moja budućnost...
Mjesec dana ranije: Sutra definitivno počinjem učiti, dosta je zajebancije...
|