Cranberrie - under construction

Moj definitivno najgluplji post ikad, najpovršniji, najplići, najkraći... (nastavite niz) i naravno da takvo sranje završi na naslovnici.
Dakle ako želim još koji put završiti na naslovnici moram počet pratiti žuti tisak i komentirat aktualne događaje.
To naravno neću učiniti pa ste vi, moji stalni čitatelji, i dalje na sigurnom, i možete i dalje pratiti moj mali dosadni život. Ja se ne žalim, volim svoj život, i nikad mi u životu nije bilo ljepše nego što mi je sad.
I nadam se da me neće više s glupostima stavljat nigdje na javno, ili još bolje, da me neće više uopće stavljat na naslovnice... Morat ću počet pisat dosadne i glupe stvari hehhehehe...

Ajmo sad na ozbiljnije teme.

Jučer su me dva slična događaja malo potresla. Slični su, iako je jedan stvar fikcije s drugi je iz stvarnog života, ali snaga tih ljudi me totalno nadahnula.

U Globusu jučer čitam članak na 4 strane sa hrpom fotografija, o dečku koji je sa 22-23 godine stradao u Iraku, u eksploziji je izgubio jednu ruku, tri prsta na drugoj ruci, a lice i tijelo mu je totalno uništeno u vatri i čovjek izgleda stravično. Članak je ustvario bio o njegovom vjenčanju sa djevojkom iz srednje škole, o tome kako se udala za njega bez obzira na njegov izgled i hendikep, ali kako se na kraju taj brak nije održao, ali ne zbog njegovog izgleda nego iz nekih drugih razloga.
No, nisam htjela pisati o tom braku nego o njemu.
Kako čovjek to sve preživi? Odakle mu snaga da se svaki dan s tim bori?
Dečko totalno bez gorčine priča o svemu što mu se dogodilo od stradavanja, totalno je objektivan i smiren.
Da li je to samo pred javnosti? Da li u svoja 4 zida i dalje djeluje tako siguran i miran?

Druga situacija je bila sinoć u "Reži me", kad Mattu koji strada u eksploziji kao pomoć stiže žena koja je također nastradala u eksploziji. Kad joj Christian ponudi besplatnu operaciju, ona ga upita: Pa zar meni nešto treba operitiati?
Znam da je to samo film, ali u istom danu su me strefile dvije tako slične stvari, i ta žena iz filma me tako podsjetila na dečka iz Globusa i sve su me neki trnci prošli tijelom...

Sjetim se tada kako često kukam kako sam debela, kako imam celulita, kako mi je loše ispala boja za kosu, kako su mi ispucali nokti i milijun drugih sitnica kojima se mi, obični ljudi, tako često opterećujemo. Na što sve mi gubimo vrijeme. I onda nas ovako nešto spusti na zemlju i postanemo ih svjesni: ovaj dečko iz Globusa i svi naši unesrećeni dečki u ratu, potres u Kini, ratovi svuga po svijetu, gladna i bolesna djeca u Africi, baka koju često srećem kako kopa po kontejneru kraj zgrade, ljudi u kolicima, bolesna djeca u Klaićevoj.
I što više nabrajam, bližim se sve više svom domu, jer ljudi sa problemima puno većim od mojih su svuda oko mene.

I pitam se kako bih se ja nosila da mi se nešto tako strašno desi u životu...


+ Update:
Kako ostatak Zagreba, tako i ja pohrlih večeras u kino pogledat Indianu Jonesa u novim pustolovinama.
Što reći - film je Indianajonesovski u svakom pogledu - klasika živa. Sad će me Indianoljupci vjerovatno odrat na ovako mlake impresije, ali šta ću im ja. Iskreno, ove stare Indiane sam gledala tek sad kad su ih reprizirali po ne znam koji put, i to zbog Jubavi.
A da je Ford još uvijek za pogledat - je...
I da, prvi put sam vidjela onu veliku dvoranu u Branimircu punu puncatu :))