Imam i ja blogera u gostima - Daniel je napisao priču koja se nije uklopila u njegov "ozbiljni" blog pa ju je poklonio meni a ja ju poklanjam vama...
PORUKA U BOCI
... tražio sam te u mirisu, divljih livada
plaćao suhim zlatom za sok tvojih cvjetova...
Bio je to 21. studeni 2002. godine kad sam upoznao jednu dugokosu crnku sa smeđim očima. To jutro sam sjedio u uredu svoje osiguravajuće kuće, u kojoj sam radio honorarno jer mi to nije struka. Nekom greškom, netko mi pokuca na vrata, te ih oškrine. Širokim osmijehom proviri kroz vrata i reče mi: - Uh, pogriješila sam ured! Nisam ostao ravnodušan, pa sam potrčao na vrata kako bih pokušao uspostaviti komunikaciju s ovom neznankom. Trebao sam je zadržati na trenutak dok smislim koju pametnu. Kao da je proradila kemijska reakcija, znao sam da osim ovog prekrasnog osmijeha, postoji još nešto, no u tom trenutku nisam ni slutio što je to?! Ipak sam znao da sam u pravu i u trenutcima kad sam trebao progovoriti nekoliko riječi da produžim ovaj nesputani trenutak, izustio sam: - Jutro je prekrasno, pa bi mogli i popiti kavicu?
Priznajem da je ovo bilo tako otrcano, no u tom momentu, mozak je zablokirao i nisam znao što da kažem. Postidio sam se ovog uleta jednoj neznanki koju sam poznavao sa stranica časopisa. Znao sam da je kćerka velikog bankara Lisabona, no također da je zanimljiva medijima koji je stalno progone. Bilo bi totalno čudno da izađe na kavu s propalim kiparom koji krpa kraj s krajem honorarnim poslom u uredu. Čekajući njen negativan odgovor, zacrvenio sam se i smišljao kako da se ispričam za ovakvo drsko pitanje. Odjednom mojih tisuću misli prekine glas koji me pita za broj mobitela jer danas je kratka s vremenom, pa će me neki drugi dan pozvati. Zbunjen njenom gestom, po stolu sam tražio vizitku, pa sam shvatio da to i nije najbolji način. No, već je spremno sa svojim mobitelom u ruci čekala moj broj koji će ukucati. Reče mi da će mi se javiti pri prvoj prilici, a zatim ode. Nisam imao njen broj, tako da nisam mogao utjecati na taj poziv za kavu. Znao sam samo da se zove Nina…
Prošlo je nekoliko dana i zamalo sam zaboravio onaj susret sa djevojkom koja je nenadano upala u moj ured tražeći auto-salon. Dok sam sređivao papire za osiguranje niza kućica koje je neki tajkun kupio na obalama Porta, moj monitor na kompjuteru zatitra. Ubrzo se na mobitelu pojavi porukica. Ponuda za popodnevnu kavu na tržnici Lisabona. Naravno takve porukice za sobom vuku cijeli niz radnji, poput hitnog zatvaranja ureda «zbog zimske viroze zaposlenika» ili bilo što kako bi se ured zatvorio prije radnog vremena. Nije prošlo mnogo vremena kad smo sjedili na terasi Lisabonskog kafića «Porto Obrigade di Gamma». Ispijajući aromatični napitak od moke, razgovarali smo o svemu, pa mi se učinilo kako se oduvijek poznamo. I Nina je mislila slično, jer uz nekoliko sati načeli smo mnoge teme i otkrili koliko mnoštvo tema nam je zajedničkih. Po horoskopu je bila rak, dok sam ja bio riba, tako da se poklopio nebeski lunar. Sve se poklapalo i bio je to trenutak kad sam shvaćao da nisam pogriješio u procjeni. Iza osmijeha se skrivala osoba koja je imala toliko toga da mi kaže, a da mi ne dosadi jer svaka priča je bila pun pogodak. Godilo mi je njeno društvo. Nakon nekoliko sati na Lisabonskom trgu, predložih joj da odemo k meni u stan jer sam imao Portugiza iz '56. U Samo nekoliko koraka, našli smo se kod mene u stanu. Naime, živim u malom stanu s pogledom na kafić u kojem smo popili kavu. Kako je prošlo tek nekoliko godina od rastave braka s bivšom ženom, nisam se upuštao u neke ozbiljnije veze, pa sam odluku o samaćkom životu donio onog dana kad sam se vratio s puta iz Azije.
Dok smo nastavili priču uz kapljice slatkog vina, primjetih da Nina ima savršene kosti lica. Osobito me oduševio spoj donje vilice s vratom jer je nježni obris odavao i njen karakter. Moram priznati da je ovo bila profesionalna deformacija propalog akademskog kipara koji je otvorio temu o crtama lica, baš kao da je otvorio Pandorinu kutiju. Bila je to tema koja je krenula s dodirima. Priznajem da sam se zabuljio u njeno lice, svakim trenutkom otkrivajući neku novu zanimljivu crtu koja je Ninu činila posebnom. Zatim mi je uzela ruku i prislonila na zatiljak glave kako bi mi pokazala maleno udubljenje koje ima od rođenja. Nasmije se i kaže mi kako nije htjela izaći na svijet, pa su je morali vaditi kliještima van. Slatko. Da, svijet je doista bio okrutan, tako da često pomislim da bi bilo bolje da se nisam rodio jer baš kad otkriju da si našao sreću, vješto ti je ukradu ispred nosa. To sam shvatio iz iskustva, tako da sam uvijek imao predrasude u pogledu istinskih zaljetavanja za srećom. Tako je to valjda moralo biti…
Skliznuo sam rukom niz njene obraze i ubrzo se našao na usnama. Bile su savršene, naborane svaki put kad bih prešao preko njih. Pitao sam je da li je škaklja moj pokret prstima preko usana, no Nina se samo nasmijala. U tom trenutku sasvim sponatano, približio sam glavu kako bih bolje vidio ovu reakciju njenih usana na dodir. Toliko blizu sam prišao da su nam se u jednom momentu spojile usne. Usne spuštene jedne na drugu, spojili su toplinu našeg lica i izvele čaroliju koja se na može opisati riječima. Taj trenutak je vjerovatno sličan onom kada nakon tri minute ispod vode, izroniš na površinu da bi uzeo molekule zraka, neophodne za život. No život je bio u tom trenutku u našim dušama, u mome ludom srcu koje je pojačalo otkucaje tako snažno da sam se na trenutak i zabrinuo. Trnci nam oduzeli tijela i onda shvatiš da bi to moglo biti to. Upravo sad, ovdje.
I dok izmjenjujemo poljupce za poljupcem, Lisabonski trg prekriva snijeg koji baš i nije karakterističan za Portugal. Zapravo Portugalske zime su poznate po kišnim razdobljima zbog pritjecanja Golfske struje i oceana, tako da snijeg je bio nemoguć u ovom gradu. Tu noć Lisabon je zatrpao snijeg koji je pao niotkud. Bio je to tek još jedan znak da je ovaj naš susret bio dio čarolije koja je bila posebna. Mnogo kasnije ću to shvatiti…
Iz dana u dan, naša viđanja su bila tajnovita. Nina je vješto izbjegavala paparazze koji su jurili za njom kako bi spektakularno objavili priču o njenom životu koji i nije bio tako lagodan. Znao sam to kad mi je prepričavala svoj život koji mi je ponekad sličio životu moderne Pepeljuge iz Porta. S primorskim naglaskom, Nina je bila djevojka koju su uhodili mnogi mladi bogatuni, nudeći joj karte za ispunjenje snova. No, avanturistički duh ove cnokose djevojke, tražio je akciju, opasnost, miris benzina na autoputu života. Htjela je dodirnuti zraku sunca i zaroniti u plavetnilo oceana. Stoga su naši susreti bili tajni i opasni, jer ako bi se saznalo za našu tajnu, svijet bi se urotio da se više nikad ne vidimo.
Najčešće smo se nalazili na Lisabonskoj tržnici, kupujući svježe škampe, koje bi kasnije Nina spremala u umaku od crnog vina. Uz mnogobrojna sastajanja, ova tanka nit koja nas je spajala, postajalo je uže koje ni sam Aleksandar Veliki ne bi uspio prekinuti svojim svemogućim mačem. Naš Gvordijanov čvor smo samo mi znali raspetljati. Male igre i užitci su nas odveli do trenutka kad ćemo zajedno dočekati jutro…
Ležali smo tako na krevetu i osluškivali kapljice kiše koja je padala po mome balkonu. Prizor iz filmova koji vas neće baš ostaviti ravnodušnim. Dodirujem je i ona mi uzvraća, pokretima vrhova prsiju. Mrsim joj kosu dok mi prstima dodiruje dušu. No nešto tu više ne štima.
Pogled joj govori da ipak tu nešto nije u redu. I to me zbunjuje. Kao de je ovo jutro pokvarilo sve. Pokušavam otvoriti komunikaciju no bezuspješno. Ona šuti. I tad počinjem baljezgati besmislice, tražeći nešto što se ne može opisati riječima. U tom trenutku sam osjećao toliko toga istovremeno: sreću koju mi upravo kradu, te bijesni uragan koji mi potapa svaku moju lađu i u njoj Ninu koja mi pruša ruku kako bi je spasio. No moje ruke ne mogu doseći do nje i vidim kako se njezin osmijeh pretvara u nešto što me plaši. I onda u toj bezvremenoj oluji vrištim i izgovorim ono što nisam trebao. Opisujem joj osjećaje koje sam čuvao u dubini moje duše za nju. Udaljavam je od sebe tisućama svjetlosnih godina. Shvaćam da je šutnja zlato, no prekasno! Iskrenošću koju sam skrivao u sebi, upropaštavam mjesec dana tkanja najfinije mreže koju smo zajedno tkali, jer je napadam s izljevima osjećanja i gradim veliki bedem oko njenog srca. Jednom rječju: zasrao sam!
Rekla mi je da je umorna, razočarana i da će mi se javiti. Riječ «razmislit ću» još dan danas odzvanja u mojoj glavi i poput gumenog čekića lomi mi svaku stanicu sive tvari koja mi je u glavi. Nastupaju u meni minute koje se pretvaraju u sate. Sati mi nagovještavaju duge dane bez Nine. Porukice iz dana u dan blijede i shvaćam da je izgubljen svaki trag na pijesku portugalske pješćane obale. Svi moji pokušaji da ponovno dođem do Nine su zaustavljeni brojnim tjelohraniteljima, jer se Nina zatvorila u sebe. Nisam uspjevao da je iznenadim iako sam pokušavao i one najluđe stvari koje nisam ni pomišljao da ću raditi zbog srca jedne djevojke. POslijednji pokušaj je pao u vodu, onog trenutka kad sam je pozvao na proslavu Novogodišnje noći na Lisabonski trg. Prošlo je mjesec dana kako se nismo vidjeli i pokušao sam doći do nje, no bezuspješno. Nina je odlučila Novu dočekati u dvorcu Sv. Sebastijana povrh Lisabona u društvu svog prijatelja. Iako sam to veče imao namjeru dočekati 2003. u društvu djevojke koja je bila drukčija od svih koje sam dotad upoznao, čak sam obukao zbog sreće različite čarape, ipak sam ostao u svome carstvu tišine. Više od sat vremena sam pokušavao čestitati joj Novu putem mobitela, no preopterećenje telefonskih žica, nije mi to omogućilo. Nina je bila u zagrljaju svog prijatelja…
Koliko mi je nedostajala, to samo hladno zvjezdano nebo zna, a ona neće nikada. Moje porukice na mobitelu nisu pronašle put njenog srca, jer moja sudbina nije bila naklonjena niti meni niti njoj. Neosnivani san je nestao s noći koja je trebala biti najluđa, no meni je bila najosamljenija. Saznanje da negdje Nina postoji, bilo mi je dovoljno da zakoračim u 2003. godinu…
Slijedećih mjeseci o Nini sam znao pročitati u novinama, no nisam sve to prihvaćao srcu. Nina se prestala javljati. Čak niti naša tajnovitost nije rezultirala da ostanemo u nekoj vrsti kontakta. Mjeseci su se pretvarali u godine, a sve ono što smo brzo sagradili, razrušili su bageri sudbine. Nije otišla iz moga života, budući da sam često pomislio na nju. No, nikad joj nisam priznao da i nisam pao na njen čarobni osmijeh (kako je to ona mislila), nego je razlog mojoj aritmiji ludog srca bila čistoća njene duše. Zavolio sam je zbog iskrenosti i topline koju sam osjetio dok smo se izležavali u jutrima mirisa svježine. Takvo jutro su mogli samo uznemiriti galebovi koji su lovili ribe po lukama Lisabona. A možda čak ni oni…
Iako su već prošle pune tri godine otkad je ova ljepotica ušetala u moj život, često se sjetim njenih crta lica. Sad, dok radim kao kipar u svome ateljeu na Rodosu u Grčkoj, samo mogu poželjeti da nađem modela poput crnokose djevojke. Ona živi sad sa suprugom na otoku Madeira i već je dvije godine u sretnom braku. Tako sam pročitao u novinama, no volio bih se i osobno uvjeriti. Iako sam imao još mnoštvo ideja da je zadivim i dokažem kakve je to promjene učinila u mome srcu, svi moji pokušaji nisu urodili plodom. Također je zaustavljen svaki moj vrisak u vjetar koji joj je trebao prenijeti moj južnjački pozdrav na otok u Atlanstskom oceanu gdje sad živi. Njeno društvo i topla riječ zaustavljeni su u kamenu koji sam iskleo na jednom mome tajnom otoku za koji samo ja znam. Kartu tog otoka stavio sam u bocu i bacio u Mediteransko more. Uz dobar vjetar i valove, možda će jednog dana boca doći do otoka Madeira. Vjerujem u sudbinu i to mi je dovoljno.
Tog jutra sam u zoru bacio mreže dvadesetak nautičkih milja od Rodosa. U prolazu Kasos, najviše je jata riba, morska struja Egejskog mora nosi prema jugu. Jutro je obećavalo dobar ulov, a moja barka se veselo klatila po valovima. Početak lipnja je odličan za lov na ciple i tune, tako da sam i ovaj put uranio kako bih iznenadio sunce. Osim toga, od nečeg se i mora živjeti. Iako sam bezbroj puta pokušao prodati svoje skulpture bogatašima koji bi na svojim jahtama pohodili obale Grčke, nije bilo dovoljno za život. Ribariti sam naučio od mještana koji su me dobro prihvatili. Nedavno sam im napravio vitraje na crkvici, tako da su me znali uvijek obradovati s dobrom kapljicom pravog mediteranskog vina. Škrta zemlja je čuvala svoje blago. Ovako povučenim načinom života, zarađivao sam kako sam znao, jer u malom ribarskom selu na otoku Rodos, jedino ti preostaje da se baviš ribarenjem.
Negdje oko 7 sati, potegnuo sam mreže koje su bile poluprazne. No, dobro, da ne ispadnem pesimist, reći ću da su bile polupune plodovima mora. Jer zaista sve se promjenilo onog trenutka kad sam u mreži izvukao jednu malu staklenu bocu. Na trenutak sam se zamislio i sjetio one boce koju sam prije desetak godina poslao put jednog portugalskog otoka. Ova boca je bila stara, a u njoj se nadzirao komadić papira. Pothvatim mrežom bocu i podignem je iz mora. Ćep od pluta je oronuo i bio je samo trenutak od stanja da se raspadne. Da bih došao do pisma, razbio sam bocu.
Izblijedilo pismo od sunca, krilo je poruku koja je pisala na nekom čudnom jeziku. U gornjem desnom kutu godina 2005. Punih deset godina pismo je lutalo sinjim morem. I evo ga u mojim rukama, iako nije bilo upućeno meni. Ušao sam u kabinu moje ribarice i ispio nekoliko gutljaja vina koje je ostalo u boci. Srolao sam pismo i ubacio ga u novu bocu. Ovaj put sam stavio gumeni ćep i bacio bocu u more. Pismo nije došlo do pravih ruku, pa je moralo nastaviti svoje putovanje. A i sunce se dizalo, pa sam krenuo kući sa siromašnim ulovom...
Nakon dva dana, razmišljao sam o mome čudnom ulovu i shvatio da mi je Bog dao nekakav znak. Znakova je bilo mnoštvo, no ponekad bi ih zanemarivao. U noći sam usnuo san i moja sudbina je bila na prekretnici. Kako sam cijeli dan razmišljao o pismu, u snu s bocom ukazala mi se djevojka kojoj sam prije deset godina poslao bocu s kartom jednog malog usamljenog otočića. Otočić se zove Tilos i lako ga je pronaći na karti. Na tom otočiću je bila skulptura jedne crnokose portugalke koju sam tek tako pustio da ode iz mog života. Sa savršenim crtama lica, Nina mi se obratila u snu: - Sudbinu ponekad sami stvaramo!
U glavi su mi zvonile Ninine riječi, a srce je ponovo aritmično lupalo. Prošlo je deset godina otkad sam nešto čuo o mome neosnivanom snu, a sad iznenada boca u moru, Nina u snu i ja u dilemi. Trebalo je slijediti znakove...
Nije pošteno ni svanulo jutro kad sam sjeo u svoj stari renault i nasuo pun rezervar goriva. Put je bio dug. Osim što sam slijedio svoj san, slijedio sam i sunce. Da, krenuo sam prema zapadu. Negdje u Austriji, auto mi je stao i nisam znao što da radim. Kao da mi je neki skriveni duh govorio: «Daj požuri, nemaš baš puno vremena!». Parkirao sam auto na nekom odmaralištu na auto-putu u Austriji, izvadio nekoliko neophodnih stvari koje sam strpao u ruksak i podigao palac. Nakon nekoliko minuta zaustavio mi se stari kombi. Put prema zapadu se nastavio, uskoro sam ulazio u Njemačku.
Do Portugala sam promjenio dvanaest automobila, kamiona i cisterni s gorivom. Putovanje je trajalo šest dana, a u jutarnjim satima sam ušao u Lisabon. Srce mi je igralo kao kad igra malom djetetu koje nestrpljivo čeka da mu roditelji kupe u trgovini igračku. Prešao sam mnoge milje kako bih pronašao nešto što sam davno izgubio. I sad ulazim u svoj rodni grad, kojeg sam se odrekao iz mržnje prema jednoj ljubavi koja je bila izgubljena.
Iako je prošlo desetlječe otkad sam napustio svoj rodni grad, nije se puno izmjenio. Veliki spomenik u čast Vasco de Gami, ukrašavao je luku i veliki most koji je dijelio siromašni jug od bogatog sjevera Portugala. No, nisam se puno zadržavao u Lisabonu. Već oko 11 sati došao sam do predgrađa Oriente i nastavio svoj autostop do Fara. Moje poslijednje saznanje o Nini je bilo da je sretno udana na otoku Madeira u Funchalu, malom ribarskom mjestašcu poznatom po elitnim vilama. Ali nisam mario za onu riječ koja mi je rušila svaku nadu: sretno udana. Jednostavno sam morao reći Nini ono što sam trebao reći prije deset godina. Tada, iako sam bio zreo, nisam mogao izreći moje osjećaje prema njoj. Svaki pokušaj je krivo protumačen tako da sam svakom riječi zazidao veliki bedem oko njenog srca. No, možda i zbog krivog odabira riječi samo sam je udaljavao od sebe. Morao sam promijeniti tijek sudbine jer da sam sve to pustio, Nina nikad više ne bi čula riječ o meni, dok bih ja i dalje ribario u Egejskom moru, uživajući u sunčanoj Grčkoj. Na prvi pogled sretan, dok se srce raspadalo na tisuću komadića tuge.
Iz Fara sam se ukrcao kao slijepi putnik na neki turistički brodić. Izigravajući turističkog vodića, ubrzo su me otkrili kao lažnjaka, no već smo bili blizu otoka, tako da mi nisu mogli ništa. Svakim trenutkom moje srce je lupalo jer sam znao da ću je konačno vidjeti. Prisjećao sam se svih momenata s Ninom, njenog pogleda dok je vozim kući, stisak ruke i njenih suza, koje su bile slanije od sinjeg mora. Aromatične kave i jutarnju cigaretu dok slušamo kapljice zimske kiše po mome balkonu. Kap po kap. Čak i okus soka od breskve ostao mi je u sjećanju dok sam ga kušao s njenih usana. Bilo je to prije deset godina, no ostalo je zarobljeno u mojim sjećanjima na djevojku za koju se trebalo izboriti. Nisam bio snažan za tu borbu...
Starac se zvao Raul. Sjedio je na drvenoj klupi i promatrao turiste koji su u naletima obilazili ovaj otok. Prišao sam mu kako bih dobio informaciju o ženi koju tražim, no odmahnuo je i prije nego bih mu prišao. Mislio je da sam jedan od turista. Progovorio sam na svom materinjem, portugalskom jeziku i rekao mu da tražim jednu ženu koja se prije deset godina s mužem doselila na otok.
- Ti si Miguel, zar ne? – upita me starac. Začudio sam se kad mi je izgovorio ime. Klimnem glavom. – Čekala te i prije dva dana otišla. – nastavi starac.
Ništa mi nije bilo jasno. Zasuo sam starca tisućama pitanja, jer sve mi je bilo neobično. Uz pomoć štapa starac se dignuo s klupice i pozvao me u staru ribarsku kućicu, koja je po pročelju iscrtana plavom bojom, poput svih otočkih kućica u Portugalu. Sjedeći uz čašicu crnog vina, starac mi je ispričao neobičnu priču:
« Sjećam se kad je na naš otok došla neobično lijepa djevojka. Nikog nije ostavljala ravnodušnim. Znam da se tada tek udala za mladog španjolca, igrača Real Madrida. Kupili su kuću uz obalu kod rta San Dominik. Nije prošlo ni mjesec dana kad je ostala sama. Novac, moć, druge žene i nogomet, razlog je što ju je muž napustio. Očajna djevojka ostala je sama, postiđena nije se željela vratiti svojoj obitelji, tako da je odlučila ostati na otoku. Kako bi preživjela, zaposlila se u novinskoj agenciji, pa je radila na našem lokalnom časopisu. Mlada, ambiciozna, uređivala je kolumnu i nakon svega per mjeseci postala glavnom urednicom časopisa La isla di Madeira. Njene priče su nas rastuživale tako da smo često u zimskim danima, kada nema turista, ljevali suze zbog njezinih ljubavnih priča. Opisivala je jednog kipara koji je razočaran otišao na Kubu gdje je pomagao lokalnim stanovnicima. Zvao se Miguel.»
Ostao sam zatečen, a starac je nastavio besjediti opisivajući sve one trenutke koje sam u Lisabonu provodio s Ninom. Na kraju se ispostavilo da je i ona prema meni gajila osjećaje, no nikad mi ih nije pokazala.
- Čekala te je, samo da znaš! – stari Raul me pogodio po srcu kao kad topovsko đule pogađa zidine stare tvrđave. Srce mi se zatreslo, a duša zatreperala poput ulične plinske svjetiljke. U grlu sam osjetio pustinju, pa sam potegao za onom čašicom kiselog napitka kako bih utopio tugu koja me počela proždirati.
Stari Raul mi reče da je prije dva dana otišla u Lisabon, pa da će u Kubu jer vjeruje da sam tamo. Potrčim prema trajektu koji je isplovljavao nazad u Faro, no časnik na brodu me izbaci nazad. Bijes me obuzme, no nisam mogao ništa nego sjesti na mol i smišljati način da dođem do Lisabona. Starac mi priđe i pokaza mi staru ribarsku brodicu. – Nije lijepa, no poslužit će ti da dođeš do Lisabona.
Vjetar puše u moje jarbole i jurim prema sjevernoj obali. Postoji nada da nađem put do Nine i da završim ovu Lisabonsku priču koja je mogla davno završiti s happyendom. Dok slano more udara u moju krmu ribarske brodice, prisjetih se mog pokušaja da proslavim Novogodišnju noć s djevojkom koja mi je otvorila srce i podvukla se pod kožu. Iako je tada zablokirala svaki pristup svojoj duši, iz meni tada nerazumljivih razloga, pokušavao sam da shvatim. No, priznajem, nikad nisam shvatio razloge tome. Možda je razlog bio što je ona iz gospodske obitelji, dok je u mojim venama tekla krv portugalskih roma?! Ili smo živjeli različitim stilovima života, pa se nije mogla naviknuti na moj nomadski, nikad neću saznati. No, možda je to i bolje, ali srce ne poznaje razlike koje smo mi ljudi stavili u naše glave. Srce kuca i kada se najmanje nadate, iznenadit će vas svojim ritmom. Jer ljubav nema granice, to znam! Pretpostavljao sam mnoge stvari, no poštovao sam njene odluke. Eh, da sam barem tada stao na loptu i rekao joj da treba živjeti za trenutke jer male geste i sitnice čine nam život slatkim. Prepala se ona, ali i ja zajedno s njom. Bojao sam se poraza i negativnih reakcija koje su se nizale jedna za drugom. A da sam samo tad iz srca rekao da sam je zavolio, pa makar me i tzunami odnio, otkrio bih joj koliko mi znači njeno prisustvo. No riječi su izblijedile i nisam tog trenutka bio njen jedan i jedini. Trebalo je deset godina da me ta bujica od života dovede u priliku da skupim hrabrosti i priznam sam sebi...
Ispod Lisabonskog mosta sam prošao poput duha. Slomljenih jarbola, moja brodica je potsjećala na ukleti brodić bez posade. Nisam spavao tri dana, ali želja za Ninom pobjedila je svaki pokušaj insomnije koja me pratila. Nisam znao ni gdje ću je naći, ni gdje je trebam tražiti. Prvo što mi je tog trenutka palo na pamet je bio aerodrom i avion za Kubu.
Iz trećeg puta sam uspio ući u zrakoplovnu luku. Iako sam izgledao kao klošar, prljav i ispran od mora, uspio sam sjesti u čekaonici. Na velikom monitoru, vrte se satnice polaska zrakoplova prema svim pravcima u svijetu. Avion za Havanu leti u 17 sati. Pogledam sat na kojem je bilo 13:25. Imao sam još vremena.
U stolici sam sjedio i brojao minute u nadi da će se Nina pojaviti u zrakoplovnoj luci, budući da avion za Kubu leti jednom tjedno i to baš danas. I dok sjedim i buljim u masu putnika, koji me gledaju sa sažaljenjem jer izgledam kao skitnica, teški kapci mi sklapaju oči. Mišići se opuštaju i padam u snenu fazu REM-a.
Dok se izležavamo Nina mi priča svoja iskustva s drugim dečkima. Ježim se od nepravdi, a osobito o situaciji kad je imala saobraćajku. Dečko se toliko brinuo za svog ljubimca na četiri kotača, da je nije ni pitao kako joj je?! Do zvijezda preko trnja, život joj nije bio lak. Iako smo se nalazili kriomice, uz tajnovita mjesta, naša vezica ili ne znam kako bih to nazvao, imala je smisao kad bi spojili usne i padali zajedno u bestežinsko stanje tijela, mozga. Svaki problem bi nestao našim poljupcima koji su bili jedinstveni. Jer nitko se nije znao tako slasno poljubiti kao što je to činila Nina. Obožavao sam prelaziti vrhovima prstiju preko njenog trbuha na kojem su se budile poput klasja žita na vjetru, male dlačice. Znala bi me prekinuti u toj igri jer znam da je ta škakljiva igra dovodila do nirvane. Da smo tada zajednički pokušali produžiti naša sastajanja, možda nam ne bi trebale tolike godine uzajamnih traženja, lutanja po morima uz boce s porukama koje nikad nisu mogle naći put do svog cilja. Sudbinu je trebalo malo promjeniti i pogurati ako treba, jer moguće je svoju sudbinu sam stvoriti. Tad će se i cijeli svijet potruditi da se osniva svoj san.
Trznuh se iz sna i automatski pogledam na sat u čekaonici zrakoplovne luke. 17:07 sati. Sranje!!! Zaspao sam i prespavao ukrcaj putnika za Kubu. Potrčim prema velikom staklu, prozoru s pogledom na pistu. Veliki airbus Castro air je urlao po pisti spremajući se za let. Putnici su se ukrcali i svakog trenutka avion je trebao poletjeti prema prekooceanskoj zemlji. Umor me savladao i ponovo se zla kob sudbine upetljala u romansu koja je bila nadomak cilja. Zrakoplov je uzlijetao...
Bez novaca, bez stvari, razmišljao sam kako ću sad doći do Kube, jer potraga nije gotova. Krenule su suze niz oči i okrenuo sam se da ne gledam avion koji je nestajao u velikom plavetnilu neba. Stavio sam ruke u džepove i osjetio u lijevom džepu malu vrečicu. Izvadim iz džepa vrečicu šećera. Nisam znao otkud se samo stvorila u mojoj jakni...
Iz suznih očiju mi je zamagljeni pogled zastao na figuri koja je s koferima stajala tek nekoliko metara ispred mene. Kapci očiju su istiskivali svaki mililitar suza koje su mi napunile oči, tako da je moja figura poprimala oblik. Osmijeh na koji su svi padali, jer nisu znali čistoću njene duše, poput munje mi je zaustavio svaki drhtaj mog grla iziritiranog od plača. Oblik glave i savršene kosti lica, govorili su samo jedno; potraga je završena! S koferima u ruci, očito zakasnila na let, stajala je Nina, ljepša nego ikad. Znala je i ona da možemo utjecati na sudbinu. U lijevom džepu ogrtača virila je boca. Prepoznao sam po ćepu da je to upravo to ona boca koju sam bacio u Sredozemno more prije deset godina kako bi našla put otoka Madeira u Atlantskom oceanu.
Moja Lisabonska priča dobila je kraj, baš kao i moje riječi. Samo su se čuli krištavi galebovi koji nisu mogli ništa drugo nego letjeti po našoj luci sreće...
Sudbina ovisi o tebi, tj od načina na koji ćeš sagledati stvari prije nego doneseš odluke. Uvijek je dobar način za to, pružiti ruke prema suncu i dati šansu na srce zalupa. Tad ćeš znati što te raduje i što je sreća. Otkrio sam to nedavno, ali ti nisam imao šansu pokazati! Vjerujem u sudbinu, pa makar trebale proći mnoge godine. Sve se događa iz nekog razloga, baš kao i naš cijeli svemir. I ona mala mrvica koja će usrećiti gladnu ptičicu ima svoju ulogu u kozmičkoj harmoniji. Pa čak sam i ja tu samo zbog malo ravnoteže u kosmosu. Ti to znaš i zato si se sad nasmijala! Osjetio sam to u dašku siječanjskog povjetarca. Bit će snijega...