Vrlo često soba mi je neuredna. No dobro, soba mi je neuredna sve dane života moga, osim onog dana kad je pospremim. Kad je pospremim, onda svud ima mjesta za odjeću koja je glavni krivac neredu, ali i za ostale stvari tipa cipele, šminka, ručnici, torbice i sve ostalo što pod ruku dođe, a ja to laganini zabacim kud mi puhne.

Često sam kreativna, iako zapravo uopće nisam kreativna, no ipak se takvom volim nazivati i taj epitet često dobivam od drugih, pa ta moja takozvana kreativa rezultira time da me preuzme zanos i samo je: di mi je ovo, evo ovo, ma nema veze što ću si potrgati noge da dođem do onoga, ali treba mi baš sad bla bla bla... i tako to krene. Di mi je ona majica koju više nikad neću nositi, a nikad ni nisam, ali ima lijep porub koji bih mogla iskoristiti za traku za kosu, ah na dnu ormara je, nemam vremena da sad lijepo vadim sve stvari van i slažem natrag (vjerovali ili ne, ormar je uredan), pa sve pobacam iz ormara na pod i dočepam se te majice, napokon, joj di su mi škare, a, ispod svega što je na stolu, pa sve to uzmem, razbacam također po podu, al evo škara, režem majicu, šivam trakicu, sjedim na hrpi svega i izgubim jedno tri, četiri igle po putu, ali nema veze jer hop! Moja nova trakica za kosu je gotova i prekrasna i moram je pokazati svim svojim ukućanima, odmah sada odmah. Ustajem i trčim, tri puta padnem preko patika, odjeće, remenja, torbica i konačno se dočepam kvake i vratiju, šutnem stolac koji je do vrata u krasan * i odlazim iz sobe stavljajući si pritom trakicu na glavu i cereći se sama sebi u hodničkom ogledalu. E, a kad se vratim u sobu... Pa nije loša ova trakica, ajmo naći još neke majice koje ne nosim, ali ih imam u ormaru već 10 godina i izrezati ih i napraviti još trakica. I priča kreće ispočetka. I tako jedno dva, tri, pet, deset puta i naravno da je soba i više nego kaotična. Kad kreativni proces stvaranja završi, umorna sam i samo sve gurnem u stranu i bacim se u krevet. I tako nered čeka da ga pospremim. Ponekad jako dugo čeka jer sam lijena neuredna užasna tralalala.

ALI!!! NE VIŠE.

Riješila sam se svega. Podijelila sam drugima odjeću koju više nisam mislila niti nositi, niti iskoristiti na bilo koji način, a ono čega se nisam mogla riješiti, bacila sam. Bacila sam svoje stare bilježnice, udžbenike koji više neće biti upotrebljavani radi svoje starosti, skripte, stare pjesmarice, dnevnike itd. Ne, nisam ih bacila, odnijela sam ih na recikliranje. I sad odjednom nemam krcat ormar, nemam prepunu sobu kutija punih knjiga bilježnica i ostalih gluposti koje su dokaz da sam se školovala i... pogodite što? IMA MJESTA ZA NERED! xD Ma ne, pokušat ću se popraviti. Stvarno. Sve što ne trebam, eliminirat ću iz sobe. I moram prestati odjeću koju nosim ostavljati na stolcu. U sobi imam košaru za prljavi veš, ali svejedno stavljam stvari na stolac. Kad mislim da ću ih još nositi. A nikad ih ponovo ne nosim. Uglavnom, moram prestati s tim.

Što se tiče kreativnog nereda, odnosno nereda koji nastaje jer baš tad kad sam si ja zamislila i baš tako kako sam zamislila mora nešto nastati, tu nema pomoći. Tako da će rasuti cirkoni usred traženja onog pravog i rasute latice koje su nastale od tkanine i sve što je tome slično biti u neredu sve dok ja ne završim s izradom malih remekdjela tj. kreacija koje su samo meni lijepe, a onda kad završim, bit ću preumorna i prezadovoljna postignutim da bih baš tad išla pospremati, pa će nered pričekati ili neki drugi dan ili moj ponovni kreativni napadaj kad će radi izrade novih remekdjela biti potrebno pospremiti i sortirati sve rasuto po stolu.

Zaključak ovog posta je da nemam dosta prostora. Ormar mi je premalen, stol mi je premalen, prostor u kojem boravim je premalen, privatnost koju nemam je nepostojeća, mir koji trebam kad izrađujem remekdjela je također nepostojeć... TREBAM RADIONU. Treba mi prostor koji će biti rezerviran samo za hobi. Pa da se više ne drogiram bojama i lakovima i ljepilima i svim sličnim u svojoj sobi. Pa da stol bude rezerviran za knjige, laptop i slične 'školske' stvari. I imati radionu nije problem. Imam ljetnu kuhinju, garaže, šupe, prostorije za to postoje. ALI NEMA GRIJANJA. I to je problem. A zima dolazi i to ko u Igrama prijestolja. I tak. ŠIT.

Inače, ovaj post pišem u pauzi od pospremanja sobe. I oko mene je kaotično. I nikak da pospremim do kraja. Ali napredujem. Polako i sigurno. Svim kreativcima treba prostora. Inače... KAOS!