Sanjati Dopisivanje, San o Dopisivanju, Dopisivanje - Lijepe djevojke
srijeda , 19.12.2018.Podravkine novine broj 1935
Click here: Sanjati Dopisivanje, San o Dopisivanju, Dopisivanje
Možda je to samo slučajnost. Jedna od najpopularnijih teorija jest da je 1564. Moram ih pohvaliti da su bili dobri ovo dva dana.
Zašto biste sto puta ponavljali prezent kada ste ga već prošli i kada ima još mnogo toga što trebate proći. Tekst je pri tome u najstarijim slikovnicama bivao uglavnom u pedagoškoj funkciji, rjeđe umjetničkoj, ali paralelnog razvoja u međuigri teško da se moglo naći. On je moj prijatelj.
Mala Terezija, Povijest jedne duše - Tada nisam znala, nisam ni pomisljala sta ce mi se desiti sa njim, sa Acom, ali sam osetila nesto cudno cim sam ga ugledala, bilo je neceg u tom pogledu, u tim prelepim tamnim ocima.
SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA POVIJEST JEDNE DUŠE Rukopisi A, B, C 5. Sve je dovršeno prije naše dvanaeste godine. Međutim, njezin je suvremenik Peguy govorio i za nju, jer je istina da se sudbina ukorjenjuje u jednu zemlju, razdoblje, obitelj, da je dužnik nasljeđa, povijesti. Terezija nije sišla s neba kao anđeo; rođena je u zemlji normandijskoj, ovisna o svojim precima i svome kraju. Prije nego što je cijeli svijet slavio svetu Tereziju iz Lisieuxa i njezin put djetinjstva, postojalo je jedno dijete: Terezija Martin, iz Alencona. Ona je doista tajanstveni plod onih tajnih priprema. Kapetan za vrijeme Obnove, budući Terezijin djed povukao se u mirovinu u Alencon 1830. Njegov sin Louis, uredan, točan, povučenog i zamišljenog temperamenta, izučio je urarski obrt, obrt strpljivosti i točnosti. U dvadeset i drugoj godini pomišlja na još samotniji život pa se javlja za pripravnika u samostanu Velikog Svetog Bernarda. Budući da nije znao latinski, bio je odbijen. Nakon stanovitog boravka u Parizu nastani se kao urar u Alenconu i živi sa svojim roditeljima u ulici Pont-Neuf, provodeći kroz osam godina gotovo samostanski život, ispunjen radom, molitvom, čitanjem, ribolovom - njegova omiljena razonoda - i posjećivanjem prijatelja u katoličkom klubu. Alencon, glavni grad pokrajine Orne, imao je onda 13. Taj miran gradić savršeno je odgovarao ovom tihom čovjeku, a na glasu je jedino po svojim čipkaricama koje izvoze čuvene alenconske čipke po cijeloj Francuskoj, a napose u Pariz, gdje bučna raskoš skriva krhkost Carstva. Zelija Guerin rođena je 23. I ona živi u ratničkim uspomenama, budući da joj je otac sudjelovao u bitci kad Wagrama, i završio karijeru u žandarmeriji. S njima će se dopisivati sve do svoje smrti i u pismima otkriti svoj nemirni temperament, često žalostan, ali i svoju živu narav, revnost u poslu, postojanu vjeru, zdrav razum, pa i duhovitost. Kao Louis Martin i ona pomišlja na redovnički život. Kao i on, i ona će doživjeti odlučno odbijanje kad bude molila da je prime sestre u gradskoj bolnici u Alenconu. Nastanili su se u ulici Pont-Neuf i živjeli najprije deset mjeseci - na Louisov prijedlog, ali zajedničkim pristankom - kao brat i sestra. Posredovanjem jednog ispovjednika promijenili su prvotnu odluku tako da se iz tog braka rodilo devetero djece od 1860. Imat ću četrdeset i jednu godinu dvadeset i trećeg ovog mjeseca, a to je vrijeme kad se postaje baka! Slaboga zdravlja, gospođa Martin, podgrizana rakom na prsima koji se otkrio kao neizlječiv tek 1876, pristaje, bez kolebanja, da svoje peto dijete, a kasnije i ostalu djecu, preda više ili manje savjesnim dojiljama. Kroz petnaest godina izmjenjivat će se rođenja i umiranja: otišla su dva dječaka i dvije djevojčice, od kojih dražesna Helena u petoj godini. Jako sam žalila za dvojicom svojih dječačića, ali još više žalim zbog gubitka ove; počela sam se radovati, bila je tako dražesna, tako mila, tako razumna za svoju dob! Ne prođe ni trenutak dana da ne pomislim na nju. Obitelj Martin seli se u ulicu Saint-Blaise, u kuću koja se može i danas posjetiti. Obiteljski život ima povlašteno mjesto. Sretni su samo kad su zajedno. Marija, najstarija, očeva miljenica, Paulina, živa i nestašna, mamina pouzdanica, odlaze redovito u samostan Pohođenja u Le Mans. Dvije gojenice žive tu sretne pod budnim okom tetke Dositeje, koja pripovijeda njihovoj majci o njihovu napretku u školi, o njihovu vladanju i cijeni njihov tako različiti temperament. Ali svaki dolazak na praznike izaziva provalu radosti, a svaki povratak potoke suza. Sedam smrti koje su obitelj zavile u crno od 1859. Očevu strogost i krutost smekšala je njegova blagost i dobrota prema živim i bučnim djevojkama koje pomućuju njegovu sklonost šutnji i miru. On sam nastoji razonoditi obiteljske večernje sastanke čitajući pjesme pjesnika koji su tada bili na glasu - romantičara -, pjevajući stare melodije svojim lijepim glasom, izrađujući sitne igračke na veliku radost svojih kćeri. Ne obaraju je protivštine, ne uzdižu je uspjesi! Njezin osjećaj za stvarnost, živost njezina razgovora, njezina osjećajna ljubeznost duša su obitelji. U obitelji Martin vlada čvrsta vjera koja vidi Boga u svim događajima i služi mu neprekidno: molitva u obitelji, jutarnja misa, česta sveta pričest - rijetkost u to vrijeme kad jansenizam nastavlja svoje pustošenje -, nedjeljna večernja, duhovne vježbe. Čitav je život uređen prema crkvenoj liturgijskoj godini, hodočašća, točno obdržavanje posta i nemrsa... Međutim nema ništa izvještačenoga ili namještenoga u toj obitelji koja ne poznaje ukočenosti: djela to potvrđuju. Prihvaćaju i hrane napuštenu djecu, prosjake i starce. Zelija Martin pri kraju će svoj ionako kratki san i njeguje svoju služavku. Louis Martin sam se osobno zauzima za napuštene, pomaže nekom padavičaru ili nekom umirućem. Uče djecu poštovati siromaha u njegovu ljudskom dostojanstvu. Ne može se, u svijetu, živjeti poput vukova! Veoma je jaka i dobro izgleda, kažu mi da je teška osam funti, recimo šest, to je već prilično; izgleda veoma dražesna. Trpjela sam svega pola sata, a ono što sam osjećala prije ne računam. Bit će krštena sutra u subotu, samo vi ćete nedostajati pa da svečanost bude potpuna. Marija će biti kuma sa, kao kumom, jednim dječakom manje-više njezinih godina. Ali tek što se rodila, Marija-Franciska-Terezija Martin upoznala je patnju: s petnaest dana malo da nije umrla od jake crijevne upale. Ova jadna mala strašno trpi, od jučer, čovjeku se kida srce kad je vidi. Godinu dana malu će dojiti jaka i živahna Ruža Taille te će provoditi život seljanke. Mala Ruža veli da nema dražesnijeg djeteta. Sve mi se smiješilo na zemlji; nalazila sam cvijeće na svakom koraku, i moja sretna narav doprinosila je također tome da moj život bude ugodan. Smrt njezine majke morala je naglo prekinuti tu sreću i potaknuti na odlazak u Lisieux. No, to će nam pripovijedati sama Terezija... TEREZIJINA OBITELJ LOUIS MARTIN i ZELIE GUERIN vjenčali su se 13. Ovo su njihova djeca: 1. Majka Agneza od Isusa 3. U Redu Pohođenja 28. JOSIP LOUIS, rođen 20. JOSIP IVAN KRSTITELJ, rođen 19. MELANIJA TEREZIJA, rođena 16. Sva djeca obitelji Martin imaju kao prvo ime MARIJA. Isus + PROLJETNA PRIČA BIJELOGA CVIJETKA KOJU JE SAM NAPISAO I POSVETIO ČASNOJ MAJCI AGNEZI OD ISUSA Vama, draga moja Majko, vama koja ste mi dva puta majkom, hoću da povjerim povijest svoje duše... Onoga dana kad ste zatražili od mene da to učinim, činilo mi se da će to rastresti moje srce zaokupljajući ga njim samim, ali tada mi je Isus dao osjetiti da ću mu ugoditi ako prostodušno poslušam; uostalom, ja ću činiti samo jedno: počet ću pjevati ono što moram ponavljati dovijeka: Milosrđe Gospodnje!... Ps 88, 1 Prije nego sam se prihvatila pera, klekla sam pred Marijin kip onaj koji nam je dao toliko dokaza o posebnoj majčinskoj brizi Nebeske Kraljice za našu obitelj ; molila sam je da vodi moju ruku da ne napišem nijednoga retka koji joj ne bi bio ugodan. On ne zove one koji su toga dostojni, nego one koje hoće, ili, kako kaže sv. To dakle nije djelo onoga koji hoće, ni onoga koji trči, nego Boga koji iskazuje milosrđe. Rim 9, 15-16 Dugo sam se pitala zašto dragi Bog ima svojih odabranika, zašto sve duše ne dobivaju jednaku mjeru milosti; čudila sam se videći kako obilno dijeli izvanredna dobročinstva svecima koji su ga prije vrijeđali, kao na primjer sv. Augustinu, i kako ih tako reći sili da prime njegove milosti; ili čitajući životopis svetaca koje se naš Gospodin udostojao milovati od kolijevke do groba, ne dopuštajući na njihovu putu nijedne zapreke koja bi ih priječila da se dignu k njemu, i predusrećući te duše tolikim dobročinstvima da nisu mogle okaljati čistoga sjaja svoje krsne haljine; pitala sam se zašto, na primjer, umiru jadni divljaci u velikom broju prije nego su i čuli izgovoriti ime Božje.. Isus se udostojao da me pouči o toj tajni. On je pred moje oči stavio knjigu prirode, i ja sam shvatila da je sve cvijeće što ga je On stvorio lijepo, da sjaj ruže i bjelina ljiljana ne uklanjaju miris male ljubice ni čarobnu jednostavnost tratinčice... Shvatila sam, kad bi svi mali cvjetovi htjeli biti ruže, da bi priroda izgubila svoj proljetni ures, a polja više ne bi bila išarana cvjetićima... Tako je i u svijetu duša, koji je vrt Isusov. On je htio stvoriti velike svece koji se mogu usporediti s ljiljanima i ružama; ali On je stvorio i manjih svetaca, i oni se moraju zadovoljiti time da budu tratinčice ili ljubičice, određene da razveseljuju pogled dragoga Boga kad ga spušta k svojim nogama. Savršenstvo se sastoji u vršenju njegove volje i u tome da budemo ono što On hoće da budemo... Shvatila sam i to da se ljubav našega Gospodina otkriva isto tako u najpriprostijoj duši koja se ni u čemu ne opire njegovoj milosti, kao i u najuzvišenijoj duši. Doista, budući da je svojstvo ljubavi da se ponizuje, čini se, kad bi sve duše bile slične dušama svetih učitelja koji su sjajem svoje nauke rasvijetlili Crkvu, da se dragi Bog ne bi spuštao dosta nisko dolazeći do njihova srca. Ali On je stvorio dijete koje ne zna ništa i oglašuje se samo slabim plačem; On je stvorio bijednoga divljaka koji ima samo prirodni zakon da se po njemu ravna; i On se udostojava silaziti sve do njihovih srdaca, i tu su njegovi poljski cvjetovi kojih ga jednostavnost očarava... Spuštajući se tako, dragi Bog pokazuje svoju beskrajnu veličinu. Kao što sunce u isti čas obasjava i visoke cedre i svaki mali cvijetak kao da je jedini na zemlji, isto se tako naš Gospodin napose bavi svakom dušom kao da nema njoj jednakih. I kao što su u prirodi sva godišnja doba raspoređena tako da se u određeni dan rascvjetava i najponiznija tratinčica, isto je tako kod Njega sve usklađeno na dobro svake duše. Pjesma o milosrđu Gospodnjem Bez sumnje, draga moja Majko, vi se pitate čudeći se što ja to želim postići, jer do sada još ništa nisam rekla što bi bilo nalik na povijest moga života; ali vi ste tražili od mene da sasvim neusiljeno pišem što mi dođe na pamet. Ja dakle ne kanim pisati svoj život u pravom smislu riječi: tu su samo moje misli o milostima koje mi se dragi Bog udostojao udijeliti. On mi daje odmor na ugodnim i plodnim pašnjacima. On me njeno vodi uzduž voda. On vodi moju dušu ne umarajući je... Ali ni kad siđem u dolinu smrtne sjene, ni tada se neću bojati nikakva zla, jer ćeš Ti biti sa mnom, Gospodine!... Spor u kažnjavanju i obilan u milosrđu!... Ps 102,8 Sretna sam također, Majko, što ću pred vama pjevati milosrđe Gospodinovo... Samo za vas pisat ću povijest maloga cvijetka što ga je ubrao Isus, isto ću tako govoriti neusiljeno, ne uznemirujući se ni zbog stila ni zbog brojnih zastranjivanja što ću ih činiti. Majčino srce uvijek razumije svoje dijete, pa i onda kad ono ne zna drugo nego tepati. Sigurna sam također da ćete me shvatiti i razumjeti vi koji ste odgojili moje srce i prikazali ga Isusu!... Čini mi se, kad bi mali cvijetak mogao govoriti, da bi govorio jednostavno ono što je dragi Bog učinio za njega, ne pokušavajući skrivati njegovih dobročinstava. On ne bi pod plaštem lažne poniznosti rekao da je ružan i bez mirisa, da mu je sunce oduzelo njegov sjaj i da su oluje slomile njegovu stabljiku, kad bi uviđao da je u njemu sve upravo obrnuto. Cvijetak koji će pripovijedati svoju povijest raduje se što mora objaviti darove koje je sasvim nezasluženo dobio od Isusa, on spoznaje da ništa u njemu nije bilo podobno da privuče njegove božanske poglede i da je jedino njegovo milosrđe učinilo sve ono što ima dobro u njemu... On mu je dao da nikne na svetom tlu, koje kao da je sasvim prožeto djevičanskim mirisom. On je učinio da prije njega iznikne osam ljiljana u sjajnoj bjelini. U svojoj ljubavi On je htio očuvati svoj mali cvijetak od otrovnoga daha ovoga svijeta; tek što se njegov vjenčić počeo otvarati, božanski ga je Spasitelj presadio na goru Karmel, gdje su već dva ljiljana, koji su ga okruživali i nježno ljuljali u proljeće njegova života, širili svoj slatki miris... Prošlo je sedam godina otkad je mali cvijetak uhvatio korijena u vrtu Zaručnika djevica, i sada tri ljiljana njišu kraj njega svoje mirisave vjenčiće; malo podalje rascvjetava se drugi ljiljan pod pogledima Isusovim, a dvije blagoslovljene stabljike, koje su proizvele te cvjetove, ujedinjene su sada za vječnost u nebeskoj domovini... Ondje su one opet našle svoja četiri ljiljana kojih rascvjetavanje zemlja nije vidjela... O da bi se Isus udostojao da ne ostavi dugo na stranoj obali cvjetove koji su ostali u progonstvu! Neka bi naskoro grana ljiljana bila potpuna u nebu! Izložila sam vam, draga Majko, u par riječi ono što je dragi Bog učinio za mene, a sada ću ući u potankosti moga djetinjeg života. Znam da će ondje gdje bi svaki drugi vidio samo dosadnu priču, vaše majčinsko srce naći i nešto čara... I onda, uspomene koje ću pobuditi ujedno su i vaše, jer je uz vas proteklo moje djetinjstvo i jer imam sreću da pripadam roditeljima kojima nema ravnih i koji su nas okruživali istim brigama i istim nježnostima. O da bi se oni udostojali blagosloviti najmlađe svoje dijete i pomoći mu da opjeva milosrđe Božje!... U povijesti svoje duše do svoga ulaska u Karmel razlikujem tri jasno odijeljena razdoblja. Prvo, usprkos kratkom trajanju, nije najsiromašnije uspomenama; proteže se od časa kad se probudio moj razum pa do odlaska naše drage majke u nebesku domovinu. Dragi mi je Bog udijelio milost da je vrlo rano otvorio moj razum i tako duboko u moju pamet usjekao uspomene iz moga djetinjstva te mi se čini da su se događaji koje kanim pripovijedati događali jučer. Isus je, bez sumnje, u svojoj ljubavi htio da upoznam neusporedivu majku koju mi je dao, ali koju se njegova božanska ruka požurila da okruni u nebu!. Ali ako je On stavio oko mene mnogo ljubavi, stavio ju je također u moje malo srce stvorivši ga nježnim i osjećajnim. Ja sam mnogo ljubila tatu i mamu i iskazivala im svoju nježnost na tisuću načina, jer sam bila vrlo srdačna. Sprijeda je vežu drugim konopcem, i usprkos tome ja nisam mirna kad je vidim visoko gore. Imam običaj ići na misu u 5 i pol. Prve dane se nisam usudila da je ostavim, ali videći da se nikad ne budi, odlučila sam napokon da je ostavim. Polegla sam je u svoj krevet i primakla kolijevku tako blizu da je bilo nemoguće da padne. Jednoga dana zaboravila sam približiti kolijevku. Kad sam se vratila kući, male više nije bilo u mom krevetu. U isti čas začujem krik. Pogledam i vidim je kako sjedi na stolici kod uzglavlja moga kreveta; mala joj je glavica ležala na uzglavnici, i tu je ona spavala nemirnim snom jer je bila stisnuta. Nisam mogla sebi predstaviti kako je pala sjedećke na tu stolicu, jer je prije ležala. Zahvalila sam dragome Bogu što joj se ništa nije dogodilo: to je uistinu bila Božja providnost. Mala se morala koturati po podu, njezin dobri anđeo bdio je nad njom, i duše u čistilištu, kojima se svaki dan molim za nju, zaštitile su je. Eto; kako ja to povezujem... Ta sirota mala neće nipošto da me ostavi, neprestano je sa mnom; vrlo rado ide u vrt, ali ako mene nema ondje, neće da ostane u vrtu i plače dok mi je ne dovedu... Rekla sam joj da hoće ako bude vrlo dobra. Ona mi odgovori: 'Da, ali ako ne bih bila dobra, išla bih u pakao... Ali ja dobro znam što bih učinila: odletjela bih k tebi u nebo; kako bi me dragi Bog mogao uzeti od tebe?... Ti bi me čvrsto držala u svojim rukama. Jučer sam joj htjela dati ružu znajući da je to čini sretnom, ali ona me stala moliti da je ne režem, jer joj je to Marija zabranila: bila je crvena od uzbuđenja; usprkos tome dala sam joj dvije, i ona se više nije usudila pojaviti u kući. Uzalud sam joj govorila da su ruže moje, ona je govorila: 'Ne, nego Marijine.. Čim učini malu štetu, odmah treba da to svi znaju. Jučer je nehotice srušila komadić papirnatog zastora; zato je zapala u takvo stanje da je pobuđivala samilost. Onda je to trebalo što brže kazati ocu. On je stigao četiri sata poslije toga, nitko više nije mislio na to, ali ona je brzo došla k Mariji i rekla: 'Reci brzo tati da sam razderala papirnati zastor. Ako se i nije vidjelo na meni, ja sam jako pazila na sve što se oko mene događa i govori; ini mi se da sam sudila o stvarima kao i sada. Pažljivo sam slušala što je Marija učila Celinu, da bih i ja činila kao ona. Poslije njezina povratka iz Zavoda od Pohođenja u srpnju 1875 bila sam vrlo dobra i činila sve što je ona htjela, samo da bi mi dopustila da uđem u njezinu sobu kad je ona poučavala Celinu. Ona me je također obasipala darovima, koji su me, usprkos svojoj maloj vrijednosti, vrlo veselili. Veoma sam se ponosila svojim dvjema velikim sestrama, ali moj djetinji ideal bila je Paulina... To je eto jedna od mojih prvih uspomena, i odonda nisam nikada promijenila svoje odluke!... Vas je, moja draga Majko, Isus odabrao da me zaručite s Njim; vi niste bili tada kraj mene, ali već se stvorila veza među našim dušama... Vi ste bili moj ideal, ja sam htjela biti slična vama, i vaš me je primjer već od moje druge godine vukao k Zaručniku djevica... O, koliko bih vam slatkih misli htjela povjeriti! Moja draga mala Leonija zauzimala je također veliko mjesto u mom srcu. Ona me je jako voljela, navečer me je ona čuvala kad je sva obitelj bila na šetnji... Čini mi se da još sada čujem ljupke napjeve koje je pjevala da me uspava... U svakoj je stvari tražila načina da mi učini veselje, i ja bih se također bila jako žalostila kad bih joj zadala boli. Vrlo se dobro sjećam njezine prve sv. Pričesti, osobito časa kad me je uzela na ruke da me ponese sa sobom u svetište; to mi se činilo tako lijepo što me je nosila velika sestra sva u bjelini kao ja!... Uvečer su me rano polegli u krevet jer sam bila premalena da ostanem kod svečane večere, ali još sada vidim tatu kako je došao od stola i donio svojoj maloj kraljici nekoliko komada izvrsna kolača... Sutradan, ili nekoliko dana poslije toga, išli smo s mamom k maloj drugarici Leonijinoj. Mislim da nas je upravo toga dana naša dobra majčica odvela iza jednog zida da nam dade vina poslije večere koju nam je priredila siromašna gospođa Dagorau , jer nije htjela ražalostiti dobru ženu, ali je također htjela da nam ništa ne nedostaje... Ah, kako je majčino srce nježno, kako svoju nježnost prenosi u tisuću pažnja predviđajući ono na što nitko ne bi mislio! Sada mi preostaje da govorim o svojoj dragoj Celini, maloj drugarici moga djetinjstva. Ali uspomene su tako obilne da ne znam koje bih izabrala. Izvadit ću nekoliko odlomaka iz pisama koja vam je mama pisala u Zavod od Pohođenja, ali neću sve prepisivati, jer bi bilo predugo... Ona se samo smijala, a najviše joj se sviđala mala Celina; ona je praskala od smijeha zajedno s njom; moglo bi se reći da već ima želju za igrom, to će doći brzo; već se drži na svojim nožicama, ukrućena kao kolčić. Mislim da će rano prohodati i da će biti dobre ćudi; izgleda vrlo bistra i jedra je kao jabuka... Mi smo se vrlo dobro slagale, samo sam ja bila mnogo življa i mnogo manje bezazlena od nje; premda sam bila tri i pol godine mlađa od nje, činilo mi se da smo iste dobi. Što se tiče male zloćke, ne zna se pravo kakva će biti: još je tako malena, tako nestašna! Bistrija je od Celine, ali je mnogo manje blaga i osobito je u nje gotovo neslomljiva tvrdoglavost; kad ona kaže 'ne', ništa je ne može skloniti da popusti; mogao bi je metnuti jedan dan u podrum, ona bi radije ondje spavala nego rekla 'da'... Veselje ju je vidjeti kako trči za mnom da mi se ispovjedi: 'Mama, gurnula sam Celinu jedanput, tukla sam je jedanput ali neću više. U četvrtak navečer bili smo na šetnji prema kolodvoru. Ona je svakako htjela ući u čekaonicu da potraži Paulinu. Trčala je pred nama s veseljem da je bio užitak, ali kad je vidjela da se treba vratiti a da nismo ušli u vlak da potražimo Paulinu, plakala je cijelim putem. Tada sam vas tisuću puta pomilovala i naginjala se natrag da se divim vašoj velikoj pletenici... Zatim ste mi dali tablicu čokolade koju ste čuvali tri mjeseca. Možete misliti kakva je to bila svetinja za mene!... Putovanje u Le Mans Sjećam se i svog puta u Le Mans 29. Kolikog li veselja što sam putovala sama s mamom!... Međutim, ne znam više zašto sam požela plakati, i ta moja sirota majčica mogla je mojoj tetki u Le Mansu pokazati samo prostu djevojčicu svu crvenu od suza što ih je prolijevala po putu... Nisam zadržala nijednu uspomenu na govornicu, nego se samo sjećam časa kad mi je tetka pružila bijelog mišića i malu košaricu od bijelog tvrdog papira punu bombona na kojima su na vrhu bila dva lijepa prstena od šećera, upravo veličine moga prsta. Bit će jedan prsten za Celinu! Uhvatim košaricu za ručku, drugu ruku dadem mami, i mi odemo. Poslije nekoliko koračaja pogledam svoju košaricu i vidim da su se gotovo svi moji bomboni prosuli po ulici, kao kamenčići maloga Palčića... Pogledam još bolje i vidim da je i jedan od dragocjenih prstenova doživio zlu sudbinu bombona... Nisam ništa više imala za Celinu!... Tada provali moja bol; zamolih mamu da se vratimo natrag, ali ona, čini se, nije obraćala pažnju na mene. To je bilo previše, za mojim suzama provale moji krikovi... Nisam mogla razumjeti da mama ne dijeli sa mnom moju muku, i to je još veoma povećavalo moju žalost. Sada se vraćam na pisma u kojima vam mama govori o Celini i meni. To je najbolje sredstvo koje mogu upotrijebiti da jasno upoznate moj značaj. One se prepiru od vremena do vremena. Celina popušta, da bi imala koji biser u svojoj kruni. Ja sam dužna da popravljam svoju jadnu bebu koja se silno žesti; kad stvari ne idu kako ona želi, valja se po podu kao očajnica, uvjerena da je sve propalo; ima časova kad je to jače od nje, i ona se sva guši. To je vrlo razdražljiva djevojčica, ali je vrlo umiljata i vrlo bistra, sjeća se svega. Ona bi me dobro pokrila i opet legla. Ali nakon jednog časa ja sam se ponovno počela udarati, tako da su me morali vezati u mom krevetu. Svake večeri morala je Celina vezati brojne konopce koji će spriječiti malu nestašku da se izudara i da budi svoju mamu. To je pomoglo, i otada sam bila dobra u snu... Imala sam i drugu pogrešku u budnom stanju , o kojoj mama ne govori u svojim pismima, a to je bilo veliko samoljublje. Dat ću vam samo dva primjera, da moje pričanje ne bude predugo. Mama reče Mariji neka mi obuće moju lijepu svjetloplavu haljinu s čipkama, ali da mi ne ostavi gole ruke, da mi ne pocrne na suncu. Pustila sam ravnodušno da me oblače, kako to moraju dopustiti djeca u mojoj dobi, ali u sebi sam mislila da bih bila mnogo ljepša s golim ručicama. Da su me s ovakvom ćudi, kao što je moja, odgajali roditelji bez kreposti, ili da me je, kao Celinu, razmazila Lujza, bila bih postala vrlo zločesta i možda bih se izgubila... Ali Isus je bdio nad svojom malom zaručnicom. On je htio da se sve okrene na njezino dobro, dapače i njezini nedostaci, koji su joj, potisnuti zarana, poslužili da uznapreduje u savršenosti.. Kako je u mene bilo samoljublja, a i ljubavi prema dobru, čim sam počela ozbiljno razmišljati a to sam činila još vrlo mala , bilo je dovoljno da mi kažu da nešto nije dobro, i ja više nisam imala želje da mi to ponove dva puta... Celina i Terezija nerazdružive S veseljem razabirem iz maminih pisama da sam joj, kako sam rasla, pružala sve više utjehe. Imajući oko sebe samo dobre primjere, htjela sam ih, naravno, slijediti. To je dražesna djevojčica, nježna je kao sjena, vrlo je živa, ali srce joj je osjetljivo. Celina i ona jako se vole, dovoljne su jedna drugoj da se zabavljaju. Svaki dan, odmah poslije ručka, Celina uhvati svoga pjetlića, i u isti čas kokicu Tereziji; meni to ne polazi za rukom, ali ona je tako hitra da je prvim skokom već ima. Zatim obadvije sa svojim životinjama sjednu u zapećak i zabavljaju se tako vrlo dugo. Mala Ruža dala mi je na dar kokicu i pjetlića, a ja sam pjetlića dala Celini. Neki dan je Celina spavala kod mene, a Terezija je ležala na drugom katu u Celininu krevetu; bila je zamolila Lujzu da je skine dolje da je obuku. Lujza se popne da je potraži, ali nađe krevet prazan. Terezija je bila čula Celinu i sišla za njom. Lujza joj reče: 'Ti dakle nećeš doći dolje da se obučeš? Navečer su Lujza, Celina i Leonija otišle u Katolički dom ostavivši sirotu Tereziju, koja je dobro razumjela da je premalena da ide onamo; govorila je: 'Kad bi me samo htjeli poleći u Celinin krevet!... Nije rekla ništa, ostala je sama sa svojom malom svjetiljkom, a za četvrt sata već je spavala dubokim snom... Kad Marija dođe po Celinu da je poučava, sirota je Terezija sva u suzama. Jao, što će biti s njom, njezina mala prijateljica odlazi!... Marija joj se smiluje, uzima i nju, i ta mala jadnica sjedi na stolici dva ili tri sata. Dadu joj zrnca da ih niže na konac, ili krpicu za šivanje. Ona se ne usuđuje micati, a češće duboko uzdahne. Kad joj se konac izvuče iz igle, pokušava ga ponovno utaknuti; dražesno ju je vidjeti kako joj to ne polazi za rukom i kako se ne usuđuje smetati Mariju; naskoro se vide dvije krupne suze kako teku niz obraze... Marija je brzo utješi, utakne joj konac u iglu, i siromašni se anđelak smješka kroz suze... Vrtjela sam se u svojoj velikoj stolici, moleći da me skinu, a onda smo se pošle zajedno igrati. Kako sam bila premalena da nedjeljom idem k službi Božjoj, ostajala je mama kod kuće da me čuva. Bila sam vrlo dobra i hodala sam samo na prstima za vrijeme mise. Što se tada moglo učiniti? Pomoć se brzo našla. Celina uzme stolicu, otvori ormar, dohvati kruh, odreže komadić i vrlo ozbiljno izmoli jednu Zdravomariju nad njim, zatim mi ga pruži, a ja se s njim prekrižim i pojedem ga s velikom pobožnošću, osjećajući da ima sasvim isti okus kao i blagoslovljeni kruh... Često smo međusobno vodile duhovne rasprave. Terezija je veselje, sreća i dika Marijina, i nevjerojatno je kako se ona time ponosi. Istina, ona ima odgovora rijetkih za njezinu dob, ona pobija Celinu koja je dvostruko starija od nje. Neki dan rekla je Celina: 'Kako to da dragi Bog može biti u tako maloj hostiji? Svjedoci toga prizora smatrali su postupak sasvim ispravnim. Celina nije ni mislila da se zbog toga požali uostalom, ona je imala dovoljno igračaka: njezin ju je kum obasipao darovima, a Lujza je nalazila načina da joj pribavi sve što je željela. Ta zgodica iz moga djetinjstva kratak je sadržaj cijeloga moga života. Kad sam kasnije spoznala što je savršenost, shvatila sam da treba mnogo trpjeti da se postane sveticom, tražiti uvijek ono što je najsavršenije, i zaboravljati sebe; shvatila sam da ima mnogo stupnjeva u savršenosti i da je svaka duša slobodna da odgovara na poticaje našega Gospodina, da čini malo ili mnogo za Njega, jednom riječju, može birati među žrtvama koje On traži. Ne želim biti napola svetica; ne bojim se trpjeti za Tebe, bojim se samo jednoga: da bih vršila svoju volju; uzmi je od mene, jer ja biram sve što Ti hoćeš... Još vam ne smijem govoriti o svojoj mladosti, nego o maloj vragoljanki od četiri godine. Sjećam se jednoga sna koji sam morala sanjati u toj dobi i koji se duboko usjekao u moje pamćenje. Jedne noći sanjala sam da sam izašla da se sama prošećem po vrtu. Stigavši do stuba kojima se trebalo uspeti da se dođe u vrt, zaustavila sam se od užasa. Preda mnom, pokraj sjenice, nalazila se bačva s vapnom, i na toj su bačvi dva ružna mala vražića plesala neobičnom brzinom usprkos teškim okovima što su ih imali na nogama. Najednom baciše na mene svoje plamene oči, zatim se u isti čas, očito više prestrašeni nego ja, survaše u bačvu, a onda se sakriše u praonicu koja se nalazila nasuprot meni. Videći kako su se prestrašili, htjela sam znati što će učiniti, te se približim k prozoru. Ubogi su vražići bili tamo, skakali su po stolovima, ne znajući kako da umaknu mome pogledu. Katkada bi se približili k prozoru, nemirno gledajući da li sam još tamo, i videći me još uvijek počeli bi iznova trčati kao očajnici. Bez sumnje, u tom snu nema ništa neobično, ali ja mislim da je dragi Bog dopustio da ga se sjetim, kako bi mi dokazao da se duša u stanju milosti ne treba ništa bojati zlih duhova, koji su kukavice, spremni na bijeg pred pogledom djeteta... Evo još jednoga odlomka iz maminih pisama. Moje me dvije djevojčice ne uznemiruju, obadvije su tako dobre, to su izabrane naravi, sigurno će biti dobre. Marija i ti moći ćete ih savršeno odgojiti. Celina nikada ne učini ni najmanju hotimičnu pogrešku. Mala će također biti dobra, ona ne bi slagala ni za sve zlato ovoga svijeta. Ona ima duha kakvoga nisam vidjela ni u jedne od vas. Govorila je o svojim žrtvicama i živo raspravljala s Celinom. Gospođa je rekla Lujzi: 'to to znači: kad se ova mala igra u vrtu, čuje se samo govor o žrtvicama? Gospođa Gaucherin primiče glavu k svome prozoru da pokuša razumjeti kako će svršiti rasprava o žrtvicama... Ona govori samo o dragome Bogu, ni za što na svijetu ne bi propustila svoje molitve. Voljela bih da je vidi kako recitira pričice: nikada nisam vidjela ništa tako umiljato; sasvim sama pronalazi izraz koji treba dati, i ton, ali osobito kad kaže: 'Djetešce s plavom glavicom, gdje misliš da je dragi Bog? Već sam se počela radovati životu. Krepost je imala za mene čara, i ja sam bila, čini mi se, u istom raspoloženju kao danas, jer sam već imala veliku vlast nad svojim činima. Sjećam se osobito nedjeljnih šetnja na kojima nas je mama uvijek pratila... Još osjećam duboke i pjesničke dojmove koji su se rađali u mojoj duši kad sam gledala žitna polja išarana različcima i poljskim cvijećem. Već sam tada voljela daljine... Svemir i gorostasne jele kojih su se grane doticale zemlje ostavljali su u mom srcu dojam sličan onom koji osjećam još danas gledajući prirodu. Često smo na tim dugim šetnjama susretali siromahe, i uvijek je mala Terezija imala dužnost da im nosi milostinju, a to ju je činilo vrlo sretnom. Ali često je također tata, jer mu se put činio predug za njegovu malu kraljicu, vodio nju kući ranije nego druge na njezinu veliku žalost. Tada bi Celina, da je utješi, napunila tratinčicama svoju lijepu košaricu i dala joj je na povratku. Sirota bakica mislila je da ih njezina unučica ima previše, pa bi uzela dobar dio za svoju Blaženu Djevicu... To se nije sviđalo maloj Tereziji, ali se dobro čuvala da ne kaže ništa, jer je imala lijep običaj da se nikad ne tuži, pa ni onda kad bi joj uzeli nešto njezino; isto tako kad bi je nepravedno optužili, radije bi šutjela i ne bi se opravdavala; to nije bila nikakva njezina zasluga, nego prirođena vrlina... Kolika šteta što je to dobro raspoloženje iščezlo!... Oh, uistinu, sve mi se smiješilo na zemlji: nalazila sam cvijeće na svakom koraku, i moja sretna narav pridonosila je također tome da moj život bude ugodan. Ali imalo se započeti novo razdoblje za moju dušu, morala sam proći kroz oganj kušnje i trpjeti od svoga djetinjstva, da bih mogla ranije biti prikazana Isusu. Kao što proljetno cvijeće počinje nicati pod snijegom i razvija se na prvim zrakama sunca, tako je isto i mali cvijetak čije uspomene pišem morao proći kroz zimu kušnje... Drugo poglavlje: BUISSONNETS 1877-1881 Sve potankosti iz bolesti naše drage majke još su mi u srcu, sjećam se osobito posljednjih sedmica koje je provela na zemlji. Celina i ja bile smo kao sirote male prognanice. Svako bi jutro došla po nas gospođa Leriche, i mi bismo kod nje provele dan. I metne nas obje u veliku sobu i ode... Mama je uvijek s nama molila!... Mt 26, 29 Dirljivi obred Posljednjeg pomazanja utisnuo se također u moju dušu. Još vidim mjesto gdje sam bila pokraj Celine. Svih pet nas bile smo poredane po dobi, a ubogi tata bio je također tamo i jecao... Ne sjećam se da sam mnogo plakala. Nisam nikome govorila o dubokim osjećajima koje sam gajila... Gledala sam i slušala šuteći... Nitko nije imao vremena da se bavi sa mnom, osim toga sam vidjela mnogo stvari koje su mi htjeli sakriti. Jednom sam se našla nasuprot zaklopcu od lijesa... Stala sam dulje da ga motrim, nikad ga još nisam bila vidjela, ali sam ipak shvaćala... Bila sam tako mala da sam unatoč malog stasa mamina bila prisiljena dići glavu da ga vidim ozgor, i činio mi se tako velik... Petnaest godina kasnije našla sam se pred drugim lijesom, pred lijesom majke Genoveve. Bio je jednake veličine kao i mamin, i ja sam pomislila da sam opet u danima svoga djetinjstva!... Sve mi se moje uspomene vratiše u velikoj množini, to je bila ista mala Terezija koja je gledala, ali je ponarasla, i lijes joj se činio malen. Nije više morala dići glavu da ga vidi; dizala ju je još samo zato da promatra nebo, koje joj se činilo veoma veselo jer su se sve njezine kušnje svršile i jer je zima njezine duše prošla zauvijek... Onoga dana kad je Crkva blagoslovila smrtne ostatke naše majčice sada u nebu, dragi mi je Bog htio dati drugu na zemlji i htio je da je slobodno izaberem. Bile smo zajedno svih nas pet i gledale se žalosno. To razdoblje ide od vremena kad su mi bile četiri i po godine pa do moje četrnaeste godine. U to vrijeme našla sam ponovno svoju djetinju narav, premda sam ušla u ozbiljnost života. Treba da vam kažem, draga Majko, da se poslije smrti mamine moja sretna narav potpuno promijenila. Ja, tako živa, tako srdačna, postadoh plašljiva i mirna, osjetljiva preko mjere. Jedan pogled bio je dovoljan da me ljuto rasplače, nitko se nije smio baviti sa mnom, kako bih bila zadovoljna. Nisam mogla podnositi društvo stranih osoba i svoju sam radost ponovno nalazila samo u krugu obitelji... Međutim, ja sam i dalje bila okruživana najnježnijom pažnjom. Tako nježno srce tatino još se uz ljubav, koju je već imalo, napunilo pravom majčinskom ljubavlju!... A niste li vi, draga Majko, i Marija bile za mene najnježnije i najnesebičnije majke?... Ali, da nije dragi Bog obasuo svojim blagotvornim zrakama svoj mali cvijetak, on se nikad ne bi mogao naviknuti na zemlju. Bio je još preslab da podnese kiše i oluje. Njemu je trebalo topline, blage rose i proljetnih lahora. Nikada mu nisu nedostajala sva ta dobročinstva, Isus mu ih je pokazao, dapače i pod snijegom kušnje! Preseljenje u Lisieux Nisam osjetila nikakve tuge ostavljajući Alencon. Djeca vole promjenu, i ja sam s veseljem došla u Lisieux. Sjećam se putovanja i kako smo navečer stigli k ujni; još vidim Ivanu i Mariju kako nas čekaju na vratima... Bila sam vrlo sretna što imam tako umiljate sestričnice; jako sam ih voljela, isto kao i svoju ujnu, a osobito svoga ujaka, samo što sam se njega bojala i nisam se tako ugodno osjećala kod njega kao u našoj vili Buissonnets. Tu je moj život bio uistinu sretan... Odmah ujutro dolazili ste k meni, pitali me da li sam već preporučila svoje srce dragom Bogu; zatim ste me oblačili govoreći o Njemu, i onda sam uz vas izmolila svoju molitvu. Moja draga kuma prihvatila se da me nauči pisati, a vi, draga Majko, sve drugo. Nisam baš osobito lako učila, ali sam imala dobro pamćenje. Katekizam, a nadasve biblijsku povijest jako sam voljela, učila sam to s veseljem, ali gramatika mi je često natjerala suze na oči... Sjetite se samo muškoga i ženskoga roda! Čim bi moje učenje svršilo, popela bih se na vidikovac noseći svoju ružicu i svoju ocjenu tati. Vi ste mi također davali bodova, kad ih nisam nakupila u dovoljnom broju, i ja bih dobila nagradu i jedan dan slobodno. Sjećam se da su mi se ti dani činili mnogo dulji nego drugi, a to je vas radovalo jer je to bio dokaz da nisam voljela biti bez posla. Svako poslijepodne išla sam na kratku šetnju s tatom; zajedno smo išli u pohode Presvetom Sakramentu, svaki dan u drugoj crkvi. Tako sam po prvi put ušla u karmelsku kapelu. Tata mi je pokazao rešetke u koru i rekao da se iza njih nalaze redovnice. Nisam mogla ni naslutiti da ću devet godina kasnije i ja biti među njima!... Poslije šetnje za koje mi je tata svaki dan kupio kakav mali dar za jedan ili dva novčića vraćala sam se kući. Tad sam izrađivala svoje zadaće, a zatim sam sve preostalo vrijeme skakutala po vrtu oko tate, jer se nisam znala igrati lutkom. Veliko mi je veselje bilo pripravljati čajeve od sitnog zrnja i od kore drveća što sam ih nalazila na zemlji. Tada bih čaj nosila tati u lijepoj maloj šalici, a dragi je tatica ostavljao posao i smiješeći se radio kao da pije. Prije nego bi mi vratio šalicu, pitao bi me kao potajno da li treba izliti čaj. Zabavljala sam se podižući oltariće u udubini koja nalazila u sredini u zidu. Kad bih svršila, potrčala bih k tati i vukla ga govoreći mu neka dobro zatvori oči i neka ih otvara dok mu ne kažem da to učini. Nikad ne bih završila kad bih htjela da ispripovijedam tisuću takvih zgodica koje se u velikom broju natiskuju u mom pamćenju... Ima stvari što ih srce osjeća, ali ih riječi, pa ni misao ne mogu izraziti... Tako sam voljela polje, cvijeće i ptice! Katkada sam pokušavala loviti ribu svojom malom udicom, ali sam radije sjela sama na cvjetnu travu. Tada su moje misli bile vrlo duboke, i ne znajući što znači razmišljati, moja bi duša zaronila u pravu molitvu... Slušala sam daleke žamore... Šum vjetra, dapače nejasni zvukovi vojničke glazbe koji su dopirali do mene, napunjali bi blagom tugom moje srce... Zemlja bi mi se činila mjestom progonstva, i ja sam snivala o Nebu... Popodne bi brzo prolazilo, naskoro se valjalo vratiti u Buissonnets, ali prije polaska uzela bih užinu koju sam ponijela u svojoj košarici; lijepi komad kruha s marmeladom što ste mi ga spremili promijenio je izgled: mjesto njegove žive boje vidjela sam još samo blijedu ružičastu boju, svu osušenu i upijenu... Tada mi se zemlja činila još žalosnija, i ja sam shvaćala da će samo na nebu biti radost bez oblaka... Kad već govorim o oblacima, sjećam se kako se jednoga dana lijepo modro nebo nad cijelim krajem prekrilo njima i kako je doskora počela oluja s grmljavinom: munje su sjekle tamne oblake, i ja sam vidjela kako je u nekoj udaljenosti udario grom. Ništa se nisam prestrašila, nego sam bila očarana, činilo mi se da je dragi Bog tako blizu mene!... Ali tata nije bio sasvim tako zadovoljan kao njegova mala kraljica, ne zato što bi ga oluja plašila, nego su se trava i velike ivančice koje su bile više od mene blistale kao od dragulja, a mi smo morali prijeći preko nekoliko livada da dođemo na put. Moj dragi tatica bojao se da dragulji ne poprskaju njegovu kćerkicu, te ju je usprkos teretu udica uzeo i iznio na svojim leđima. Na šetnjama mi je tata rado davao da nosim milostinju siromasima koje smo susretali. Jednoga dana vidjeli smo siromaha koji se mučno vukao na štakama. Ja se približim da mu dam jedan novčić, ali kako se nije smatrao dovoljno siromašnim da primi milostinju, pogleda me smiješeći se žalosno i odbije moj dar. Ne mogu izreći što se događalo u mom srcu; htjela sam ga utješiti, olakšati mu nesreću, a mjesto toga možda sam mu zadala bol; siromašni je bolesnik bez sumnje pogodio moje misli, jer sam vidjela kako se okrenuo i nasmiješio mi se. Uto mi je tata kupio kolač; tako sam željela da ga dam tome siromahu, ali se nisam usudila. Ipak sam htjela da mu nešto dadem što mi ne bi mogao odbiti, jer sam osjećala vrlo veliku samilost prema njemu. Tada sam se sjetila kako sam čula da se na dan prve sv. Pričesti dobiva svaka milost koja se moli. Dječji grijesi Jako sam ljubila dragoga Boga i vrlo često sam mu darivala svoje srce, služeći se molitvicama koje me je naužila mama. Ali jednoga dana, ili točnije jedne večeri, u lijepom mjesecu svibnju učinila sam pogrešku koju je vrijedno ispripovijedati. Ona mi je dala jakoga povoda da se ponizim, i ja mislim da sam zbog nje imala savršeno pokajanje.. Sve je bilo tako maleno: svijećnjaci i lonci sa cvijećem, a dvije povoštene šibice osvjetljavale su ga potpuno. Katkada me je Viktorija iznenadila davši mi dva komadića prave svijeće, ali to je bilo rijetko. Ona se pričini kao da će početi, ali ne reče ništa, nego me pogleda smijući se. Kad sam vidjela kako moje dragocjene šibice brzo izgaraju, zamolih je da počne molitvu, ali ona je i dalje šutjela. Tada se ja dignem i počnem joj vrlo glasno govoriti da je zlobna, i izašavši iz svoje uobičajene blagosti, udarih nogom iz sve snage... Uboga Viktorija izgubila je volju da se smije, pogleda me začuđeno i pokaže mi komadić svijeće koji mi je donijela... Kako sam prije plakala od srdžbe, tako sam sada lila suze iskrenog pokajanja, čvrsto odlučivši da to nikad više neću učiniti!... Drugom prilikom dogodila mi se druga zgoda s Viktorijom, ali zbog nje se nisam nimalo pokajala, jer sam potpuno sačuvala svoj mir. Kako sam bila premalena da je dohvatim, zamolila sam vrlo uljudno Viktoriju da mi je dade, ali ona me odbije rekavši neka se popnem na stolicu. Ja uzmem stolicu ne rekavši ni riječi, ali sam mislila u sebi kako ona nije ljubezna. Tereza mi je kazala da sam dijete! Ipak me je ona veoma voljela, i ja nju također. Jednoga dana izvukla me iz velike opasnosti u koju sam upala svojom krivnjom. Viktorija je glačala imajući pokraj sebe kablić s vodom. Ja sam je gledala njišući se kao obično na stolici. Najednom se stolica izmakne, i ja padnem, ali ne na pod, nego na dno kablića! Moje se noge doticale glave, i ja sam ispunjala kablić kao što malo pile ispunja svoje jaje!. Uboga Viktorija gledala me s krajnjim zaprepaštenjem, jer nikada nije vidjela ništa slično. Ja sam imala vruću želju da izađem što prije iz svoga kablića, ali nije bilo moguće. Moj je zatvor bio tako tijesan da se nisam mogla ni maknuti. S malo muke spasi me Viktorija iz moje velike opasnosti, ali ne i moju haljinu i sve drugo što mi je morala presvući, jer sam bila mokra kao miš. Drugom prilikom pala sam u kamin. Srećom vatra nije gorjela. Viktorija se samo pomučila da me digne i strese pepeo kojega sam bila puna. Bila je srijeda, dan kad ste vi bili na pjevanju s Marijom, kad su mi se sve ove neprilike događale. Isto je tako bila srijeda kad je došao velečasni Ducellier da nas posjeti. Kad mu je Viktorija rekla da nema nikoga kod kuće osim male Terezije, on uđe u kuhinju da me vidi i pogleda moje zadaće. Bila sam ponosna što primam svoga ispovjednika; ja sam se naime kratko vrijeme prije toga bila ispovjedila po prvi put. Kako li slatke uspomene za mene!... Prva ispovijed Ljubljena moja Majko, s kakvom ste me brigom vi pripremili! Rekli ste mi da neću svoje grijehe reći čovjeku, nego dragom Bogu. U to sam uistinu bila čvrsto uvjerena te sam obavila svoju ispovijed s velikim duhom vjere; zapitala sam vas dapače ne moram li kazati velečasnom Ducellieru da ga ljubim od svega srca, jer sam imala govoriti dragom Bogu u njegovoj osobi... Dobro poučena o svemu što mi je trebalo govoriti i činiti, ušla sam u ispovjedaonicu i klekla, ali otvorivši prozorčić, velečasni Ducellier nije vidio nikoga. Bila sam tako malena da mi se glava nalazila pod daščicom na koju se naslanjaju ruke. Tada mi on reče neka ustanem i stojim. Poslušah odmah, digoh se i okrenuh se k njemu da ga dobro vidim, te obavih svoju ispovijed kao velika djevojka i primih njegov blagoslov s velikom pobožnošću, jer ste mi vi rekli da će u tom času suze maloga Isusa očistiti moju dušu. Sjećam se da me je prva pouka koju sam dobila potakla osobito na pobožnost prema Blaženoj Djevici, i ja odlučih da podvostručim svoju ljubav prema njoj. Izišavši iz ispovjedaonice bila sam tako zadovoljna i tako lagana da nikada nisam osjetila toliko radosti u svojoj duši. Otada sam se ispovijedala na sve velike blagdane, i bio je pravi blagdan za mene svaki put kad sam išla na ispovijed. Ah, kakve mi uspomene budi ta riječ! Blagdani, ja sam ih toliko voljela!... Vi ste mi znali tako dobro objasniti, ljubljena moja Majko, sve tajne koje se kriju u svakome od njih, tako da su to bili za mene uistinu nebeski dani. Osobito sam voljela procesiju s Presvetim Sakramentom. Kakve li radosti sipati cvijeće pred noge dragome Bogu!... Ali prije nego sam ga pustila da padne, bacila sam ga uvis što sam više mogla, i nikada nisam bila tako sretna kao onda kad bih vidjela kako se latice mojih ruža dotiču posvećene pokaznice... Ah, ako su veliki bili rijetki, svaka je sedmica donijela po jedan koji je bio vrlo drag mome srcu: nedjelju! Kakav je dan bila nedjelja! To je bio blagdan dragoga Boga, blagdan počinka. Ponajprije sam ostajala u krevetiću dulje nego druge dane, a onda je mama Paulina mazila svoju kćerkicu donoseći joj čokoladu u njezin krevetić; zatim ju je oblačila kao malu kraljicu... Zatim bi cijela obitelj pošla k svetoj Misi. Kad smo morali sići za propovijed, trebalo je naći još dvije stolice jednu pokraj druge. To nije bilo tako teško: čini se da je svima bilo drago vidjeti tako lijepa starca s tako malom djevojčicom, da su se ljudi micali da im dadu mjesta. Moj ujak, koji se nalazio u klupama crkvenih tutora, veselio bi se videći nas da dolazimo; govorio bi da sam ja njegova mala sunčana zraka... Nisam se ništa uznemirivala što me gledaju; slušala sam vrlo pažljivo propovijedi, koje međutim nisam baš mnogo razumjela. Prva propovijed koju sam razumjela i koja me duboko dirnula bila je propovijed o Muci Isusovoj koju je propovijedao velečasni Ducellier, i otada sam razumjela sve druge propovijedi. Njegovo mi je lijepo lice govorilo tako mnogo!... Katkada bi se njegove oči napunile suzama koje se uzalud trudio da zadrži. Činilo se već kao da ne pripada zemlji, toliko je njegova duša voljela uroniti u vječne istine... Njegov je put međutim bio još daleko do kraja, duge su godine morale proći prije nego se lijepo nebo otvorilo njegovim očaranim očima i prije nego je Gospodin obrisao suze svoga dobroga i vjernoga sluge!... Ali da se vratim k svojoj nedjelji. Taj radosni dan, koji je prolazio tako brzo, imao je i svoju tužnu stranu. Sjećam se da je moja sreća bila nepomućena do večernje; za vrijeme večernje mislila sam kako se dan počinka bliži kraju, kako sutra treba iznova početi život, kako treba raditi, učiti zadaće, i moje bi srce osjetilo zemaljsko progonstvo... Čeznula sam za vječnim počinkom na nebu, za nedjeljom bez kraja u vječnoj domovini!... Tek šetnje prije povratka u Buissonnets uklanjale su iz mog srca osjećaj žalosti... Tada obitelj nije više bila potpuna, jer bi tata, da ugodi mome ujaku, puštao svake nedjelje navečer Mariju ili Paulinu da idu k njemu. Samo sam onda bila vrlo zadovoljna kad sam i ja mogla ostati. To sam više voljela nego da me pozovu sasvim samu, jer su manje gledali na mene. Najveći mi je užitak bio slušati sve što bi govorio moj ujak, ali nisam voljela da me ispituje, a jako sam se bojala kad bi me stavio na jedno svoje koljeno i strahovitim glasom pjevao Modrobradoga... Upravo bih se razveselila kad bih vidjela tatu da je došao po nas. Vraćajući se kući gledala bih zvijezde, koje su nježno treperile, i taj bi me pogled očaravao... Pokazivala bih je tati, govoreći mu da je moje ime zapisano na nebu. Zatim nisam htjela ništa više vidjeti od ružne zemlje, pa sam ga molila da me vodi. Tada sam, ne gledajući kuda koračam, dizala glavicu neumorno motreći zvjezdano nebesko modrilo!... Što da kažem o zimskim večerima, osobito nedjeljom? Ah, kako mi je bilo ugodno poslije partije dame sjesti s Celinom na koljena tati... Svojim lijepim glasom pjevao bi napjeve koji bi nam dušu napunjali dubokim mislima... Ili bi nas nježno ljuljuškao i uz to recitirao pjesme pune vječnih istina... Tada bismo se popele da zajednički izmolimo večernju molitvu, i mala je kraljica bila potpuno sama kraj svojega kralja; pri tom je trebalo samo da ga gleda, pa da zna kako se mole sveci... Na kraju smo dolazile sve redom prema godinama da zaželimo tati laku noć i da primimo njegov poljubac. Hoće li anđelčići letjeti oko mene? Pošto bi me poljubila, kao i moja draga kuma, Paulina bi sišla dolje, a sirota mala Terezija ostala bi potpuno sama u tami. Uzalud se trudila da sebi predstavi anđelčiće kako lete oko nje, doskora bi je obuzeo strah, mrak bi je plašio, jer iz svog kreveta nije vidjela zvijezde koje su nježno treperile... Paulina, odgojiteljica Terezijina Smatram pravom milošću što ste me privikli, ljubljena moja Majko, da nadvladavam svoj strah. Katkad ste me poslali samu uvečer da potražim kakvu stvar u kojoj udaljenoj sobi. Da nisam bila tako dobro odgajana, bila bih postala vrlo plašljiva, dok me je sada zaista teško prestrašiti... Katkada se pitam kako ste me mogli odgojiti s toliko ljubavi i nježnosti a da me niste razmazili. Jer istina je da mi niste dopustili nijedne nesavršenosti, nikada me niste korili bez razloga, ali nikada se niste vraćali na stvar koju ste jednom bili odredili. Ja sam to znala tako dobro da ne bih bila mogla ni htjela učiniti nijednoga koraka ako ste mi ga vi zabranili. I tata se morao pokoravati vašoj volji. Kad je mala Terezija bila bolesna, a to je bilo svake zime, nemoguće je reći s kakvom je majčinskom nježnošću bila njegovana. Paulina bi je polegla u svoj krevet nečuvena povlastica! Jednoga je dana Paulina izvukla ispod uzglavnice svoj lijepi mali nožić i dala ga svojoj maloj kćerkici očaravši je toliko da se ne da opisati. Ali, kad me toliko voliš, bi li ti žrtvovala svoju uru da me spasiš od smrti?... Ljeti sam katkada bolovala na srcu. Paulina me je opet njegovala s nježnošću. Da me zabavi, a to je bio najbolji lijek, vozila me u kolicima okolo po vrtu, a zatim bi me skinula i na moje mjesto stavila lijepi mali stručak tratinčica, koji bi vozila vrlo oprezno do moga vrta i koji bi ondje veoma svečano zauzeo mjesto... Paulini sam se u svemu najiskrenije povjeravala. Ona je rješavala sve moje sumnje... Jednom sam se čudila što dragi Bog ne daje jednaku slavu u nebu svim odabranicima, i bojala sam se da nisu svi sretni. Tada me Paulina poslala po veliku tatinu čašu i rekla mi da je stavim uz svoj sasvim mali naprstak te da oboje napunim vodom. Tada me zapita koje je od njih punije. Rekoh joj da je jedno i drugo jednako puno i da je nemoguće uliti u njih više vode nego što mogu primiti. Moja mi draga majka tada objasni da će u nebu dragi Bog dati svima izabranicima toliko slave koliko je mogu nositi, i da posljednji neće moći ništa zavidjeti prvome. Približavajući tako mome shvaćanju najuzvišenije tajne, vi ste, draga majko, znali dati mojoj duši hranu koja joj je bila potrebna... S kakvom li sam radosti svake godine očekivala dijeljenje nagrada!... Tu se kao uvijek pazilo na pravednost, i ja sam uvijek dobivala samo zaslužene nagrade. Srce mi je snažno udaralo kad sam primala nagrade i vijenac... To je za mene bilo kao slika Posljednjega suda!... Odmah poslije podjele mala bi kraljica skinula svoju bijelu haljinu; tada bi se žurili da je preobuku kako bi mogla sudjelovati u velikoj predstavi!... Ah, kako su bile radosne te obiteljske svečanosti! Videći tada svoga dragoga kralja tako vesela, nisam ni slutila kakve su ga kušnje imale pohoditi!. Proročansko viđenje Jednoga mi je dana međutim dragi Bog pokazao u zaista neobičnom viđenju živu sliku kušnje koju nam je po svojoj svetoj volji pripravio u budućnosti. Tata je bio na putu nekoliko dana, i trebala su proći još dva dana prije njegova povratka. Mogla su biti dva ili tri sata po podne, sunce je sjalo živim sjajem i čitava priroda kao da je bila u svečanosti. Bila sam sama na prozoru mansarde koja je gledala u veliki vrt. Gledala sam pred sebe baveći se u duhu vedrim mislima, kad vidjeh pred praonicom, koja je bila upravo nasuprot mome prozoru, čovjeka obučena sasvim poput tate, jednaka stasa i jednaka hoda, samo je bio mnogo pognutiji. Glava mu je bila pokrivena nekom vrstom pregače neodređene boje, tako da nisam mogla vidjeti njegova lica. Imao je šešir sličan tatinu. Vidjela sam ga kako se približava pravilnim korakom prolazeći pokraj moga vrtića... Najednom obuze moju dušu nadnaravni strah, ali začas sam pomislila da se bez sumnje tata vratio i da se skriva kako bi me iznenadio. Prateći čovjeka očima, vidjela sam da je pošao prema šumici koja je dijelila veliku aleju na dvoje. Očekivala sam da će se pojaviti na drugoj strani visokog drveća, ali proročansko viđenje bijaše iščezlo. Sve je to trajalo samo jedan čas, ali se tako duboko usjeklo u moje srce da mi je danas, poslije petnaest godina, uspomena na to tako živa kao da je viđenje još uvijek pred mojim očima... Marija je bila s vama, draga Majko, u sobi koja je bila povezana s onom u kojoj sam se ja nalazila. Čuvši da zovem tatu, prestrašila se osjećajući, kako mi je kasnije rekla, da se dogodilo nešto neobično. Ne pokazujući mi svoga uzbuđenja, ona dotrči k meni pitajući me što me obuzelo da zovem tatu koji je u Alenconu. Ja joj ispripovjedih što sam vidjela. Da me umiri, Marija mi reče da je to bez sumnje Viktorija htjela da me prestraši, te je sakrila glavu pregačom. Ali kad smo Viktoriju pitali, tvrdila je da nije izlazila iz kuhinje. Uostalom, ja sam bila potpuno uvjerena da sam vidjela muškarca i da je bio sličan tati. Tada smo sve tri pošle iza šumice, ali kad nismo našle nikakva znaka da je itko onuda prošao, rekli ste mi neka više na to ne mislim... Ne misliti više na to nije bilo u mojoj moći. Vrlo često predstavljala mi je moja mašta tajanstveni prizor koji sam vidjela... Vrlo često nastojala sam dići zastor koji mi je krio smisao toga prizora, jer sam u dnu duše bila duboko uvjerena da je to viđenje imalo svoj smisao koji mi se mora jednoga dana otkriti... Taj sam dan morala dugo čekati, ali poslije četrnaest godina sam je dragi Bog odgrnuo tajanstveni zastor. Kad sam jednog blagdana imala razgovor sa sestrom Marijom od Presvetog Srca, govorile smo kao uvijek o stvarima drugog života i o svojim uspomenama iz djetinjstva; tada sam je podsjetila na viđenje koje sam imala u dobi od šest do sedam godina. Najednom, pripovijedajući potankosti toga neobičnog prizora, shvatile smo obje u isti čas što je on značio... Ja sam uistinu vidjela tatu kako se približava pognut od godina... To je uistinu bio on, noseći na časnom licu, na sijedoj glavi, znak svoje slavne kušnje... Kao što je božansko lice Isusovo bilo pokriveno za vrijeme njegove Muke, tako je i lice njegova vjernoga sluge moralo biti zastrto u danima njegovih boli, da bi moglo odsijevati u nebeskoj domovini pred svojim Gospodinom, Vječnom Riječju!... Iz krila te neizrecive slave, kad je već kraljevao u nebu, naš je dragi otac postigao za nas milost da shvatimo viđenje koje je njegova mala kraljica imala u dobi u kojoj se ne treba bojati obmane. Iz krila slave pribavio nam je tu slatku utjehu, te smo shvatile da nam je deset godina prije naše velike kušnje dragi Bog dao sliku o njoj, kao što otac daje naslutiti svojoj djeci slavnu budućnost koju im pripravlja, i raduje se gledajući unaprijed neprocijenjena bogatstva koja će im biti baštinom... Ah, zašto je upravo meni dragi Bog dao to rasvjetljenje? Zašto je tako malenom djetetu pokazao stvar koju ono nije moglo razumjeti, stvar od koje bi, da ju je razumjelo, umrlo od žalosti? To je jedna od onih tajna koje ćemo bez sumnje razumjeti u nebu i koje će uzrokovati naše vječno divljenje!. Kako je dragi Bog dobar!... Kako odmjeruje kušnje prema snagama koje nam daje! Nikada ne bih, kako sam upravo rekla, mogla podnijeti ni pomisao na gorke muke koje mi je budućnost namjenjivala... Nisam mogla bez strepnje ni pomisliti da tata može umrijeti... Ako padnem, smrvit ću te! Ne mogu reći kako sam voljela tatu; sve je na njemu izazivalo moje divljenje. Kad mi je izlagao svoje misli kao da sam već velika djevojka , rekla bih mu prostodušno: kad bi on to sve rekao velikim ljudima u vladi, sigurno bi ga učinili kraljem, i Francuska bi tada bila sretna kao nikada prije... Ali u dnu duše bila sam zadovoljna i to sam sebi predbacivala kao sebičnu misao što samo ja dobro poznam tatu, jer da je postao Kralj Francuske i Navare, znala sam da bi bio nesretan, jer je to sudbina svih vladara, a iznad svega, on ne bi više bio samo moj kralj!. Putovanje u Trouville Bilo mi je šest ili sedam godina kad nas je tata poveo u Trouville. Nikad neću zaboraviti dojma što ga je na mene učinilo more. Nisam mogla da ga ne gledam bez prestanka. Njegova veličanstvenost, šum njegovih valova, sve je govorilo mojoj duši o veličini i moći dragoga Boga. Sjećam se da su me za vrijeme jedne šetnje po žalu promatrali neki gospodin i gospođa kako veselo trčim oko tate, te su pristupili k njemu i zapitali ga da li sam njegova, te rekli da sam vrlo umiljata djevojčica. Tata im odgovori da sam njegova, ali sam opazila da im je dao znak neka me ne hvale... Tada sam prvi put čula da sam umiljata, i to me je vrlo obradovalo, jer to nisam vjerovala. Vi ste, ljubljena moja Majko, strogo pazili da se preda mnom ne događa ništa što bi moglo povrijediti moju nevinost, a pogotovo da ne čujem nijedne riječi koja bi mogla unijeti taštinu u moje srce. Kako sam pazila samo na vaše i Marijine riječi a vi mi niste nikada upravili ni jedne jedine pohvale , nisam pridavala mnogo važnosti riječima i pogledima udivljenja spomenute gospođe. Uvečer toga dana, u vrijeme kada sunce kao da se kupa u neizmjernim valovima puštajući pred sobom sjajnu brazdu, sjela sam sasvim sama s Paulinom na jednu stijenu... Dugo sam promatrala tu sjajnu brazdu, sliku milosti koja obasjava put što ga mora prijeći mali brodi s dražesnim bijelim jedrom... Tu kraj Pauline stvorila sam odluku da nikada neću udaljiti svoju dušu od pogleda Isusova kako bi u miru plovila prema nebeskoj domovini!... Moj je život tekao mirno i sretno. Ljubav kojom sam okružena u vili Buissonnets činila je da, tako reći, rastem, ali ja sam bez sumnje bila dosta velika da započnem borbu, da započnem upoznavati svijet i nevolje kojih je on pun... Treće poglavlje: BOLNE GODINE 1881-1883 Bilo mi je osam i po godina kad je Leonija izašla iz zavoda a ja došla na njezino mjesto u opatiji. Često sam čula kako je vrijeme provedeno u zavodu najbolje i najugodnije u životu, ali za mene nije bilo tako: pet godina što sam ih ondje provela bile su najtužnije u mom životu; da nisam imala kraj sebe svoju dragu Celinu, ne bih bila mogla ostati ondje ni jedan mjesec da ne obolim... Siromašni mali cvijetak bio je navikao da napaja svoje krhko korijenje u izabranoj zemlji, uređenoj upravo za njega. Osim toga bilo mu je prilično teško kad se našao usred cvjetova svake vrste; s korijenjem često premalo nježnim, i kad je u običnoj zemlji morao naći sok potreban za svoju hranu!.. Vi ste me, ljubljena moja Majko, tako dobro poučavali da sam po dolasku u zavod bila najnajprednija među djecom moje dobi. Smjestiše me u razred učenica koje su sve bile starije od mene; jedna od njih u dobi od 13 do 14 godina bila je slabo nadarena, ali je znala obmanjivati učenice, pa i učiteljice. Videći me tako mladu, kako sam gotovo uvijek prva u razredu i da me sve redovnice vole, u njoj se bez sumnje probudila ljubomora, shvatljiva za gojenicu zavoda, te mi je na tisuću načina zagorčavala moje male uspjehe... Kako sam od prirode bila bojažljiva i nježna, nisam se znala braniti, nego sam se zadovoljavala time da sam plakala ne govoreći ni riječi i ne tužeći se ni vama na ono što sam podnosila. Ipak nisam imala dovoljno kreposti da se izdignem nad te nevolje života, i moje jadno malo srce trpjelo je mnogo... Srećom sam se svake večeri vraćala u očinski dom. S kakvom sam mu radošću javila uspjeh svoga prvoga sastavka sastavka iz biblijske povijesti ; samo jedan bod nedostajao mi je do najviše ocjene, jer nisam znala kako se zvao Mojsijev otac. Bila sam dakle prva i dobila sam lijepu srebrnu medalju. Da me nagradi, tata mi je dao lijep komadić od četiri novčića, koji sam stavila u kutiju i koji je gotovo svakog četvrtka dobivao novi komad uvijek iste veličine... Iz te kutije namjeravala sam uzimati kad sam na neke velike blagdane htjela dati milostinju od svoga novca, bilo za širenje svete vjere ili za druge slične svrhe. Paulina, očarana uspjehom svoje male učenice, dala joj je na dar lijep obruč, da je potakne da i dalje bude dobra učenica. Mala sirotica imala je pravu potrebu za tim obiteljskim radostima, bez njih bi joj život u zavodu bio pretežak. Sestrične Guerin Popodne svakog četvrtka bio je praznik, ali ne takav kakve mi je davala Paulina: nisam bila na vidikovcu s tatom... Morala sam se igrati, ali ne s mojom Celinom, što mi se sviđalo kad sam bila potpuno sama s njom, nego s mojim malim sestričnicama i s kćerkicama gospođe Maudelonde. To je za mene bila prava muka; kako se nisam znala igrati kao druga djeca, nisam bila ugodna drugarica, ali sam, što sam bolje mogla, nastojala oponašati druge, no bez uspjeha, i veoma sam se dosađivala, osobito kad je trebalo cijelo popodne plesati četvorku. Sviđalo mi se također kad bih slučajno bila sama s malom Marijom; kako tada nije bilo Celine Maudelonde da je uvuče u obične igre, puštala me je da ja slobodno biram, i ja bih izabrala potpuno novu igru. Marija i Terezija postajale bi dva pustinjaka koji su imali samo siromašnu kolibu i malo polje za žito i nešto povrća. Život bi im prolazio u neprekidnom razmatranju, to jest, jedan bi pustinjak zamjenjivao drugoga u molitvi kad je trebalo obavljati razne poslove. Sve bi se to radilo u slozi, u šutnji i na savršeno redovnički način. Kad bi teta došla po nas da idemo na šetnju, naša bi se igra nastavljala i na ulici. Dva pustinjaka molila su zajedno krunicu služeći se prstima da ne pokažu svoju pobožnost radoznalom svijetu. Ali jednoga se dana mlađi pustinjak zaboravio: dobivši kolač za užinu, učini velik znak križa prije nego ga je počeo jesti, a to je izazvalo smijeh svih prisutnih svjetovnih ljudi... Marija i ja bile smo uvijek istoga mišljenja, imale smo tako jednak ukus da je jednom prilikom naše jedinstvo volje prevršilo mjeru. Rečeno učinjeno: bez razjašnjavanja svaka učini po svojoj volji... Išle smo pločnikom te nije bilo opasnosti od vozila. Poslije ugodne šetnje od nekoliko minuta, pošto su uživale slast da hodaju ne gledajući, dvije male nestaške padoše zajedno preko sanduka koji su stajali pred vratima nekog dućana, ili točnije, prevrnuše ih. Trgovac izleti sav bijesan da digne svoju robu, a dva dobrovoljna slijepca već su se digla sasvim sama i otišla žurnim koracima, širom otvorenih očiju, slušajući opravdane ukore Ivane, koja je bila isto tako ljuta kao i trgovac!... Da bi nas kaznila, odluči da nas razdvoji, i od toga dana išle su Marija i Celina zajedno, dok sam ja hodala s Ivanom. To je učinilo kraj našemu prevelikom jedinstvu volje, i to ujedno nije bilo zlo za starije sestrične, koje naprotiv nisu nikada bile istoga mišljenja te su se prepirale cijelim putem. Tako je bio uspostavljen potpuni mir. Terezija i Celina Još nisam ništa rekla o svojim srdačnim odnosima prema Celini. Ah, kad bi trebalo da sve pripovijedam, ne bih mogla svršiti... U Lisieuxu su se uloge izmijenile. Celina je postala nemirni mali nestaško, a Terezija je bila još samo vrlo tiha djevojčica, ali pretjerano plačljiva.. To nije smetalo da se Celina i Terezija sve više vole. Katkada je bilo malih nesuglasica, ali to nije bilo ozbiljno, i u dnu duše one su uvijek bile istoga mišljenja. Mogu reći da mi moja draga sestrica nikada nije zadala boli, nego je bila za mene kao sunčana zraka, razveseljujući me i tješeći me uvijek... Tko bi mogao reći kako me je ona neustrašivo branila u opatiji kad bi bila optužena... Toliko se brinula za moje zdravlje da mi je to katkada bilo dosadno. Nije mi bilo dosadno gledati je kako se zabavlja. Svrstala je čitavu vojsku naših lutkica držala im školu kao kakva vješta učiteljica, samo što se brinula da njezine djevojčice budu uvijek dobre, dok su moje često bile poslane pred vrata zbog lošeg vladanja... Celina, koja to nije načinila hotimice, gledala me zaprepašteno, dok mi je lutka visjela na nosu. Teta je brzo odbila prenježne zagrljaje svoje nećakinje i stala se smijati od svega srca zbog tako neobičnog doživljaja. Najzabavnije nas je bilo gledati kako kupujemo novogodišnje darove jedna za drugu, zajedno u istoj trgovini, brižno se sakrivajući jedna od druge. Imale smo na raspolaganju deset novčića, a trebalo nam je bar pet ili šest različitih predmeta; radilo se o tom koja će kupiti ljepše stvari. Zadovoljne s kupljenim darovima, nestrpljivo smo čekale Novu godinu da možemo dati jedna drugoj svoje krasne darove. Ona koja se prva probudila požurila se da drugoj poželi sretnu Novu godinu, tada smo izmijenile darove, i svaka je bila oduševljena blagom za koje je dala deset novčića!... Ti mali darovi pružali su nam gotovo isto toliko užitka kao i lijepi darovi moga ujaka; uostalom, to je bio samo početak veselja. Toga dana bile smo brzo obučene, i svaka je vrebala da skoči za vrat tati; čim bi izašao iz svoje sobe, odjekivali bi poklici radosti po cijeloj kući, a dragi je tatica izgledao sretan što nas vidi tako zadovoljne... Darovi koje su Marija i Paulina davale svojim kćerkicama nisu imali velike vrijednosti, ali su im također uzrokovali veliku radost... Ah, to je bilo zato što u ono doba nismo još bile otupjele, naša se duša rascvjetavala u svoj svojoj svježini kao cvijet, sretan što prima jutarnju rosu... Isti dašak njihao je naše cvjetne vjenčiće, i što je radovalo ili žalostilo jednu, radovalo je u isto vrijeme ili žalostilo i drugu. Da, naše radosti bile su zajedničke; to sam snažno osjetila na lijepi dan prve sv. Pričesti moje drage Celine 13. Još nisam išla u opatiju, jer sam imala tek sedam godina, ali sačuvala sam u svom srcu slatku uspomenu na to kako ste vi, ljubljena moja Majko, pripravljali Celinu na taj čin. Svake večeri uzeli ste je na koljena i govorili joj o velikom djelu koje će izvršiti. Ja sam opet slušala, željna da se i ja pripravim, ali vi ste mi vrlo često govorili neka odem, jer sam bila premalena. Tada je moje srce bilo vrlo žalosno, i ja sam mislila da nisu previše četiri godine za pripravu na primanje dragoga Boga... Jedne večeri čula sam vas kako ste rekli da poslije prve Pričesti treba početi nov život. Odmah sam odlučila da ne čekam toga dana, nego da počnem nov život u isto vrijeme s Celinom... Nikada nisam toliko osjetila da je volim kao što sam to osjetila za vrijeme njezinih trodnevnih duhovnih vježbi. Prvi put u životu bila sam daleko od nje, nisam spavala u njezinu krevetu... Prvi dan, zaboravivši da se neće vratiti, spremila sam da pojedem s njom kiticu trešanja što mi ih je tata kupio, a kad sam vidjela da ne dolazi, bila sam vrlo žalosna. Tata me tješio govoreći mi da će me sutradan povesti u opatiju da vidim svoju Celinu, i da ću joj tada dati drugu kiticu trešanja... Dan Celinine prve Pričesti ostavio je na mene dojam kao i dan moje prve Pričesti. Probudivši se ujutro potpuno sama u velikom krevetu, osjetila sam se kao poplavljena radošću. Došao je veliki dan... Činilo mi se kao da ja idem na prvu Pričest. Uvjerena sam da sam toga dana primila velikih milosti, i smatram ga jednim od najljepših dana moga života... Paulina ulazi u Karmel Vratila sam se malo unatrag da spomenem ovu krasnu i slatku uspomenu, a sada treba da govorim o bolnoj kušnji koja je slomila srce male Terezije kad joj je Isus oteo njezinu drugu mamu, njezinu Paulinu koju je tako nježno ljubila! Jednoga dana bila sam rekla Paulini da bih htjela biti pustinjak, otići s njom u daleku pustinju, a ona mi je odgovorila da je moja želja ujedno i njezina i da će ona čekati dok ja budem dosta velika za polazak. Ona to bez sumnje nije bila rekla ozbiljno, ali mala Terezija bila je to shvatila ozbiljno. A kolika je bila njezina žalost kad je jednoga dana čula kako njezina draga Paulina razgovara s Marijom o svom skorom ulasku u Karmel... Nisam znala što je Karmel, ali sam shvaćala da će me Paulina ostaviti i poći u samostan, shvaćala sam da me neće čekati i da ću izgubiti svoju drugu majku! Ah, kako bih mogla iskazati tjeskobu svoga srca... U jedan čas shvatila sam što je život; dotada ga nisam vidjela tako žalosna, ali sad mi se ukazao u svoj svojoj zbilji; vidjela sam da je život samo trpljenje i neprekidno rastajanje. Lila sam gorke suze, jer još nisam shvaćala radosti žrtve; bila sam slaba, tako slaba da smatram velikom milošću što sam mogla podnijeti kušnju koja se činila da je daleko iznad mojih sila!... Da sam malo po malo saznala za odlazak moje drage Pauline, možda ne bih bila toliko trpjela, ali kako sam to saznala iznenada, bilo mi je kao da se oštar mač zario u moje srce... Uvijek ću se sjećati, ljubljena moja Majko, kako ste me nježno tješili... Zatim ste mi objasnili život u Karmelu, koji mi se učinio vrlo lijep! Ponavljajući u duši sve što ste mi rekli, osjetih da je Karmel ona pustinja gdje dragi Bog hoće da se i ja sakrijem... Osjetila sam to tako snažno da nije bilo ni najmanje sumnje u mom srcu: to nije bio san djeteta koje se daje zanositi, nego sigurnost da je to božanski poziv, htjela sam ići u Karmel ne radi Pauline, nego radi Isusa samoga... Mislila sam na mnoge stvari koje se ne mogu izraziti riječima, ali koje su ostavile dubok mir u mojoj duši. Sutradan sam povjerila svoju tajnu Paulini; ona je u mojim željama vidjela volju Božju te mi reče da ću naskoro poći s njom da posjetim majku prioricu u Karmelu pa neka joj kažem kakve mi je osjećaje dragi Bog usadio u dušu. Jedna nedjelja bi odabrana za taj svečani posjet. Veoma sam se zbunila kad sam čula da će Marija Guerin ići sa mnom, a bila je još prilično malena da vidi karmelićanke. Trebalo je međutim da nađem načina kako ću ostati sama s poglavaricom. I evo kakva mi je misao došla: rekoh Mariji, kad smo dobile povlasticu da vidimo majku prioricu, treba da budemo vrlo dobre i vrlo uljudne; zato joj moramo povjeriti svoje tajne te moramo jedna za drugom izići na jedan čas i pustiti drugu sasvim samu. Marija mi povjerova na riječ, i premda se opirala da povjerava tajne, kojih nije ni imala, ostale smo same, jedna za drugom, kod naše majke priorice. Morala sam se odreći usprkos živoj želji da uđem što prije i da primim prvu sv. Pričest na dan Paulinina oblačenja... Toga dana primila sam laskave pohvale po drugi put. Sestra Terezija od sv. Augustina došla je da me vidi, i neumorno je ponavljala da sam umiljata... Nisam namjeravala doći u Karmel da primam pohvale, zato sam poslije razgovora neprestano ponavljala dragome Bogu da samo radi Njega želim biti karmelićanka. Nastojala sam da se dobro naužijem svoje drage Pauline nekoliko tjedana što je još ostala u svijetu. Svaki dan smo joj Celina i ja kupovale kolač i bombona, znajući da ih naskoro više neće jesti. Uvijek smo bile uz nju ne dajući joj ni časka odmora. Vidim još mjesto gdje sam primila posljednji poljubac od Pauline. Nato nas je ujna sve odvela na sv. Misu, dok je tata otišao na goru Karmel da prinese svoju prvu žrtvu... Sva je obitelj bila u suzama, tako da su nas ljudi koji su nas vidjeli kako ulazimo u crkvu gledali začuđeno. Ali to mi je bilo sasvim svejedno i nije me priječilo da plačem. Da se sve srušilo oko mene, mislim da ne bih na to obraćala nikakve pažnje. Gledala sam lijepo plavo nebo i čudila se kako sunce može sjati tolikim sjajem, kad je moja duša prepravljena žalošću! Možda će vam se, ljubljena moja Majko, činiti da pretjerujem bol koju sam osjećala?... Meni je sasvim jasno da moja bol nije smjela biti tako velika, jer sam imala nadu da ću vas ponovno naći u Karmelu; ali moja duša nije bila ni izdaleka zrela, morala sam proći kroz mnogo kušnja prije nego sam postigla toliko željeni cilj... Trebalo je dakle da se vratim onamo usprkos svojoj žalosti... Popodne je ujna došla po nas da idemo u Karmel, i ja vidjeh svoju dragu Paulinu iza rešetaka... Ah, što sam pretrpjela u toj karmelskoj govornici! Kako pišem povijest svoje duše, moram reći sve dragoj Majci. Priznajem da moje boli prije njezina ulaska u Karmel nisu bile ništa prema onima koje su došle poslije... Svakog četvrtka išli smo svi kao obitelj u Karmel, i ja, koja sam bila navikla srdačno se razgovarati s Paulinom, dobila sam jedva dvije ili tri minute na kraju razgovora; provela sam ih dakako plačući i odlazila razdrta srca.. Nisam mogla shvatiti da ste iz pažnje prema ujni poklanjali osobito riječ Ivani i Mariji mjesto da govorite sa svojim kćerkicama... Terezijina bolest Bolest koja me je zahvatila dolazila je jamačno od đavla, koji je bio bijesan zbog vašega ulaska u Karmel te se htio na meni osvetiti za štetu koju mu je naša obitelj imala nanijeti u budućnosti, ali nije znao da slatka Nebeska Kraljica bdije nad svojim krhkim cvijetkom, da mu se smješka iz visine sa svoga prijestolja i da se sprema da zaustavi oluju u času kad bi se njezin cvijetak morao nepovratno slomiti... Pod konac godine zahvatila me stalna glavobolja, ali nije bila tako jaka, pa sam mogla nastaviti svoje nauke, i nitko se nije uznemirivao zbog mene. To je potrajalo do Uskrsa godine 1883. Kako je tata otišao u Pariz s Marijom i Leonijom, uzela me je ujna k sebi s Celinom. Jedne večeri poveo me ujak sa sobom; tom mi je prilikom govorio o mami i o prošlim uspomenama, s dobrotom koja me je duboko dirnula i natjerala u plač. Tada mi je rekao da sam preosjetljiva i da bi trebalo da se mnogo rastresem. Zato odluči s ujnom da nam pribavi zabave za vrijeme uskrsnih praznika. Te iste večeri trebali smo poći u Katolički dom, ali moja ujna, videći da sam preumorna, polegla me u krevet. Kad sam se svlačila, spopala me neobična drhtavica; misleći da mi je hladno, moja me ujna obloži pokrivačima i toplim bocama, ali ništa nije moglo ublažiti moju tresavicu koja je potrajala gotovo cijelu noć. Kad se ujak s mojim sestričnama i Celinom vratio iz Katoličkog doma, veoma se iznenadio kad me je našao u takvu stanju, koje je on shvatio kao vrlo ozbiljno, ali to nije htio reći, da ne prestraši ujnu. Sutradan je potražio doktora Nottu, koji se složio s ujakom da sam oboljela od vrlo teške bolesti od koje nikada nijedno dijete tako mlado nije bilo pogođeno. Svi su bili zaprepašteni, ujna me morala zadržati kod sebe te me je njegovala zaista majčinskom brigom. Kad se tata vratio iz Pariza s mojim starijim sestrama, Amata ih je dočekala s tako žalosnim licem da je Marija pomislila da sam umrla... Ali ta bolest nije došla zato da umrem, nego, kao u slučaju Lazarovu, više zato da se proslavi Bog... Bilo je tako i po predanosti Marijinoj!... Ah, što je ona pretrpjela radi mene... Kako sam joj zahvalna za svu brigu kojom me je tako nesebično obasipala... Njezino joj je srce kazivalo što je meni potrebno. I zaista, majčino je srce mnogo pronicljivije nego liječnikovo, ono zna pogoditi što je dobro u bolesti njezina djeteta... Sirota Marija morala se nastaniti kod ujaka, jer je bilo nemoguće da me u to vrijeme prenesu u Buissonnets. Međutim se približavao dan Paulinina oblačenja 6. Preda mnom se izbjegavao razgovor o njemu, jer su znali koliku bol osjećam što neću moći ići onamo; ali ja sam često govorila o tom, tvrdeći da će mi biti dosta dobro te ću moći vidjeti svoju dragu Paulinu. Primijetila sam da Isus ne želi iskušavati svojih kćeri na dan njihovih zaruka, ta svečanost mora biti bez oblaka, predosjećaj nebeskih radosti: nije li to pokazao već pet puta? Mogla sam dakle zagrliti svoju dragu majku, sjesti na njezina koljena i obasuti je milovanjima... Mogla sam je promatrati tako divnu u bijelom zaručničkom uresu... Ah, bio je to lijep dan, usred moje mračne kušnje, ali taj je dan brzo prošao... Naskoro sam se morala popeti na kola koja su me odnijela vrlo daleko od Pauline... Stigavši u Buissonnets, polegoše me u krevet, protiv moje volje, jer sam ja tvrdila da sam potpuno ozdravila i da ne trebam više njege. Sutradan me zahvatila bolest kao i prije i toliko se pogoršala da po ljudskim računima nisam imala ozdraviti. Ne znam kako da opišem tu čudnovatu bolest; sada sam uvjerena da je to bilo djelo đavla, ali još dugo vremena poslije svoga ozdravljenja mislila sam da sam hotimice oboljela, i to je bilo pravo mučeništvo za moju dušu... Rekla sam to Mariji, a ona me umirila, kako je najbolje znala, svojom uobičajenom dobrotom; rekla sam to i u ispovijedi, i tu me je još moj ispovjednik nastojao smiriti, govoreći da nije moguće da bih se pretvarala bolesnom u tolikoj mjeri kako sam to bila. Dragi Bog, koji je bez sumnje htio da me očisti i nadasve da me ponizi, dopustio je to unutarnje mučeništvo sve do moga ulaska u Karmel, gdje je otac naših duša uklonio sve moje sumnje kao rukom, i otada sam savršeno mirna. Nije čudo što se bojim da sam se činila bolesnom a da to uistinu nisam bila, jer sam govorila i radila stvari na koje nisam mislila; gotovo uvijek činilo se da sam u bunilu, jer sam govorila riječi koje nisu imale smisla, a ipak sam sigurna da nisam ni za jedan čas bila lišena upotrebe razuma... Često se činilo da sam u nesvjestici, nisam se ni najmanje micala; tada bih bila dopustila da rade od mene što god bi htjeli, dapače da me i ubiju, ali ipak sam čula sve što se oko mene govorilo, i sjećam se još svega... Jednom mi se dogodilo da dulje vremena nisam mogla otvoriti oči i da sam ih otvorila jedan čas dok sam se nalazila sama... Mislim da je to đavao dobio izvanjsku vlast nada mnom, ali se nije mogao približiti mojoj duši ni mom duhu, osim toliko da mi ulije užasan strah od nekih stvari, na primjer od vrlo jednostavnih lijekova koje su mi uzalud pokušavali dati. Ali ako je dragi Bog dopustio zlome duhu da mi se približi, slao mi je i vidljive anđele... Marija je uvijek bila kraj moga kreveta njegujući me i tješeći s majčinskom nježnošću; nikada nije pokazivala ni najmanje zlovolje, a ipak sam joj ja zadavala mnogo muke, kad nisam mogla podnijeti da se udalji od mene. Kad je Marija htjela izaći, a trebala je poći na sv. Misu ili u pohode Paulini, tada ne bih rekla ništa... Ujak i ujna bili su mi također jako dobri. Moja draga ujnica dolazila je svaki dan da me vidi noseći mi tisuću poslastica. I drugi su me prijatelji naše obitelji posjećivali, ali ja sam molila Mariju neka im kaže da ne želim primati posjeta. Jedini posjet koji sam voljela bio je posjet moga ujaka i moje ujne. Ne bih znala reći koliko se poslije ove bolesti moja ljubav prema njima povećala. Shvatila sam jasnije nego ikada da nam oni nisu obični rođaci. Ah, ubogi tatica imao je i te kako pravo kad nam je često ponavljao riječi koje sam upravo napisala. Kasnije je iskusio da se nije prevario, i sada mora zagovarati i blagoslivljati one koji su ga obasipali tako požrtvovnim brigama... A ja sam još u progonstvu, i ne znajući pokazivati svoje zahvalnosti, imam samo jedno sredstvo da olakšam svoje srce: moliti se za rođake koje ljubim i koji su mi bili i još uvijek jesu tako dobri! Leonija mi je bila također vrlo dobra, nastojala me zabavljati koliko je znala, a ja sam joj katkada zadavala muke jer je dobro vidjela da Mariju nitko ne može zamijeniti kraj mene... A moja draga Celina, što li ona nije učinila za svoju Tereziju!... Mjesto da nedjeljom ide na šetnju, zatvorila se po čitave sate s ubogom djevojčicom koja je bila nalik na slaboumnicu. Zaista je trebalo ljubavi da se ne bježi od mene... Ah, drage moje sestrice, koliko sam vam zadala patnje!.. Nitko vam nije zadao toliko muke kao ja, i nitko nije primio toliko ljubavi koliko ste mi je vi obilno dale... Na sreću, imat ću Nebo da se odužim, moj Zaručnik je vrlo bogat, i ja ću crpsti iz njegove riznice ljubavi da vam stostruko vratim za sve što ste pretrpjele radi mene... Moja najveća utjeha za vrijeme moje bolesti bilo je pismo od Pauline... Čitala sam ga i ponovno čitala dok ga nisam znala napamet... Jednom ste mi, ljubljena moja Majko, poslali pješčanik i jednu od mojih lutaka obučenu kao karmelićanka; moju radost nemoguće je izreći... Moj ujak nije bio zadovoljan; govorio je: mjesto da me podsjećaju na Karmel, trebalo bi ga udaljiti iz moga duha. Ali ja sam naprotiv osjećala da me nada da ću jednom biti karmelićanka drži na životu... Užitak mi je bio raditi za Paulinu; izrađivala sam joj male predmete od bijelog debelog papira, a najmiliji mi je posao bio plesti vijence od krasuljaka i potočnica za Blaženu Djevicu. Bili smo u lijepom mjesecu svibnju, sva se priroda kitila cvijećem i odisala veseljem, samo je mali cvijetak ginuo, i činilo se da je zauvijek uvenuo... Međutim on je imao uza se Sunce, a to Sunce bijaše čudotvorni kip Blažene Djevice koji je dva puta govorio mami, i često je, vrlo često, mali cvijetak okretao svoj cvjetni vjenčić prema toj blagoslovljenoj Zvijezdi... Dao joj je nekoliko zlatnika s izrazom velike žalosti na licu i rekao joj neka piše u Pariz i dade čitati mise u crkvi Naše Gospe od Pobjede da ona ozdravi njegovu jadnu kćerkicu. Ah, kako sam bila ganuta videći vjeru i ljubav moga dragoga kralja! Bila bih voljela da sam mu mogla kazati da sam ozdravila, ali ja sam mu već bila prouzročila dosta lažnih radosti. Moje želje nisu mogle učiniti čudo, a čudo je bilo potrebno da me ozdravi... Bilo je potrebno čudo, i Naša ga je Gospa od Pobjede učinila. Jedne nedjelje za vrijeme devetnice svetih misa izađe Marija u vrt ostavivši me s Leonijom koja je čitala kraj prozora. To potraja dugo, tada zazvah glasnije, i napokon se vrati Marija. Poslije uzaludnih pokušaja da mi pokaže da je kraj mene, Marija klekne kraj moga kreveta s Leonijom i Celinom, zatim se okrene prema Blaženoj Djevici i pomoli joj se žarko kao majka koja moli, koja zahtijeva život svoga djeteta. I Marija postiže što je željela... Ne nalazeći nikakve pomoći na zemlji, uboga mala Terezija također se okrenula prema Nebeskoj Majci i molila je od svega srca da joj se napokon smiluje... Najednom mi se Blažena Djevica ukaza lijepa, tako lijepa da nikada prije nisam vidjela ništa tako lijepo. Tada nestade svih mojih muka, dvije krupne suze provriješe ispod mojih kapaka i potekoše tiho niz moje obraze, ali to bijahu suze nepomućene radosti... Ah, pomislih, Blažena mi se Djevica nasmiješila, kako sam sretna!... Ali to nikada nikome neću reći, jer bi onda nestalo moje sreće. Bez ikakva napora spustih oči i vidjeh Mariju koja me gledala s ljubavlju. Izgledala je ganuta i činilo se da naslućuje milost koju mi je udijelila Blažena Djevica... Ah, svakako sam njoj i njezinim usrdnim molitvama dugovala milost što mi se nasmiješila Nebeska Kraljica. Kako sam rekla, Marija je pogodila da mi je Blažena Djevica udijelila neku skrivenu milost, pa kad sam ostala sama s njom, pitala me što sam vidjela, i ja se nisam mogla oprijeti njezinim tako nježnim i tako upornim pitanjima. Sva u čudu što sam vidjela svoju tajnu otkrivenu a da je sama nisam odala, povjerim je potpuno svojoj dragoj Mariji... Upravo kako sam osjećala, tako je moja sreća iščezla i okrenula se u gorčinu. Kroz četiri godine bila je uspomena na neiskazanu milost koju sam primila prava duševna muka za mene. Svoju sreću imala sam ponovno naći tek pred nogama Naše Gospe od Pobjede, ali tada mi se vratila u svoj svojoj punini... O toj drugoj milosti Blažene Djevice govorit ću kasnije ponovno. Sada treba da vam kažem, ljubljena moja Majko, kako se moja radost prometnula u žalost. Kod moga prvog posjeta dragom Karmelu ispunila me radost kad sam vidjela svoju Paulinu u odjeći Blažene Djevice; to je bio vrlo slatki čas za nas obje... Bilo je toliko toga da kažemo jedna drugoj da nisam mogla reći ništa od svega; moje je srce bilo prepuno... Dobra majka Marija od Gonzage bila je također ondje i obasipala me sa tisuću znakova ljubavi. Vidjela sam i druge redovnice; i pred njima je započelo ispitivanje o milosti koju sam primila; pitale su me da li je Blažena Djevica držala maloga Isusa, ili također da li je bilo mnogo svjetla, itd. Da sam sačuvala svoju tajnu, bila bih bez sumnje sačuvala i svoju sreću, ali Blažena Djevica dopustila je tu muku za dobro moje duše. Možda bi me inače obuzela kakva tašta misao, a ovako, kad me je snašlo poniženje, nisam se mogla pogledati bez osjećaja duboke groze... Ah, što sam pretrpjela! Mogla bih to reći samo Bogu!... Četvrto poglavlje: PRVA PRIČEST U INTERNATU 1883-1886 Govoreći o posjetu karmelićankama, sjećam se prvoga posjeta, kratko vrijeme poslije Paulinina ulaska u samostan. Zaboravila sam o njemu pripovijedati gore, ali to je pojedinost koju ne smijem mimoići. Ujutro onoga dana kad sam trebala ići u govornicu razmišljala sam sasvim sama u svom krevetu tu sam naime obavljala svoje najdublje molitve i tu sam, protivno od zaručnice u Pjesmi nad pjesmama, uvijek nalazila svoga Ljubljenoga , pitala sam se koje ću ime dobiti u Karmelu. Znala sam da ima jedna sestra Terezija od Isusa, a ipak mi se moje lijepo ime Terezija nije smjelo oduzeti. Moje je veselje bilo veliko, i to sretno podudaranje misli učinilo mi se kao posebna nježnost moga ljubljenoga Maloga Isusa. Zaboravila sam još nekoliko sitnih pojedinosti iz svoga djetinjstva prije vašega ulaska u Karmel. Nisam vam pripovijedala kako sam voljela slike i štivo... Pa ipak, ljubljena moja Majko, lijepim slikama koje ste mi pokazivali kao za nagradu dugujem jednu od najslađih radosti i jedan od najsnažnijih dojmova koji su me potakli na krepostan život... Zaboravljala sam vrijeme gledajući slike. Videći da je Paulinino ime zapisano ispod malog cvijetka, bila bih voljela da je i Terezijino ondje, i ja sam se prikazala Isusu da budem njegov mali cvijetak.. Terezijino štivo Kako se nisam znala igrati, mnogo sam voljela čitanje i u njemu bih bila provela svoj život; na sreću, imala sam za vodiče zemaljske anđele, koji su mi birali knjige koje su sve na zabavan način hranile moje srce i moj duh, a zatim, smjela sam provesti samo određeno vrijeme u čitanju, što mi je bilo predmetom velikih žrtava, jer sam često morala prekidati čitanje usred najzanimljivijeg mjesta... Ta sklonost za čitanjem trajala je do moga ulaska u Karmel. Navesti broj knjiga koje su prošle kroz moje ruke ne bi mi bilo moguće, ali nikada nije dragi Bog dopustio da pročitam jednu jedinu knjigu koja bi mi mogla naškoditi. Istina je da čitajući neke viteške pripovijesti nisam uvijek u prvi čas opazila životnu istinu; ali doskora mi je dragi Bog jasno pokazao da je prava slava samo ona koja će trajati vječno, i da za njezino postizavanje nije potrebno stvarati sjajnih djela, nego skrovito i kreposno živjeti do te mjere da ne zna ljevica što radi desnica... Mt 6, 3 Isto sam tako, čitajući pripovijesti o rodoljubnim djelima francuskih junakinja, osobito časne Ivane Arške, dobila veliku želju da ih nasljedujem; činilo mi se da u sebi osjećam isti žar kojim su se one oduševljavale, isti nebeski zanos. Tada sam primila milost koju sam uvijek smatrala jednom od najvećih u mom životu, jer u toj dobi nisam primala rasvjetljenja odozgo kao sada kad sam njima preplavljena. Mislila sam da sam rođena za slavu, i dok sam tražila sredstvo da to postignem, dragi mi je Bog ulio osjećaje koje sam upravo opisala. On mi je također dao da shvatim da se moja slava neće pokazati očima smrtnika, nego će se sastojati u tom da ću postati velikom sveticom!... Ta bi se želja mogla činiti drskom ako se promisli kako sam bila slaba i nesavršena i kako sam to još sada, poslije sedam godina redovničkog života. Međutim, uvijek osjećam isto smiono pouzdanje da ću postati velikom sveticom, jer ne računam na svoje zasluge, kojih uopće nemam, nego se uzdam u Onoga koji je sama Krepost i Svetost. On će se jedini zadovoljiti mojim slabim naporima i podići me k sebi, pokriti me svojim beskrajnim zaslugama i tako me učiniti sveticom. Nisam tada mislila da treba mnogo trpjeti da se dođe do svetosti, ali mi je dragi Bog doskora to pokazao šaljući mi kušnje o kojima sam gore pripovijedala... Sada moram nastaviti svoje pripovijedanje gdje sam ga prekinula. Putovanje u Alencon Tri mjeseca poslije moga ozdravljenja poslao nas je tata na putovanje u Alencon u kolovozu 1883. To je bilo prvi put da sam se vratila onamo, i moje je veselje bilo vrlo veliko kad sam ponovno ugledala mjesta gdje je proteklo moje djetinjstvo, a osobito što sam se mogla pomoliti na maminu grobu i moliti je neka me uvijek štiti... Dragi mi je Bog udijelio milost da sam upoznala svijet upravo samo toliko da ga mogu prezirati i od njega se udaljiti. Mogla bih reći da sam za vrijeme svoga boravka u Alenconu prvi put ušla u svijet. Oko mene bila je sama radost i sreća, slavili su me, brižno su me pazili i divili mi se; jednom riječju, život mi je kroz petnaest dana bio posut samim cvijećem... Priznajem da je taj život imao čara za mene. Mudrost potpuno pravo kaže da čar taštine zavodi i duh koji je daleko od zla. Prijatelji koje smo ondje imali bili su previše svjetski; oni su vrlo dobro znali spojiti zemaljske radosti sa službom dragom Bogu. Nisu dosta mislili na smrt, a ipak je smrt pohodila velik broj osoba koje sam poznavala, mlade, bogate i sretne! Rado se vraćam mišlju na čarobna mjesta gdje su one živjele, te se pitam gdje su sada i što imaju od dvoraca i vrtova gdje sam ih vidjela kako uživaju udobnosti života?... I vidim da je sve pod suncem taština i duhovna bijeda... Priprema na prvu pričest Možda mi je Isus htio pokazati svijet prije svoga prvoga pohoda meni, kako bih slobodnije izabrala put kojim sam mu imala obećati da ću ga slijediti. Vrijeme moje prve Pričesti ostalo mi je duboko urezano u srcu, kao uspomena bez oblaka. Čini mi se da nisam mogla biti pripravljena bolje nego što sam bila, i tada su me moje duševne muke ostavile gotovo godinu dana. Isus je htio da okusim radost tako savršenu koliko je to moguće u ovoj dolini suza... Sjećate li se, ljubljena moja Majko, prekrasne knjižice koju ste mi napisali tri mjeseca prije moje prve Pričesti... Ona mi je pomogla da na suvisao i brz način pripravim svoje srce. Premda sam ga već dulje vremena na to pripravljala, ipak mu je trebalo dati novoga poleta, ispuniti ga novim cvijećem, da se Isus može u njemu ugodno odmarati... Svaki dan sam načinila velik broj žrtvica koje su se pretvarale u isto toliko cvjetova; izgovorila sam također još veći broj uzdaha koje ste mi za svaki dan napisali na moju knjižicu, i ti čini ljubavi sačinjavali su pupoljke cvijeća... Svakoga tjedna napisali ste mi lijepo pisamce, koje je dušu ispunjavalo dubokim mislima i pomagalo me u kreposnom životu. To je bila utjeha za vašu sirotu kćerkicu koja je činila veliku žrtvu pomirujući se s time da neće svake večeri biti pripravljana na vašim koljenima kao nekoć njezina draga Celina... Marija je zamjenjivala Paulinu kod mene. Ja bih sjela na njezina koljena i tu bih pohlepno slušala ono što bi mi govorila. Činilo mi se da cijelo njezino srce, tako veliko, tako plemenito, prelazi u mene. Marija mi je još govorila o besmrtnim bogatstvima koja se mogu lako sabirati svaki dan, i o nesreći ako kraj njih prolazimo bez volje da se potrudimo i pružimo ruku za njima. Zatim mi je kazivala o sredstvu kako se vjernošću u najmanjim stvarima postaje svetom. Ah, kako je bila rječita moja draga kuma! Bila bih voljela da nisam bila jedina koja je slušala njezine duboke pouke. Osjećala sam se tako dirnuta da sam u svojoj bezazlenosti mislila da bi najveći grešnici bili dirnuti kao ja i da bi, puštajući svoja prolazna bogatstva, htjeli samo još stjecati nebeska... U toj dobi nije me još nitko bio naučio kako se obavlja razmatranje; ja sam to, međutim, toliko željela, ali Marija, kako me je smatrala dosta pobožnom, dopuštala mi je samo usmene molitve. Jednoga dana upitala me jedna od mojih učiteljica u opatiji što radim u slobodne dane kad sam sama. Ja joj odgovorih da se zavučem u jedan prazni prostor iza svoga kreveta, koji lako mogu zatvoriti zastorom, i ondje razmišljam. Razmišljam o dragom Bogu, o životu... Sada razumijem da sam tada i ne znajući obavljala razmatranja i da me je već dragi Bog potajno poučavao. Tri mjeseca priprave prođoše brzo, zatim sam morala obaviti duhovne vježbe i u tu svrhu postati velika gojenica zavoda i spavati u opatiji. Ne mogu iskazati slatku uspomenu koju su mi ostavile te duhovne vježbe; zaista, ako sam mnogo pretrpjela u zavodu, bila sam zato obilno nagrađena neizrecivom srećom tih nekoliko dana provedenih u očekivanju Isusa... Ne vjerujem da se ta sreća može kušati igdje drugdje osim u redovničkim zajednicama. Budući da je broj djevojčica malen, lako je baviti se svakom napose. I doista, naše učiteljice obasipale su nas u tom času majčinskim brigama... Nada mnom su bdjele jo više nego nad drugima. Svake bi večeri dolazila prva učiteljica sa svojom malom svjetiljkom da me poljubi u mom krevetu, pokazujući mi veliku ljubav. Jedne večeri, dirnuta njezinom dobrotom, rekoh joj da ću joj povjeriti veliku tajnu; onda tajanstveno izvučem svoju dragocjenu knjižicu ispod uzglavlja i pokažem joj je s očima sjajnim od radosti... Ujutro mi se činilo vrlo lijepim kad sam vidjela da se sve učenice dižu odmah na znak buđenja i da rade kao redovnice, ali ja nisam bila navikla da se potpuno sama uredim. Nije bilo Marije da mi uredi kosu, te sam bila prisiljena da plačljivo pružim češalj nadstojnici umivaonice. Ona se smijala videći veliku djevojčicu od jedanaest godina kako se ne zna počešljati. Ipak bi me počešljala, ali ne tako nježno kao Marija, no ja se ipak nisam usuđivala plakati, kao što sam to radila svaki dan pod nježnom rukom moje kume... Uvjerila sam se za vrijeme duhovnih vježbi da sam razmažena djevojčica i njegovana kako ih ima malo na svijetu, osobito medu djevojčicama koje su ostale bez majke... Svaki dan bi mi Marija i Leonija došle u posjete s tatom, koji me obasipao milovanjima; tako nisam trpjela zbog rastanka od obitelji, i ništa nije zamračilo lijepo nebo mojih duhovnih vježbi. Vrlo sam pažljivo slušala pouke koje nam je davao časni Domin; ja sam ih pače ukratko bilježila; od svojih misli nisam htjela upisati nijedne, misleći da ću ih se dobro sjećati, a tako je i bilo... Za mene je bila velika sreća što sam išla na sve molitve s redovnicama; među svojim drugaricama isticala sam se velikim križem koji mi je dala Leonija i koji sam nosila za pojasom poput misionara; taj je križ izazivao ljubomoru u redovnicama, koje su mislile da ga nosim zato da nasljedujem svoju sestru karmelićanku... Ah, zaista su k njoj letjele moje misli! Znala sam da je moja Paulina u duhovnim vježbama kao i ja, ali ne zato da se Isus dade njoj, nego da se ona dade Isusu. Ta samoća, provedena u očekivanju, bila mi je dakle dvostruko draga... Sjećam se da su me jednoga jutra poslali u zavodsku bolnicu jer sam mnogo kašljala. Poslije moje bolesti moje su učiteljice mnogo pazile na mene; zbog lake glavobolje ili pače ako su vidjele da sam bljeđa nego inače, slale su me na zrak ili u zavodsku bolnicu da se odmorim. O, kako mi je bilo ugodno primiti tu uspomenu iz Celinine ruke!... Koliko sam mislila na ljubav zbog nje!... Po podne sam zamolila oproštenje od cijele obitelji koja me posjetila, ali sam mogla govoriti samo kroz suze, jer sam bila previše uzbuđena... Pauline nije bilo, ali ja sam osjećala da je ona srcem kraj mene; poslala mi je lijepu sliku po Mariji, ja sam joj se neumorno divila i pokazivala je svima da joj se dive!... Bila sam napisala pismo dobrom ocu Pichonu da se preporučim njegovim molitvama, a rekla sam mu također da ću naskoro biti karmelićanka te da će onda on biti moj duhovni vođa. To se zaista i dogodilo četiri godine kasnije, jer sam mu u Karmelu otvorila svoju dušu... Marija mi je dala jedno pismo od njega, zaista sam bila presretna!... Sve su me sreće stizale zajedno. Kakve li su neiskazane uspomene ostavile u mojoj duši najmanje pojedinosti toga nebeskoga dana!... Najprije radosni uranak u zoru, smjerni i nježni poljupci učiteljica i velikih drugarica... Velika soba ispunjena snježnim pahuljicama, te se svakoj djevojčici činilo da se njima odijeva jedna za drugom... Otk 2, 17 Ah, kako je bio sladak prvi cjelov Isusov mojoj duši!... Već su se dugo vremena Isus i sirota mala Terezija gledali i razumjeli... Toga dana to više nije bio pogled, nego sjedinjenje, oni nisu više bili dvoje, Terezija bijaše iščezla, kao kaplja vode koja se gubi u pučini oceana. Ostao je samo Isus, On je bio Učitelj, Kralj. Zar ga nije Terezija molila da joj uzme slobodu, jer joj je njezina sloboda zadavala strah? Ona se osjećala tako slaba, tako krhka da se zauvijek htjela sjediniti s božanskom jakošću!... Njezina je radost bila prevelika, preduboka a da bi je mogla izdržati. Je li ju što tištalo?... Odsutnost moje majke nije mi zadavala boli na dan moje prve Pričesti: ta zar nije nebo bilo u mojoj duši, a zar se nije moja mama već prije dugog vremena ondje nastanila? Tako sam, primajući posjet Isusov, primala i posjet svoje ljubljene majke koja me je blagoslivljala uživajući u mojoj sreći... Nisam plakala ni zbog toga što nije bilo Pauline. Ja bih dakako bila sretna da sam je vidjela kraj sebe, ali već dugo vremena bila je moja žrtva primljena. Toga je dana samo radost ispunjala moje srce, ja sam se sjedinjivala s njom koja se neopozivo davala Onome koji se s tolikom ljubavlju davao meni! Popodne sam ja izgovarala čin posvete Blaženoj Djevici. Bilo je sasvim pravo da ja govorim u ime svojih drugarica svojoj Nebeskoj Majci, ja koja sam tako mlada ostala bez svoje zemaljske majke... Cijelim sam joj srcem govorila i cijelim se srcem posvetila njoj, kao dijete koje se baca u naručje majci i moli je neka bdije nad njim. Čini mi se da je Blažena Djevica morala pogledati svoj mali cvijetak i nasmiješiti mu se: nije li ga ona već jednom ozdravila vidljivim smiješkom?... Nije li ona u čašku svoga maloga cvijetka položila svoga Isusa, Cvijet s poljana, Ljiljan iz doline?... Pjesma nad pjesmama 2, 1 Uveče toga lijepoga dana našla sam opet svoju zemaljsku obitelj. Već ujutro poslije Mise zagrlila sam tatu i sve svoje drage rođake, ali sada je bilo pravo sjedinjenje. Tata je uzeo za ruku svoju malu kraljicu i uputio se prema Karmelu... Tada sam vidjela svoju Paulinu kao zaručnicu Isusovu, vidjela sam je s bijelom koprenom poput moje i s vijencem od ruža... Ah, moja radost bila je bez gorčine; nadala sam se da ću doskora biti s njom i zajedno s njom očekivati nebo! Nisam bila bezosjećajna na obiteljskoj svečanosti uvečer na dan moje prve Pričesti. Lijepi sat koji mi je darovao moj kralj vrlo me je razveselio, ali moja je radost bila tiha, i ništa nije pomutilo moga unutarnjeg mira. Marija me uzela k sebi u noći iza toga lijepoga dana, jer i iza najsjajnijih dana dolazi tmina, samo će dan prve, jedine i vječne Pričesti u nebu biti bez zalaska sunčanoga!... Sutradan iza moje prve Pričesti bio je također lijep dan, ali je bio protkan sjetom. Lijepa haljina koju mi je kupila Marija, svi darovi što sam ih dobila nisu mi ispunjali srca. Samo Isus mogao me je zadovoljiti, ja sam uzdisala za onim časom kad ću ga moći primiti po drugi put. Otprilike mjesec dana poslije svoje prve Pričesti pošla sam na ispovijed za Spasovo i usudila se tražiti dopuštenje da se pričestim. Protiv svakog očekivanja, velečasni mi je to dopustio te sam imala sreću da kleknem k svetom stolu među tatom i Marijom. Kakvu sam slatku uspomenu sačuvala na taj drugi posjet Isusov! Uoči tih sretnih dana uzela bi me Marija uvečer na koljena i pripravljala me kao što je to činila i za moju prvu Pričest. Sjećam se da mi je jednom govorila o trpljenju, pa je rekla da vjerojatno neću stupati tim putem, nego da će me dragi Bog uvijek nositi kao malo dijete... Sutradan iza moje Pričesti dođoše mi Marijine riječi ponovno u pamet. Osjetila sam da se u mom srcu rađa velika želja za trpljenjem i u isto vrijeme duboko uvjerenje da mi je Isus namijenio velik broj križeva. Osjetila sam se preplavljena tako velikim utjehama da ih gledam kao jednu od najvećih milosti u mom životu. Trpljenje mi postade sklonošću, u njemu je bilo milina koje su me očaravale premda ih nisam dobro poznavala. Sve dotada bijah trpjela a da nisam voljela trpljenja, a od toga dana osjetila sam prema njemu istinsku ljubav. Osjećala sam također želju da ljubim samo dragoga Boga i da samo u Njemu nalazim radosti. Kasnije ću vam reći, ljubljena moja Majko, kako se Isusu svidjelo da ispuni moju želju, kako je samo On bio uvijek moja neiskazana slatkoća. Kad bih vam o tome odmah pripovijedala, morala bih govoriti unaprijed o vremenu svoga djevojačkog života, a još mi preostaje da vam priopćim mnogo pojedinosti o svom djetinjstvu. Sveta potvrda Kratko vrijeme iza moje prve Pričesti ušla sam ponovno u duhovne vježbe za svetu Potvrdu. Veoma sam se brižno pripravljala da primim pohod Duha Svetoga. Nisam shvaćala zašto se ne poklanja velika pažnja primanju toga sakramenta Ljubavi. Obično su se obavljale samo jednodnevne duhovne vježbe za svetu Potvrdu, ali kako biskup nije mogao doći u određeni dan, utješila sam se time što sam imala dva dana samoće. Da nas razonodi, povela nas je naša učiteljica na Mont Cassin; ondje sam nabrala pune ruke velikih krasuljaka za Tijelovo. Ah, kako je moja duša bila radosna! Poput apostola očekivala sam sva sretna pohod Duha Svetoga... Uživala sam pri pomisli da ću naskoro biti potpuna kršćanka, a osobito što ću zauvijek nositi na čelu tajanstveni križ što ga biskup označuje stavljajući sakramenat... Napokon je došao sretni trenutak. Nisam osjetila silnog vjetra u času silaska Duha Svetoga, nego prije onaj blagi lahor kojega je šum čuo prorok Ilija na brdu Horebu... Moja draga Leonijica bila mi je kuma. Ona je bila tako uzbuđena da nije mogla suspreći suze da joj ne teku za cijelo vrijeme obreda. Sa mnom je primila svetu pričest, jer sam ja još jednom imala sreću da se sjedinim s Isusom na taj lijepi dan. Život u opatiji Poslije tih divnih i nezaboravnih blagdana moj se život vratio u svoj uobičajeni tok, to jest, morala sam nastaviti život u zavodu koji mi je bio tako težak. U času moje prve Pričesti voljela sam taj život s djevojčicama moje dobi, koje su sve bile pune dobre volje, stvorivši poput mene odluku da će ozbiljno provoditi krepostan život. Ali meni se trebalo vratiti u doticaj sa sasvim drugačijim učenicama rastresenima, koje se nisu htjele držati reda, i to me je činilo veoma nesretnom. Bila sam vesele ćudi, ali se nisam znala uživjeti u igre moje dobi. Često bih se za vrijeme odmora naslonila na jedno drvo i netremice promatrala drugarice, zadubljujući se u ozbiljne misli! Izmislila sam igru koja mi se sviđala, a to je bilo ukapanje jadnih ptičica koje bismo našle uginule pod drvećem. Mnoge su mi učenice pomagale, tako da je naše groblje bilo vrlo lijepo, zasađeno drvećem i cvijećem razmjerno s veličinom naših pernatih prijateljica. Rado sam još pripovijedala pripovijesti koje sam izmišljala kako su mi dolazile na pamet. Moje su me drugarice tada gorljivo okruživale, a katkada bi se i velike učenice umiješale u skupinu slušateljica. Ista pripovijest nastavljala bi se kroz nekoliko dana, jer mi se sviđalo da je učinim što zanimljivijom kako sam vidjela dojmove što bi ih proizvela i koji bi se očitovali na licima mojih drugarica. No brzo bi mi učiteljica zabranila da nastavljam svoj govornički posao, jer nas je htjela vidjeti da se igramo i trčimo, a ne da raspravljamo... Lako sam pamtila smisao stvari koje sam učila; ali sam teško učila od riječi do riječi. Tako sam za katekizam gotovo svaki dan, u godini prije moje prve Pričesti, tražila dopuštenje da ga učim za vrijeme odmora. Moji napori bili su okrunjeni uspjehom, i ja sam uvijek bila prva. Ako sam slučajno za jednu zaboravljenu riječ izgubila svoje mjesto, moja se žalost očitovala u gorkim suzama, koje velečasni Domin nije znao kako da stiša... On je bio vrlo zadovoljan sa mnom ne zato što sam plakala i zvao me svojim malim doktorom, zbog moga imena Terezija. Jednom se dogodilo da učenica koja je bila po redu za mnom nije znala postaviti svojoj drugarici pitanje iz katekizma. Pošto je velečasni prošao uzalud redom sve učenice, vratio se do mene i rekao da će sada vidjeti da li zaslužujem svoje prvo mjesto. U svojoj dubokoj poniznosti očekivala sam samo to. Ustavši sa sigurnošću, rekoh ono što me je pitao, bez ijedne pogreške, na veliko čudo sviju... Poslije moje prve Pričesti moja se gorljivost za katekizam nastavila sve do moga izlaska iz zavoda. Napredovala sam vrlo dobro u svojim naukama, gotovo uvijek bila sam prva, a najbolje sam uspjehe imala u povijesti i stilu. Sve su me moje učiteljice smatrale vrlo bistrom učenicom, ali nije bilo tako kod moga ujaka, kod kojega sam vrijedila kao mala neznalica, dobra i umiljata, koja ima ispravan sud, ali je nesposobna i nespretna... Nisam iznenađena tim mišljenjem koje su imali moj ujak i ujna o meni i imaju ga bez sumnje još i sada; nisam gotovo ništa govorila jer sam bila previše plačljiva, a kad sam pisala, moj mačji rukopis i moj pravopis, koji je samo prirodan, nisu bili takvi da predobivaju... U svojim malim radovima šivanja, vezenja i drugima dobro sam napredovala, istina, po mišljenju mojih učiteljica, ali kriv i nespretan način kako sam držala svoj posao opravdavao je ne baš osobito povoljno mišljenje o meni. Ja sam to više osjećala potrebu za tim što sam bila neosjetljiva za pohvale. Često su preda mnom hvalili sposobnost drugih učenica, ali moju nikada; iz toga sam zaključila da je nemam, i pomirila sam se s tim da vidim da je nemam... Samoća srca Moje osjetljivo i nježno srce lako bi se kome priklonilo da je našlo srce koje bi bilo sposobno da ga razumije... Pokušavala sam da se povežem s djevojčicama svoje dobi, osobito s dvjema od njih. Voljela sam ih, a one su opet voljele mene koliko su bile sposobne za to. Ali jao, kako je uskogrudno i prevrtljivo srce stvorova!... Brzo sam uvidjela da je moja ljubav bila neshvaćena: jedna od mojih prijateljica morala je otići kući i vratila se poslije nekoliko mjeseci. Za njezine odsutnosti mislila sam na nju, čuvajući kao dragocjenost mali prsten što mi ga je dala. Kad sam je ponovno vidjela, moje je veselje bila veliko. Ali jao, za uzvrat sam dobila samo ravnodušan pogled... Moja ljubav nije bila shvaćena; ja sam to osjetila i nisam prosjačila ljubav koju su mi uskraćivali. Ali dragi mi je Bog dao srce tako vjerno, kad je jednom ljubilo, da ljubi zauvijek. Tako sam i dalje molila za svoju prijateljicu i još je uvijek volim... Videći da Celina voli jednu našu učiteljicu, htjela sam se povesti za njom, ali kako nisam znala steći naklonost stvorova, nisam mogla u tom uspjeti. O sretne li nesposobnosti! Od kolikih me je velikih zala očuvala!... Sa srcem kao što je moje bila bih se pustila da me uhvate i podrežu mi krila, a kako bih onda mogla letjeti i otpočinuti Usp. Ps 54, 6 Kako se srce koje se predalo ljubavi stvorova može iskreno sjediniti s Bogom?... Osjećam da to nije moguće. Premda nisam pila iz čaše otrovane prežarkom ljubavi stvorova, osjećam da se ne mogu varati. Vidjela sam toliko duša što ih je zavelo to varavo svjetlo, kako lete poput bijednih leptira i spaljuju svoja krila, a onda se vraćaju k pravom, blagom svjetlu ljubavi, koja im daje nova krila, sjajnija i lakša, da mogu letjeti k Isusu, tom ognju nebeskom koji gori, a ne spaljuje usp. Ah, osjećam da je Isus znao da sam preslaba da me izvrgne napasti: možda bih bila dopustila da čitava izgorim na varavom svjetlu, da se njegov sjaj pokazao mojim očima... Ali nije bilo tako: susretala sam samo gorčinu ondje gdje jače duše susreću radost i u svojoj se vjernosti od nje otkidaju. Ja dakle nemam nikakve zasluge što nisam prionula uz ljubav stvorova, jer me je od toga sačuvalo samo veliko milosrđe dragoga Boga!... Priznajem da sam bez Njega mogla pasti tako nisko kao sveta Magdalena, i duboka riječ našega Gospodina Šimunu odjekuje veoma blago u mojoj duši... Ah, kako bih rado da mogu objasniti što osjećam!... Evo jednog primjera koji će malo osvijetliti moju misao. Uzmimo da se sin vrsna liječnika na svom putu spotakne o kamen i padne te pri tom padu slomi koji ud; odmah dolazi k njemu njegov otac, podiže ga s ljubavlju, njeguje mu rane, upotrebljavajući sva sredstva svoga umijeća; doskora sin potpuno ozdravi i iskaže ocu svoju zahvalnost. Taj sin ima bez sumnje mnogo razloga da ljubi svoga oca! Ali evo odmah još jednog primjera. Otac je saznao da se na putu njegova sina nalazi kamen, požurio se da pretekne sina i ukloni kamen, a da ga nitko nije vidio. Zacijelo taj sin, predmet dalekovidne ljubavi očeve, budući da ne zna od kakve ga je nesreće očuvao otac, neće ocu iskazati svoje zahvalnosti i ljubit će ga manje nego da ga je izliječio... Ali ako dozna kakvoj je opasnosti upravo izbjegao, neće li ga još više voljeti? Eto, ja sam to dijete, predmet dalekovidne ljubavi jednoga Oca koji nije poslao svoju Riječ da otkupi pravedne, nego grešnike usp. On hoće da ga ljubim jer mi je oprostio ne mnogo, nego sve. On nije čekao da ga ljubim mnogo kao sveta Magdalena, nego je htio da znam kako me je ljubio ljubavlju neiskazane brige da bih ga sada ljubila kao izvan sebe!... Čula sam u propovijedi da se još nije našla čista duša koja bi ljubila više od duše pokajnice. Ah, kako bih rado da mogu opovrći tu riječ!... Bolest skrupula Primjećujem da sam se jako udaljila od svoga predmeta; zato se žurim da se vratim k njemu... Godina iza moje prve Pričesti prošla je gotovo čitava bez unutrašnjih kušnja za moju dušu. Ali kod duhovnih vježbi za moju drugu Pričest vidjela sam da me je snašla strašna bolest skrupuloznost... Treba proći kroz to mučeništvo da bi se moglo dobro shvatiti. Što sam podnijela kroz godinu i pol, ne bih mogla iskazati... Sve moje misli i najjednostavnija djela postajala su za mene predmet nemira. Smirila bih se tek onda kad bih sve povjerila Mariji, a to me je stajalo mnogo truda, jer sam smatrala da joj moram kazati i najneobičnije misli koje sam imala o njoj samoj. Čim bih se riješila svoga tereta, uživala bih jedan časak mir, ali taj bi mir prolazio kao munja, i doskora bi se moje mučeništvo započinjalo iznova. Kolike li je strpljivosti trebalo mojoj dragoj Mariji da me sluša ne pokazujući nikada zlovolje!... Jedva bih se vratila iz opatije, već bi mi ona stala kovrčati kosu za sutradan. Mala je kraljica naime, da bi razveselila tatu, svaki dan imala kovrčavu kosu, a tome su se veoma čudile njezine drugarice, a osobito učiteljice, koje nisu vidjele djevojčica tako maženih od svojih roditelja. Dok sam sjedila na stolici, neprestano sam plakala pripovijedajući joj sve svoje skrupule. Privatna pouka Izišla sam dakle iz opatije u dobi od trinaest godina i nastavila svoje obrazovanje uzimajući po nekoliko satova na tjedan kod Gospođe Papinau. To je bila jako dobra osoba, vrlo obrazovana, ali se malo ponašala kao stara djevojka. Živjela je sa svojom majkom, i dražesno je bilo vidjeti malo kućanstvo koje su one vodile utroje. I mačka je naime pripadala u obitelj, te sam morala trpjeti da mi prede na mojim bilježnicama, i još se diviti njezinu lijepu krznu. Imala sam prednost da živim u prisnu prijateljstvu s tom obitelji: budući da je Buissonnets bio predaleko za postarije noge moje učiteljice, ona je zahtijevala da ja dolazim na satove k njoj. Ti su satovi imali za mene i tu korist osim pouke koju nisam ondje dobivala da sam po njima upoznala svijet... Tko bi to bio mogao vjerovati!... U toj sobi sa starinskim pokućstvom, punoj knjiga i bilježnica, često sam prisustvovala posjetima svake vrste: dolazili su svećenici, gospođe, djevojke itd. Gospođa Cochain zabavljala je društvo sama koliko je mogla, da bi njezina kćerka mogla držati sat sa mnom, ali te dane ne bih naučila mnogo. Gledajući u knjigu čula bih sve što se govorilo, pa i ono što bi bilo bolje za mene da uopće nisam čula: taština se tako lako ušulja u srce!... Jedna je gospođa rekla da imam lijepu kosu... Druga je, odlazeći, pitala, misleći da je ne čujem, tko je ta tako lijepa mlada djevojka. I te riječi, to laskavije što nisu bile rečene preda mnom; ostavljale su u mojoj duši radostan utisak, koji mi je jasno kazivao koliko sam bila puna samoljublja. Oh, kako žalim duše koje propadaju!... Tako je lako zalutati na cvjetnim stazama svijeta... Bez sumnje je za malo plemenitiju dušu slatkoća koju svijet nudi pomiješana s gorčinom, i golemi se bezdan želja ne može ispuniti časovitim hvalama... Ali da moje srce nije bilo uzdignuto prema Bogu od prvog časa svoga buđenja, da mi se svijet smiješio od moga prvoga koraka u životu, što bi bilo od mene?... O, ljubljena moja Majko, s kakvom zahvalnošću pjevam milosrđe Gospodnje!... Mudr 4,11 Blažena Djevica također je bdjela nad svojim malim cvijetkom, nije nipošto htjela da on potamni u dodiru sa zemaljskim stvarima te ga je povukla k sebi na svoju goru prije nego se rascvjetao... Čekajući taj sretni trenutak, mala Terezija rasla je u ljubavi prema svojoj Nebeskoj Majci; da joj dokaže tu ljubav, učinila je djelo koje ju je mnogo stajalo i koje ću odmah ispripovjediti u nekoliko riječi usprkos njegovoj duljini... Jako sam voljela djela pobožnosti koje mi je to društvo nalagalo, jer sam imala sasvim posebnu sklonost da se molim blaženim nebeskim duhovima, a osobito onome kojega mi je dragi Bog dao za pratioca u mom progonstvu. Neko vrijeme poslije moje prve Pričesti vrpca aspirantice za Djecu Marijinu zamijeni vrpcu Svetih anđela, ali ja sam otišla iz opatije a da nisam bila primljena u Društvo Blažene Djevice. Prva učiteljica nije me htjela odbiti, ali mi je postavila kao uvjet da dva dana u tjednu dolazim po podne u opatiju, da pokažem jesam li dostojna da budem primljena. Mjesto da me obraduje, to me je dopuštenje stajalo vrlo velike muke. Ja nisam poput drugih starih učenica imala učiteljicu prijateljicu s kojom bih mogla provesti po više sati. Tako sam se zadovoljila da pozdravim učiteljicu, zatim sam radila u tišini sve do kraja sata ručnoga rada. Nitko nije obraćao pažnje na mene. Tada bih se uspela na galeriju kapelice i ostala pred Presvetim Sakramentom dok nije tata došao po mene. To je bila moja jedina utjeha; nije li Isus bio moj jedini prijatelj?... Znala sam razgovarati samo s Njim; razgovori sa stvorovima, pa i pobožni razgovori, umarali su mi dušu... Osjećala sam da više vrijedi razgovarati s Bogom nego razgovarati o Bogu, jer se toliko samoljublja uvlači u duhovne razgovore!... Ah, ja sam zaista samo radi Blažene Djevice dolazila u opatiju... Katkada sam se osjećala sama, vrlo sama. I sada još, usprkos godinama, koje brišu tolike dojmove djetinje pobožnosti, očarava moju dušu slika lađe i pomaže joj podnositi progonstvo... Mudr 5, 10 Kad mislim na sve to, duša mi roni u neizmjernost, i čini mi se kao da se već dodirujem vječne obale... Čini mi se da me Isus grli... I kao da vidim Nebesku Majku gdje mi dolazi u susret s tatom... Mislim da napokon uživam zauvijek pravi, vječni život u obitelji... Pred Marijin ulazak u Karmel Ali prije nego to ću vidjeti obitelj okupljenu oko očinskog ognjišta u nebesima, morala sam proći kroz mnogo rastanaka. Iste godine kad sam primljena kao dijete Blažene Djevice uzela mi je ona moju dragu Mariju, jedinu potporu moje duše... Marija me je vodila, tješila i pomagala u kreposnu životu; ona je bila moje jedino proročište. Bez sumnje je Paulina ostala duboko u mom srcu, ali Paulina je bila daleko, jako daleko od mene!... Pretrpjela sam mučeništvo, da se naviknem živjeti bez nje, da vidim između nje i sebe neprohodne zidove; ali napokon sam spoznala žalosnu stvarnost: Paulina je bila izgubljena za mene, gotovo isto tako kao da je umrla. Ona me je uvijek voljela, molila se za mene, ali u mojim očima moja je ljubljena Paulina postala sveticom, koja više nije smjela shvaćati zemaljske stvari; i da je ona poznavala nevolje svoje jadne Terezije, one bi je morale zaprepastiti i spriječiti je da je toliko ne ljubi... Inače, sve da sam joj htjela povjeriti svoje misli kao u Buissonnetsu, ne bih to bila mogla, jer je razgovor bio uvijek samo za Mariju.
SANOVNIK - Ako sanjate da PADATE Evo šta znači
Ali Isus je bdio nad svojom malom zaručnicom. Od tada, jedino mjesto na kojem katolici i baptisti međusobno razgovaraju je u rubrici pisma u našim malim tjednim novinama, gdje bjesne i prepucavaju se frazama i šalju jedni druge k vragu. I tako smo se mi na sajtu dopisivali par dana,noci,i onda,mozda nedelju dana kasnije trazio mi je msn adresu. Kada već prvoga jutra svoga putovanja susreće staroga mljekara, na njegovo pitanje tko je, on razigrano odgovara:»ja sam šegrt Hlapić. Život bi im prolazio u neprekidnom razmatranju, to jest, jedan bi pustinjak zamjenjivao drugoga u molitvi kad je trebalo obavljati razne poslove. Stabilne zemlje se plase da ce im ugroziti zivot,oteti radna mjesta,donijeti strane kulture i religije,kostaju drustvo i razlicitih su rasa. Mislim da joj je dijete veliki teret. Sasvim suprotno, u pot- puno drugačijem tonu svojih kratkih proza, djetinjstvo oslikavaju Miroslav Slavko Mađer u Djedovu slovu 1981 kao i Zlatko Krilić u Velikom zavodniku 1984. Kako ćete Ga dati ja¬ ko Ga ne poznate?
[Osobni kontakti slavonski brod|Trazim zenu za brak iz njemacke|Sve o analnom seksu]
Oznake: Podravkine, novine, broj, 1935
komentiraj (0) * ispiši * #
