evo me.. prije par sati sam se probudila, sinoc sam bila na jednom fenomenalnom koncertu, odusevila sam se.. koncert neke rock-blues grupe, vise rock, al je to sve bilo na blues festivalu, pa..
isprva nisam htijela ic, od mog zadnjeg posta puno se toga promjenilo, nisam vise najsretnije bice na svijetu.. ne mogu vise, ubija me ovo moje "stanje", nisam dobro raspolozena, zivcana sam, jedino kad me se moze vidjet u normalnom izdanju je kad sam uz matiju. uz njega se osjecam sigurna, razumje me, opustena sam tada, ne razmisljam o ruznim i depresivnim stvarima. stvarno sam uzivala jucer na koncertu, jedino sto me zasmetalo je sto me pitao sto osjecam prema njemu, ostala sam sokirana. neam pojma sta osjecam, zapravo neam pojma ni ko sam, zasto sam ovdje, zasto zivim tako kako zivim, idu mi na nerve ta moja glupa, bezmislena pizanja, patim zbog njih, jer svaki put kad se pitam smisao zivota, sjetim se njega. bez njega nije isto. iako se preselio u london i nisam ga vidjela od ljeta, znala sam da je ziv, da on postoji da dise, dopisivali smo se, pisali o svemu, fali mi to, on mi fali. kad pada kisa ne mogu a da ne mislim na njega.. paranoicna sam.. mislim da sam malo pretjerala, da me njegova smrt nije trebala tak pogodit, mislila sam da ga ne volim, da je on bio samo jedan prolazni.. al nije istina, voljela sam ga, volim ga, voljet cu ga.. znam, glupa sam, ipak sam se upisala u opcu.. al jednostavno je tako.. sutra mi se frendica zeni, da, rodit ce za manje od mjesec dana. sha se to dogadja oko mene? kakvi me to ljudi okruzuju, mozda ja imam los utjecaj na njih? jer mislim da cura od 17 godina nije spremna ni za djete ni za udaju, kao sto ni 16godisnjak nije zasluzio smrt.. ne znam vise sta radit.. sve gore i gore sam.. sutra ce biti katasrofalni dan, susrest cu se s njegovim frendovima, sa sammyjem, i umirat cu.. polako.. u patnjama..