† U † Kad je Drinu pregazio u nogu je ranjen bio, on ne vice ajme meni, vec on klice: ZA DOM SPREMNI

CONSURGO= ustati

U

USTAŠE
Ustaše od osnutka do početka 2. Svjetskog rata

Izvorno, riječ " Ustaše " općenito označava "ustanike" .

Danas se ta riječ koristi isključivo kao naziv za pripadnike političko - vojno organizacije koju je 1929. u Italiji osnovao Ante Pavelić s ciljem odvajanja Hrvatske iz Kraljevine Jugoslavije nasilnim putem s ciljem stvaranje Nezavisne države Hrvatske ( NDH ).

Prvo ime organizacije bilo je Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), a od 1933. Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret.

Dakle, vidimo da IZVORNO ustaše nemaju nikakve veze s fašizmom i nacizmom,već naprotiv ustaše su ANTIFAŠISTI jer su USTALI protiv fašista Kraljevne Jugoslavije, ali ne prema ustaškoj kvalifikaciji, već po komunističkoj, jer su komunisti smatrali i zvali beogradski kraljevski režim fašističkim.

Fašisti nisu u Zagrebu, već su u Beogardu.

Fašist nije Pavelić već je to kralj Aleksandar!

To j povijesna činjenica - istina za razdoblje od 1929. do 1941. godine , dakle punih 12 godina ustaša Pavelić nije bio fašist, prema komunističkom ljevičarskom kriteriju!!!

Bio je samo revolucionar koji je kao i komunisti nasilno doći do hrvatske države.

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te skora smrt 8. kolovoza iste godine stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS.

Posljedica je velika skupština hrvatske mladeži u Zagrebu 30. rujna 1928. gdje u rezoluciji piše da hrvatska mladež " neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države ".

Poslije proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. godine i promjene naziva države u Kraljevina Jugoslavija, iz domovine bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić.

K njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika.

Pavelić i Perčec posjećuju Sofiju i potpisuju 20. travnja 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta Sofijsku deklaraciju, koja naglašava da će koordinirati " svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode te podpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije".

Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je 17. srpnja 1929. na smrt.

Da li je tom smrtnom presudom Pavelić kao poglavnik ustaša i ustaškog pokreta postao fašist ili antifašist?

U siječnju 1932. izlazi prvi broj mjesečnika "Ustaša".

Sredinom 1932. objavljen je ustav Ustaške hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i razni propisi u vezi s organiziranjem.

Rad Ustaše bio je tajan, dočim je rad Hrvatskog domobrana javan.

Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret.

Zašto se ne izda knjiga s reprintima mjesečenika " Ustaša ", sa ustaškim ustavom i drugim dokumentima toga vremena da bi današnji Hrvati znali kako je sve počelo, tko su bili ustaše i zašto?

Procesi i progoni Hrvata su učestali od 1929. do ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934; poslije toga diktatura popušta. Pavelić i Kvaternik, organizatoru atentata, u talijanskom su zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936.

Dakle, vidimo pravi fašisti su zatvorili budućeg fašistu??

Treba se znati da rada postoje određena međusobne simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima Kraljevine Jugoslavije , između ustaša i komunista ljevičara , o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana u zatvoru u Lepoglavi.

To je važno znati stoga kako bi današnji i budući Hrvati znali da Titova komunistička ljevičarska tvrdnja o nepomirljivom neprijateljstvu između ustaša i antifašista nastaje tek njegovim dolaskom za sekretara KPJ.

Prije Tita vladala je, kao što vidimo kod osuđenika suradnja zato što se radilo o nacionalnim revolucionarima Hrvatske, Srbije i Makedonije, a dolaskom Tita dolazi boljševik internacionalni revolucionar koji sve nacionalno potire.

To ja također važno znati da bi se dobila jasna pozicija ustaša prije i poslije Tita sve do danas.

Ubrzo poslije atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti, jer je Pavleić i ustaše označeni kao TERORISTIČKA ORGANIZACIJA.

U veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićem, koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije.

Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast.

Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za stvaranje samostalne hrvatske države.

Dakle, ovdje se jasno pokazuje da su ustaše i ustaški pokret do početka 2. Svjetskog rata bili legalni, a zatim ilegalni revolucionarni teroristički pokret toga vremena isto ko što su to bili komunisti, o čemu je već pisano.

Zato u zatvoru u Mitrovici Moše Pijade ustaše smatra borcima za ostvarenje Hrvatske države i pomagao je ustašama.

Tada nije bilo nikakvog fašističko antifašističkih antagonizma između komunista i ustašama , već naprotiv, kao što je kazano, bile su međusobne revolucionarne simpatije i suradnja.

U takvoj atmosferi suradnje nastaje hrvatski komunistički pokret na čelu s Hebrangom i drugim hrvatskim komunistima nacionalistima.

Ta dva pokreta, ustaški i komunistički sve do 1941. godine ne nalaze se kao neprijatelji, pogotovo stoga što su jednom i drugom pokretu pristupali mnogi HSS-ovci.

Za te i takve ustaše, a to su pravi ustaše , a ne one koje je izrodio rat kao zločince , nitko ne može reći da su ubojice ili zločinci, jer su poniknuli i rasli na represiji i teroru koji je nad Hrvatima provodio velikosrpski režim Kraljevine Jugoslavije.

Današnji naraštaji povijesno trebaju znati da su ustaše nastali kao hrvatska radikalno nacionalistička revolucionarna organizacija - nešto poput hrvatske IRA-e ili PLO-a onoga doba, ili sličnih revolucionarnih organizacija koje nasilnim metodama nastoje ostvariti svoju državu.

Ustaše su za razliku o drugih odabrali nasilno rušenje jugoslavenske države i u tome je sadržana definicija ustaškog pokreta: Ustaše su bile nacionalni hrvatski pokret usmjeren na rušenje KRALJEVINE Jugoslavije.

U svojim uputama Pavelić je pisao:

“Ustaški Pokret nije nastao radi i u svrhu kakvih ideoloških maxima občenite naravi, nego je revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskog naroda ispod tuđeg gospodstva i za uzpostavu samostalne i nezavisne države hrvatske.

Stoga nije nikada, niti može u buduće biti zadaća pokreta tratiti vrieme i sile za razciščavanje ideoloških pitanja, nego u praktičnom redu i borbi za postignuće postavljenog cilja, postignuće koje je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda …..

To znaci, da zakone može stvarati samo narod po svojim zakonitim zastupnicima, a naravno da za rad na izvršenju zakona jednom stvorenih tim zakonitim putom, nema nikakvih ograničenja.

To znači, da od rada u Hrvatskoj nije izključen nitko, napose ne od života u njoj, tko živi i radi u skladu s narodnim interesima….. Stoga sav rad i borba mora biti koncentrirana na oslobođenje…..Naćelo je Pokreta, da se oslobođenje može postići samo sa borbom, a ne sa kakvim sporazumom ili dogovorom s neprijateljem…..”

Eto to su ustaše i ustaški pokret do izbijanja 2. Svjetskog rata 1941. godine.

I sada što je tu loše ili nepoćudno?

Čega se tu Hrvati trebaju odricati ili sramiti?

Velika pomutnja i nesreća javlja se tek pojavom Tita i KPJ koji dolazi iz Rusije s istim ciljem: srušiti Kraljevinu Jugoslaviju, ali uspostavi NOVU komunističku Jugoslaviju.

Time dolazi do pune oprečnosti između ustaša i komunista, jer ustaše idu zatim da su ukine Jugoslavija i uspostavi država Hrvatska, dok komunist boljševici na čelu s Titom idu za tim da se ukine stara fašistička Jugoslavija i uspostavi nova komunistička u kojoj bi Hrvatske bila republika bez atributa državnosti, kao i sve ostale.

No time ne dolazi do samo do antagonizma između ustaša i komunista, već dolazi do antagonizma između komunista i komunista, t.j. između hrvatskih komunista koje je predvodio Hebrang i jugoslavenskih komunista koje je predvodio Tito.

To je nesretna čvorna točka političke sudbine Hrvata pred sam rat, jer se odmah na početku rata Hrvati dijeli na Hrvate hrvatske nacionaliste ustaše i hebrangovce i hrvate jugoslavene koji se zadovoljavaju sa Hrvatskom kao republikom u okviru države Jugoslavije.

U takvoj podjeli dio Hrvata jugoslavena postaju ideološki anacionalni , jer se, kao što se zna, više od 60. godina učilo i provodilo da su interesi radničke klase Hrvatske veći od nacionalnih interesa Hrvata, odnosno, učilo se da je interes radničke klase istodobno i nacionalni interes Hrvata.

Upravo ova crta zablude prisutna je i dalje kod ljevičara sadašnje Hrvatske, što hrvatsku čini politički konfuznom državom.

Svjedoci smo da ljevičari stalno hoće nekakvu drugačiju Hrvatsku od sadašnje, jer se u ovakvoj nacionalnoj i nacionalističkoj hrvatskoj ne snalaze, ovakva hrvatska im je strana i neprihvatljiva i zato stalno nešto rovare protiv nje, što se vrlo negativno odražava upravo na populaciju dragovoljaca i branitelja koji ne razumiju što se to zapravo događa?

S tim se želi reći da su korijeni današnje političke podjeli u hrvatskoj još iz vremena pred sam početak i neposredno nakon početka 2. Svjetskog rata kada se javlja i nastaje SILA za uspostavu komunističke boljševičke Jugoslavije.

Ta sila dijeli Hrvate na lijeve i desne, na ustaše i partizane, i ta sila dijeli Hrvate i danas.

To je sila koja djeluje kao EHO antifašističke boljševiče sile SSSR-a i antifašističke sile partizanske Jugoslavije.

Otporom toj SILI ustaše postaju " krvoločne zvijeri " tek početkom 2- Svjetskog rata kada se javljaju kao osnivači Nezavisne Države Hrvatske (NDH ) nakon okupiranja i raspada Kraljevine Jugoslavije uz pomoć nacističke Njemačke.

Dakle, ustaše postaju zločinci tek pojavom 2. Svjetskog rata kada počinju ubijati Srbe i partizane istom i jačom mjerom nego što su to činili Srbi četnici, Srbi partizani i Hrvati partizani jugoslaveni.

Vrlo slično se dogodilo u bliskoj prošlosti za vrijeme Domovinskog rata, samo u nešto drugačijoj političkoj JNA - četničkoj " ambalažI ".

Da bi se taj prijelaz od " normalnih " ustaša u " nenormalne krvoločne ustaše " bolje shvatio treba imati na umu da su se nakon ujedinjenja Hrvatske s Kraljevinom Srbijom 1. prosinca 1918., vojnici 25. i 53. domobranske pukovnije, zajedno sa zagrepčanima izašli su 5. prosinca 1918. na ulice zahtijevajući Nezavisnu Državu Hrvatsku, dakle 11. godina prije Pavelića, ili 23 godine prije ostvarenja Nezavisne države Hrvatske 1941. godine, ili 72. godine prije ostvarenja države Hrvatske nakon raspada komunističke Jugoslavije.

Prema tome, očito je da Nezavisna Država Hrvatska ( NDH ) ne počinje niti završava s Pavelićem i ustašama, koji su samo jedna ratna epizoda samostalne hrvatske države, koju su jugoslavenski i hrvatski antifašisti uništili i koja se ponovno uspostavljena 1991. godine bez izravne pomoći jedne ili više država, kao što je bio slučaj s NDH.

Treba znati i to da je su na Trgu bana Josipa Jelačića te davne 1918. godine dočekani hrvatski prosvjednici strojničkom paljbom iz zgrade br.11, kada je ubijeno 14 Hrvata.

No važnije je znati da u hrvatskoj od nastanka Kraljevine Jugoslavije stalno djeluje antihrvatska politika iz dva smjera, iz smjera Beograda i dijela hrvatski Srba, i iz smjera Hrvata dodvorica koji su i tada bili vrlo aktivni kao orijunaši, a zatim kao Titovi komunisti partizani antifašisti, zapravo kao antiustaše, kao što su i danas.

Tako su DOBRI USTAŠE dočekali 1941. godinu i stvaranje NDH, kada su Hrvati 10. travnja 1941. godine najavili oslobađanje od srpske hegemonije aktivnošću ustaša i Pavelića, do kada u Hrvatskoj nije ubijen ni jedan Srbin.

Međutim ne napadaju ustaše Srbe. već Srbi napadaju ustaše pa tako Srbi pokušavaju spriječiti stvaranje hrvatske države, kao i 1991. godine, pa 9. travnja 1941. vojnici 2. konjičkog puka "Car Dušan Silni" ubijaju 26 Hrvata u Bjelovaru i okolici; 11. travnja 17 Hrvata u Derventi, 32 Hrvata u Mostaru i 13. travnja 25 Hrvata u Čapljini…

Dakle, Srbi su digli ustanak u Banovini Hrvatskoj prije nego što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

Repriza tog srpskog ustanka izvedena je 27. srpnja 1941. godine u Srbu, odnosno 22. lipnja u Sisku kako to hrvatski ljevičari " slave " da bi se prikrila srbo - komunističku priroda partizanskog rata u Hrvatskoj kojeg pokreću Srbi s dalekosežnim ciljem - pokretanjem bratoubilačkog rata u Hrvatskoj.

Ista takva srpska pobuna izvodi se 1991. godine, a danas se ponovno pišu budnice protiv hrvatske državotvornosti pod parolom "detuđmanizacije", sada antithompsonizacije!?

To je sve bio samo uvod za transformacju dobročudnih ustaša u krvoločne zahvaljujući krvoločnosti režima Kraljevine Jugoslavije, time i krvoločnosti četnika i srba partizana koji odmah na početku 2. Svjetskog rata i ratnom uspostavom NDH počinju napadati Hrvate i sve što je hrvatsko, a naročito ustaše i institucije i infrastrukturu NDH.




POGLAVNIK ANTE PAVELIĆ

.