The memory remains

četvrtak, 09.11.2006.

Uvijek izaziva to dobro raspolozenje i od jednostavnih osjecaja stvara slozenije; mozda samo san mojih zelja, utjelovljenje, fascinantan je nacin na koji donosi smirenje..

I don't know how many times we've walked the streets
Talkin' for ages about the people we're gonna be
We've been waiting for a change
But I don't mind if it don't change
Though it might seem crazy
But I'm happy with you this way...


-------------------------------------------------------------------------
I one smo noci teturali sredinom kolnika. Bit ce da je bilo negdje oko 4 sata. Pratil smo srednju crtu koja je vodila u beskonacnost. Bob je nosio spaljenu čarapu u desnome dzepu, Nina je natezala bocu borovnice(pošto je bila tek nedavno shvatila da joj ima okus po lijeku protiv kaslja).
A ja i ti?
Kao bonnie i clyde pucali smo jedno na drugo imaginarnim puskama.
Davno je to bilo..
Mozda smo jos i bili djecje glupasti(tesko mi je definirati). Znam, zvuci smjesno al stvarno ne znam kojem smo 'rangu' tada pripadali.
I sjecam se kad su nas 'lovili' psi po istoj ono cesti. I kad je E., koja je tada bila totalni antitalent za trcanje, prestigla sve nas.
Bob je u Engleskoj. Nisam se cula s njim 3 godine.
Nina radi. I uči. Tu i tamo se nadjemo i u cast starih vremena odpjevamo 'nasu pjesmu' ..in the middle of the road s laganim kauboj naglaskom.
a...ti?
-------------------------------------------------------------------------

If I was a little wiser maybe
I wouldn't leave this road 'cos I've been
Out of this moment too long
I gotta find my way home...
- 17:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>