ponedjeljak, 31.01.2005.
Uvijek ovdje, blizu mene, postoji još dio tebe...
Tvoje tijelo osipa se poput pijeska sad,
Tvoje lice nestaje u zraku kao dim Umorna sam. Shrvala me za ljubavlju tvojom duga glad. Ti si s druge strane rijeke, Polako vec se mirim s tim. Tvojih rijeci ne sjecam se, ne pamtim tvoj glas. Milovanja tvoja jos su samo dio sna. Sve sto oboje smo htjeli odavno vec je iza nas, U tom moru sivih lica Uzalud tvoje trazim ja. Cudim se kako je dovoljna samo jedna malena stvar ili pjesma da te vrati u proslost. 1 takt ili ton dovoljan je da te povede kroz putovanje u proslost. Dobre ili lose uspomene; nije vazno. Sama sebi se divim kako zapamtim neke banalne sitnice kojima onda uopce nisam davala paznju. U mojoj je glavi toliko lijepih, bolje receno predivnih uspomena da sam sebicna. Da, sebicna; jer ne bi mogla nikome podijeliti te moje neprocijenjive trenutke. Zelim ih zadrzati za sebe; cak i one najmanje, najtajnije kutke mojih sjecanja. I tako sam ja danas «Putovala kroz proslost»… Napravila sam si cd s pjesmama koje me podsjecaju na neke osobe. Mozda ga nekad i ne zelim slusati; al znam da ce uvijek biti tu negdje; uz mene, i moci cu se s lakocom sjetiti te osobe, njenog mirisa, dodira ili pogleda («Uvijek ovdje, blizu mene, postoji još dio tebe…»). Igra asocijacije u mojoj glavi. Sjecanja blijede ako ih se ne njeguje. Posvecujem si dio vremena na mastanje i na sjecanje. Pokusavam izbaciti «Sto bi bilo da je bilo…» jer mi je upravo ta recenica napravila vise problema nego sto sam mislila. Sada znam da treba uzivati u svakom trenutku, ne razmisljajuci na ono sto ce biti ili je bilo. p.s. 2 posta koja sam napisala od 16.1. su vam ovdje |