utorak, 11.01.2005.
Ljubav...
Ljubav je osjecaj, svijest o spoznaji Istine i njezinog odraza natrag u nasu dusu. Ljubav u obliku najvrijednijeg osjecaja u nama od davnina, od naseg prapostanka stoji i cuci i ceka odredene prilike i okolnosti koje ce joj pogodovati da se poput lavine nezaustavljivo pokrene. I kada jedanput krene, kada ljubavi u sebi postanemo svjesni, a postanemo je svjesni onda kada je, onu svoju prepoznamo u onome izvan nas, u drugome, tek onda pocinjemo zivjeti, tek onda zapocinje nas zivot. Zapravo, tek onda smo se rodili! Nista na svijetu nije toliko vrijedno, kao sto je to vrijedan osjecaj pune ljubavni. On nas ostvaruje na nacin da postajemo punima, kompletnima, pronadenima u onom navaznijem dijelu od sebe; u drugome. Osjecaj da jesi, da si ziv, da postojis. Da pulsiras ritmom jedinog smisla zivota, ritmom ljubavi! Takav osjecaj imas samo onda kada volis, samo onda kada si spreman svu svoju ljubav otkriti, pokazati, dati, pokloniti. Ljubavi nema, ako je nemas prema kome iskazati. Samo u odnosu prema drugome ljubav se rada i pritom, vracajuci se stostruko nas izgraduje. A mi to niti trazimo niti u pocetku za to marimo. Mi samo volimo i dajemo, dajemo sebe onome tko nas nakon toga stvara. Dajemo ju onome u kome smo prepoznali dio sebe i iz kojega nam istovremeno zraci prepoznatljivi dio Istine. Upravo zato je ljubav toliko lijepa i carobna. Sto je vise dajemo od sebe, to time postajemo sve bogatiji njome. Zato voljeti i ljubiti je oda radosti, oda zivotu. Zato s osobama prema kojojima gajimo ljubav i koje nam uzvracaju svojom ljubavlju postajemo dio opce, i svoje i njihove, zajedenicke radosti zivota. S ljubavlju u srcu nikada nismo sami. Upravo zato je ljubav vjecna vrijednost. Uostalom, bez nje i nema drugih vrijednosti! Zar je onda potrebno reci sto je to mrznja? |