The memory remains

četvrtak, 30.12.2004.

Znati cijeniti...

I tako sam ja sjedila u cekaoni. Ruke su mi se tresle dok je donja usnica podrhtavala. Cekala sam nalaze. Vadila sam krv; doktorica kaze da nije sve u redu. Strah. Koljena mi klecaju.Poslala me hitno da vadim krv. Cak sam 1.put u zivotu zvonila na ono zvonce gdje pise "za hitne slucajeve".Kaze da sumnja na leukemiju. Ja? leukemiju? Tko bi uopce na to pomislio? Nesto (limf.cvor.) mi je nateklo u vratu i to je to. To cekanje koj je strajalo 5min meni se cinila cijela vjecnost. L E U K E M I J A. Prvo sam pomislila na moju dugu kosu koje mozda vise nece biti. Druga stvar koja mi je pala na pamet je smrt. Moj pogreb. Gledala sam u ta vrata i cekala kad ce izaci.
I evo zena izadje. I neda mi nalaze vec me pita nervozno: "Tko je tvoja doktorica?"
Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje. Strah.
I konacno mi da nalaze.Pruzila sam ruku i uzela ih. TU se nalazi moj zivot- pomislila sam. Kuzim se u to pa pogledah pod Leukocite. Cini se u redu. Sjela sam kod doktorice; uzela je nalaze i citala. Samo je sutila. Jel je opasno? - pitala sam ju.
Sve je u redu. Zdrava si; samo imas upalu. Znas, morala sam te hitno poslati. Nikad neznas sto tis e moze desiti. Ti si imala srecu; nauci je cjeniti.
Zagrlila sam doktoricu od srece. Volim ju. Cudno je to kako se nepoznati ljudi mogu brinuti za nas male, ranjive ljude.

Sreca. Ljubav. Obitelj. I zaista sam sve to naucila cijeniti. Sretna sam sto je sve u redu... Iako necu slaviti novu godinu vani; sretna sam sto cu slaviti sa svojom obitelji. Sada mi nitko drugi nije vazan. Mozda ce neki reci- hah, ova ce slaviti Novu kuci. Al ne zanima me. Ovakav strah jos nisam prozivila; i sretna sam sto sam ziva.
I znajte- volim vas sve; budite kakvi jeste( samo poklonite malo vise smjeha ljudima kojima je to potrebno), sirite svoj optimizam i sto je najvaznije- volite jedni druge.
- 16:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>