vrtili smo se na vrtuljku. u krug. prvo je išlo onako kako treba, u pravom smjeru, znaš da je to to, vrtiš se i smiješ se i divno je

brže i sporije


i sporije

u jednom od sporijih krugova sam izletila. bolilo je kad sam se dočekala, negdje ispod ključne kosti.
ti si se nastavio vrtiti, sam. a vjetar te šibao sve jače.

u jednom trenutku više nisam znala tko je gdje, jesi li gore, gdje sam ja, tamo ili tu.
htjela sam se vratiti, očajnički. što sam ja bez naših okreta?

ali kad sam se ponovno popela gore već je bilo kasno. uhvatio si moju ruku. ali vrtuljak se rasklimao. krugovi su ponovno bili sve sporiji, cijela konstrukcija se sve više tresla. mi smo zatvorili oči.

vrtili se.

dok oboje nismo ispali.

ne znam kako si se dočekao. gdje te boli. nisam te mogla pitati, odbacilo me na drugu stranu.
skupljala sam se među iglicima.

a kad sam podignula pogled vidjela sam

vrtuljak se vrti još uvijek. sam. sporo i sporije. pomislim da će napokon stati, ali uvijek me zavara.
više ne znam radi koga se vrti. želim da stane.

previše je
vremena
prošlo

bilo nam je i lijepo i zastrašujuće i tužno i najbolje i najgore na toj vožnji