SOULFUX by Colorblind

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Reklamacije On/Off

something about

IZMEDJU IDEJE
I STVARNOSTI

IZMEDJU GESTE
I ČINA

IZMEDJU ZAMISLI
I KREACIJE

IZMEDJU OSJEĆAJA
I REAKCIJE

IZMEDJU ŽELJE
I GRČA

IZMEDJU MOGUČNOSTI
I POSTOJANJA

IZMEDJU SUŠTINE
I SILASKA

JER ŽIVOT JE
TOLIKO DUG
...

apsurd
Rodjeni u pogrešnome vremenu.
Osuđeni na usamljenost.
Okruženi glupošću.
Oni prolaze
kroz ovaj svijet
sa svojim aureolama
što izazivaju mješavinu
zavisti i podsmijeha.
Univerzalni redikuli.
Rođeni
u pogrešnome vremenu,
jer svako bi bilo i prerano
i prekasno,
oni su suviše blizu saznanju
kako ih svijet
u kojem egzistiraju
ne zaslužuje.
I kako tome svijetu
nije ni potrebna
njihova istina.
Blago siromašnima duhom.
Oni već stoljećima
vladaju ovom Zemljom.
A kažu da je njihovo
i Kraljevstvo nebesko.

*SURI*


Trenutno: . online

E-mail

Linkovi
građevinska dozvola
ifUneed
DA

webcam


USPAVANKA ZA UMORNOG
(time out)

Ne okreći se
sjeno.

Ovo je posljednja prilika
da zbunimo
pisce
svih povijesti.

*SURI*
_________________

MSN msg: myownclouds@hotmail.com
_________________

DAME & GOSPODA :



Uzdasi nisu profitabilni, teško da ih možeš proslijediti uredništvu...


Trebam tuđu jačinu da se osjetim normalnom. Trebam nekog tko će me zaustaviti i dopustiti mi da napokon osjetim svoju ovisnost.


Koliko sam ti drag od 1 do 2?


Ponekad se pitam što mi je sve to trebalo.Mogla sam biti blagajnica u Konzumu ili službenica u banci,mogla sam biti bilo što.Mogla sam si nać dečka s nekog brega,napustiti sve svoje prijatelje i dopustiti mu da mi totalno ispere mozak,mogla sam svaki tjedan tri večeri provesti na narodnjacima i čašom u ruci,mogla sam se opiti već milijun puta i u tome naći svoj smisao života.Ali ne,ja sam morala upisati najbesmisleniji faks u državi,moram prolaziti sve faze prokletog sazrijevanja i još k tome trijezno i svjesno donositi odluke za koje nisam sigurna da su prave.


Ponekad imam osjećaj da mi je duša stara stotinama godina a ponekad da sam najobičnije dijete pa se pitam kada ću odrasti i s velikom nostalgijom se prisjećam djetinjstva u kojem sam se osjećala sigurno i veselo i bezbrižno i poželim otići nazad tamo kada mi je cijeli dan znao proći u maštanjima i gledanju bijelih oblačaka na nebu pronalazeći razne oblike u njima.Taj dio mene je uvijek tu i ne znam trebam li ga se sramiti ili ga prigrliti :)


Psi su u blizini, uvijek spremni. A jedna stvar je daleko gora od guljenja mesa s kostiju. To je užas rastrgane savjesti. Psi znaju rastrgnuti čovjeka, a da mu ne puste ni kap krvi. To je bio moj najveći strah, iskusio sam ga u tih pet dana neznanja. I nikad mi više bijesna, krvožedna pseta neće biti zapreka da reagiram. Jer ja planiram biti LUD. Što prije.


Trebala sam ići pööödeset nečega (možda metara, možda kilometara, možda njutna, a možda i litara) u smjeru hüüüle i onda kroz meeeelega presijeći na kööjnar. Rastali smo se u slozi, bratstvu, koledarenju i pjesmi, a ja sam tek nakon pööödeset metara shvatila da ih i dalje kurca nisam razumjela.


Ako je šepava, nije ćorava! Vidi da ide auto, kaj ne stane? Ali ne, ona samo piči naprijed, u svijetlu budućnost! A gle ovog - šeće preko zebre, kao da je na šumskom puteljku i bere gljive. Ili one šmrkavice - sjatile se niotkuda, ko kokoši u brišućem letu! Cccc, ti pješaci! Da naša policija nekaj vrijedi, uveli bi pješački ispit. Tko ne položi - nek čuči kući!


ON tha Air


Bio je to post dostojan pera Marka Twaina ili Georgea Orwella. Jedan od rijetkih Velikih postova, koji je u naše živote donio jednu novu, nadasve originalnu viziju - koja će još generacijama inspirirati blogersku zahednicu u Hrvata. Putevi koji su otvoreni ovim postom, još dugo će biti staze kojima će kročiti samo oni hrabri i nadahnuti...Njegova klasična ljepota, epska snaga i gotovo nadnaravna jednostavnost će nas još dugo, dugo inspirirati.


One dobre stare želje tipa oči ti iscurile, ruke ti usahle i tako to mi je malo too much. Ne želim baš da umre.


K vragu, cure, možete li ponekad reći što hoćete a da to nije šifrirano u negaciju?


TARIK, JESI NORMALAN? WC PAPIR U LISTIĆIMA? I TO JOŠ KREP?


Muškarci imaju potrebu sve žene, pa tako i svoju, nazivati glupačama. To je nešto što ne mogu iskorijeniti, baš kao i erekciju. No, ako su sposobni ne nazivati vas glupačom u javnosti, ipak im uspijeva kontrolirati se, što je znak istinske ljubavi.


Vratili smo se sa snimka ja i Džole Klunij. Radimo opet na Okeanima, verzija 13 ovaj put. Nisam spavao kako treba. Idem natrag. Paparaci pod prozorom. Smeta mi, Andželina nije tu. Idem u WC ga izdrkat.


Muškarci se prema kuhanju odnose kao ljenjivci s talentom da se popnu na vrh stabla, ali imse ne da pa zaspi viseći na prvoj grani za koju se uhvati. Pitate se u čemu je kvaka? U tome što ako zaspite na prvoj grani i kojim slučajem padnete na tlo, puno manje boli nego da ste opali s vrha stabla.


Brzo je lupite s lopatom po glavi, jer se to pokazalo kao najučinkovitije oružje protiv kobne bolesti. Ako nemate lopatu, javiti se u najbližu veterinarsku stanicu, oni sigurno imaju još još par komada.Bolje je spriječiti nego liječiti, pa malo češće gledajte svoju kravu.


Kad mi je ovakav dan odem i kupim blok i olovke, 3 ili 4, ali nikad jednu.


Želite li umrijeti u skladu s vremenom i globalnim trendovima – umrite po top listi prema Dnevniku. Dakle top kolekcija smrti za sezonu jesen-zima '04:


Možda sam ja freak/of/nature, netipična ženska koja na samo spominjanje odjeće, obuće i kupovine tih doslovce poludi?


Sunce na ovom Putu ne zalazi, samo ga ponekad zamijene zvijezde...


Baš sam si super danas. i sutra. i preksutra sam si baš super.


Sleepless


Zvali su me Nečujni. Jednog dana sam morao početi vrištati


Tako to valjda ide... Nekom sreća, nekom geleri u stakla – ne može se pobjeći od svog komada pakla


I kak bi on bil jako srečen kad bi mogel živeti na selu kak i mi na čiztome zraku i da on to obožava i to.


mrak je...
ne vidim./tisina je...
ne cujem./svjeze je...
ne drhtim.
nocno sljepilo?/odslusana playlista?
zatvoreni prozori?/prljava stakla?
kriva muzika?/ukljuceno grijanje?
kriva dioptrija?/poklopljene usi?
vreli dlanovi?/ili jednostavno/ili jednostavno
ili jednostavno-ne zelim vidjeti.
-ne zelim cuti./-ne zelim pregoriti.


Jede po kućama, otvara vidike, zatvara rolete, hoda lijevom stranom, naginje u desno.


**Želim si, ne postavljati ciljeve nego ih otkrivati njihovim ostvarenjem.
**Želim podrezati ovu nedjelju,skratiti joj rep,oduzeti joj sumrak...

22.07.2006. subota

Take me to a new place...



Novo ljeto korača lagano putem zaborava.
Pretapa se u priče. Slike na monitoru.
Nikad birani brojevi...
Ali, ne brinite, tek smo na pola puta liste pohrane sjećanja.

Provela sam neko vrijeme na mom otoku..
začuđujuće je, niti nakon dvije godine
-ne gubi ništa na intenzitetu uspomena, ljepoti sadašnjosti,
na obećanju za neko novo ljeto...
Predivna igra srca, uma i trenutka,
moja vječita obećana zemlja, zarobljena morem...

Iz samotinje Zagreba pobjegla sam u samoću otoka.
U dubine, predivne dubine...
Ondje je samoća stvarna i nježna, opipljiva i očaravajuća.
Ne samo teško iznuđeni trenutak.

Ne znam postajem li teška čudakinja ili sam to oduvijek bila.
Branim se od ljudi lažima. Praznim riječima.
Spačulama sazdanim od osmijeha..
Zaključavam se, puštam telefone nek zvone,
ne otvaram vrata, selim se, putujem, letim...

Nemam prostora za druge. Jednostavno nemam.
Tako me umaraju...
- To ti nije baš lijepo! –kaže moja kći.
'Zakaj ne odgovaraš na mob?'
'Kad ćeš je/ga nazvati?'
'Zašto se ne javljaš na portofon?'
Sliježem ramenima. Ne znam. Ne mogu.
Bojim se kako će me odvući putem vlastitih oluja.
Smatrati me ničim više nit manje no spasilačkim pojasem.
Dvorskom ludom u reinkarnaciji luftića za održanje na površini.
Shvati me, ne mogu... Nemam vremena.

Ja sam kaos... Strašan kaos.
Potreban mi je mir.
Male dnevne smjernice, velike obveze.
Snovi mjesto spavanja.
Panika posljednjeg trena,
samoizdaja, mogućnost i protuteža.

Ne postoji ništa ala novi početak. To je laž.
Obmana najveća od svih.
Ali postoji toliko više...
Postoji more. Jedno veliko more.
Postoji površina mora, vjetar i valovi.
I dubina.
Ja sam za dubinu, za njenu tišinu.
Zaboravite boce kisika, ne traju dugo.
Dihalice razvaljuju zubno meso.
Ronilačka odijela sputavaju.
Ali ponesite peraje!
Kad se već upućujete u dubine, bar putujte brže i dalje.
A i ribama ćete bit manje čudni.
Peraje su peraje. Nisu one izbirljive ko ljudi.


Anywhere the wind blows_mp3 ... filmski „cut“ a ne original


Anywhere the Wind Blows

Too bad, no storm in my tea-cup;
It's so sad, my stockings they have no runs...
I look up, no smoke in the chimney,
By the lamplight I promise this room:

Anywhere the wind blows,
Anywhere the sea breaks
Anywhere the earth quakes,
Let this world explode...

Take me to a new place,
With nothing in my suitcase
-I'll go, anywhere the wind blows....

I stand, no perfume, no makeup;
It's me, so what if my face is bare?
Dressed up in my father's old sweater,
I slam the door and run down the stairs...

Anywhere the wind blows,
Anywhere the sea breaks,
Anywhere the earth quakes,
Let this world explode

Take me to a new place,
with nothing in my suitcase;
I'll go, anywhere the wind blows...

****
Written:Lauren Christy and Phil Galdston
Performed:Melora Hardin and Tim Daly



evo vam još jedan mp3 link, da ne cvilite nakon prvog,
ta stavr je upala na blog danas jer naletih na film na tv,
a ipak je ljeto i nakon piano-uvoda treba nešto bar malo žešće,
nije baš za mene tipična stvar jer uglavno ne volim etno-house-zvuk,
mrzim pohod na mase pod imenom kulture,
al ovo je savršena kombinacija Chicane & Enigme,
i paše mi, sred Zg vručina, pa eto...

Enigma - Boum Boum _Chicane Club Version.zip_mp3

za nastavak atmosfere se pobrinite sami ,-)

- 17:29 - Reklamacije (12) - Dokazi - Teleporter