Collins o politici i sexu

Sletio sam u Zagreb, bio je utorak navecer. Svih ovih godina, kada god bih dolazio u Zagreb, osjecao sam kako mi srce igra, izdaleka bih zagledavao kroz prozorcic zrakoplova i ocekivao svjetla moga grada. Upijao bih svaki kilometar ceste od aerodroma, preko Novog Zagreba, Savske, putem kraj HNK, Ilicom do Britanca sa onim slatkim malim placom, pa onda uz krivudavi, strmi Pantovcak gdje bih obicno boravio kod Prijatelja tih par dana koje bih iz svog hekticnog rasporeda uspio izdvojiti za Zagreb.

Ovaj puta, dogodilo mi se nesto zbilja neobicno. Izostalo je iscekivanje, izostalo je uzbudjenje. Cavrljao sam s Prijateljem dok smo se vozili s aerodroma, kisa je padala, a ja sam razmisljao o tome kako sam u Dublinu ostavio suncano vrijeme. Bilo mi je nekako ravno, kao da se vozim kroz Munchen. Razmisljao sam o tome kako sam sve ove godine zivio tijelom u Dublinu, a dusom u Zagrebu, isto onako kako sam nekoc zivio tijelom u Zagrebu, a dusom u Osijeku. A tog dana, Zagreb je za mene bio samo mjesto u kojem cu prenociti.

Mislio sam kako bih zbog toga trebao biti melankolican, na isti onaj nacin na koji je covjek melankolican kada prekine ljubavu vezu, ali mi je zapravo bilo drago sto je Dublin konacno postao moj novi dom i u onom duhovnom smislu. Bilo mi je drago sto se vise ne razapinjem na kriz bolnog izbora izmedju mjesta u kojem sam nekada uzivao zivot i mjesta koje mi je podarilo posao kakav sam uvijek zelio. Vjerojatno sam ovog svog novonastalog stanja bio svjestan i bez pretjeranog razmisljanja, kada sam nedavno donio odluku da u Dublinu, nakon godina podstanarskog seljakanja, savijem vlastito gnijezdo i skrasim se na dulje vrijeme. Donijevsi tu odluku nasao sam mir koji sam tek sada zapravo otkrio.

Prosetao sam se ujutro do Trga, pojeo pirosku u pekari na staroj Vlaskoj, popio kavu pod repom bana Jelacica, popio dva Pelinkovca na Britancu sa dobrim prijateljem, bivsim kolegom iz vojnih dana. Bivsa buduca supruga je izgledala odlicno, zanosna plavusa sa plavim ocima i velikim grudima. Popili smo casu vina na Cvjetnom. Dvije godine zivota u Parizu ucinile su da danas odskace elegancijom od inace prilicno sredjenih zagrebackih frajlica. Ja sam, naprotiv, u Dublinu prestao polagati onoliko paznje na odjecu koliko sam poklanjao prije pod pritiskom zagrebacke 'modne scene' pred Charlijem i poceo se lezernije oblaciti. Life is not a long fucking catwalk, kako veli reklama za cipele Clarks. Usvojio sam onako irski 'bas me briga' stil, gornji dio dresa australske ragbi repke i prsluk bez rukava a la Predrag Raos na meni odskakali su od njene prijepodnevne poslovne toalete. Dobro, da je ona mene izvukla s posla u Dublinu i ja bih bio u odijelu, ali ipak: zar ragbi dres??? - veli ona. Prije godinu dana nesto smo pregovarali o ponovnom udruzivanju i cak se bili nesto i dogovorili, ali od toga nije bilo nista na kraju jer sam se ja ubrzo po povratku u Dublin zaljubio brzinom svjetlosti u moju drugu bivsu buducu suprugu i zakljucio kako je nasa romansa zbilja proslogodisnja sarma i da od njenog podgrijavanja moze samo nekom pozlit. Ipak, drago mi je kaj dobro zgleda i kaj konacno radi. Ima nekog frajera kojeg, veli, koristi za razgibavanje. Odlazimo li s godinama nepovratno u kurac? Nema vise onog suptilnog iscekivanja prvog erotskog susreta, a nema niti poigravanja srca od pogleda u zajednicku buducnost. Pojebat cemo se prije ili poslije pa onda bolje prije, a i prekinuti cemo prije ili poslije pa onda i to bolje prije, ali po mogucnosti nakon sto se pojebemo. Ne znam je i nam ovako bezosjecajnijima i racionalnijima bolje ili losije.

Zaputio sam se prema aerodromu razmisljajuci kako se nista nije promijenilo, a kako se zapravo sve promijenilo. Uzivao sam u mirisima i zvukovima Zagreba, ali to vise nije bilo ono isto punjenje baterija kao nekada prije povratka u pecalbu, vec samo prisjecanje na jedan prosli zivot.