ponedjeljak, 18.02.2008.

...MoLiM tE, sLuŠaj oNo ŠtO nE gOvOriM...

Evo napokon da se i ja javim, malo za promjenu, da Tena ne kaže da nemam vremena za blog..
Neću puno o sebi, nema niš spešl..Škola, društvo, muž..ma sve super..
Pripremila sam vam jedan tekst koji smo čitali na vjeronauku...Jako mi se svidio..Svi smo ostali bez riječi..
Vjerujem da će mnogi barem u nekom dijelu pronaći sebe..

Molim te, slušaj ono što ne govorim! Ne dopusti da te izludim. Ne dozvoli da te moje lice prevari! Jer ja nosim tisuću maski, maski koje se bojim skinuti. A ni jedna od njih nisam ja. Raditi tako "kao da", umjeće je koje mi je postalo druga narav. Ali za Boga dragoga, ne daj se tim zavarati!
Ostavljam dojam kao da sam društven, otvoren komunikativan, kao da je kod mene sve sjajno i krasno, izvana i iznutra. Kao da moje biće pozna i povjerenje i suzdržanost, kao da sve držim u svojim rukama i ne trebam nikoga. Ali ne vjeruj mi! Vanjštinom želim izgledati siguran, ali to je samo maska. Ispod nje je sasvim nešto drugo. Ispod nje sam ja onakav kakav zaista jesam, prestrašen i sam. Ali ja to prikrivam, jer ne želim da to itko primjeti. Pri samoj pomisli na vlastite slabosti hvata me panika i bojim se da ne bih bio izložen drugima. Upravo zbog toga pronalazim te strašne maske, iza kojih se mogu skriti: lukava i naizgled nemarna fasada, koja mi pomaže skriti se i koja me štiti od znatiželjnih pogleda jer bi me htjeli prepoznati. A upravo takav pogled bio bi za mene spas. Ja to znam. Kad bi on bio povezan s prihvaćanjem, s ljubavlju, to bi mi dalo sigurnost, koju si ja sam ne mogu dati - sigurnost da i ja nešto vrijedim.



Ali ja o tome ne govorim. Ne usuđujem se. Bojim se toga. Bojim se da tvoj pogled nije praćen ljubavlju i prihvaćanjem. Bojim se da ćeš o meni loše misliti i da ćeš me ismijati, a tvoj bi me smijeh pogodio. Bojim se da sam negdje duboko u sebi samo ništa i da ti to vidiš i da ćeš me zbog toga odbaciti. Tako ja igram svoju dvoličnu igru: sigurna fasada izvana i plašljivo dijete iznutra. Zato govorim o svemu površinskome. Govorim ti o svemu što u biti ništa ne kaže i ne pričam ti ništa od onoga što zasta jest, od onoga što viče u meni. Zato se ne daj zavesti onim što govorim iz navike. Slušaj pažljivo i pokušaj čuti ono što ne kažem, ono što bih želio reći, ono što govorim da bih preživio i ono što ne mogu kazati.
Mrzim ovu igru skrivača! Zaista! Gnušam se na ovu površinsku igru, koju ovdje izvodim - namještenu igru. Želio bih zaista da mogu biti iskren i sponatan, onakav kakav jesam, da naprosto mogu biti ja, ali ti mi moraš pomoći. Moraš pružiti svoju ruku, pa i onda kada se čini da je to posljednje što želim. Svakog puta kada si prijazan i kada me hrabriš, kada bi me htio razmujeti, jer ti je zaista do mene stalo, moje srce dobiva krila, vrlo mala, s krhkim zamasima, ali ipak krila. Tvoje suosjećanje i snaga tvoga razmujevanja me oživljuju. Želio bih da znaš koliko si za mene važan, da možeš od mene stvoriti čovjeka koji zaista jesam - samo ako hoćeš. Želio bih da ti to hoćeš. Jedino ti možeš srušiti zid iza kojeg se skrivam. Jedino mi ti možeš skinuti masku i osloboditi me iz prividnog svijeta, od straha i nesigurnosti, od moje usamljenosti. Molim te, nemoj me previdjeti, nemoj me zaobići!
Neće ti biti lako. Dugotrajno uvjerenje o vlastitoj bezvrijednosti stvorilo je debele obrambene zidove. Što mi budeš bliže prilazio, to jače ću te odbijati od sebe. Branim se od onoga za čime čeznem! Moja nada leži samo u tome da je ljubav jača od svakog zaštitnog bedema. Pokušaj rušiti ove zidove sigurnim, ali obazrivim rukama, jer dijete u meni je ranjivo.
Pitaš tko sam ja. Ja sam netko koga ti vrlo dobro poznaš. Ja sam svaki muškarac i svaka žena koju susrećeš.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.