...istina...

utorak, 10.10.2006.

Nebo sjaji u tvojim očima
Stojimo mirno u vremenu
Krv na našim rukama je vino
Koje prinosimo kao žrtvu

Nisam joj morala ništa objasniti, rekla sam da se ne slažem
„baš ako hoćeš“ odgovorila je. Očekivala je da će moja riječ
biti zadnja, ali nisam to učinila, nisam osjećala potrebu, želju
za nadmoći, s riječi sam prešla na djela. Ostala sam neko
vrijeme, puna ljutnje i srdžbe zadržavajući to u sebi, samo
za sebe. U redu je, nisam učinila ništa loše, ustala sam i otišla.
Nisam prestala razmišljati, razmišljati o događaju koji me pretekao.
U tom trenutku ono zajedničko je nestalo, rupa je napukla.
Kada bi samo dopustila da sve pukne i nestane, ali ne! Ovako
ću ih patiti, dok ih unutrašnjost ne izgrize, kao korozija grožđe.

Istodobno prolaznost, neshvaćenost težnja da se ostvari ono što treba biti. Ne želim saznanje glupo, isprazno, dobro poznati osjećaj, zatvoreni krug, riječi pravdanja, ponavljanja, greški, hodanja unatrag, odlaska u mrak, ranjivosti gdje najviše boli. Možda tijelom teče zaražena krv i sada se polako čisti, u prah će se pretvoriti, jutrom ispariti. Zar je potrebno previše da bi smo dobili malo. Ne vidim, osjećam, dodirujem… samo jedna stvar, a tražila sam premalo! Vraćam se kući, hodajući ulicama, ne osjećajući nikakvu toplinu samo vjetar koji me zaobilazi i prodire kroz moje tijelo. Ulicama vidim sjene zidova kako me bolesno promatraju, osjetim usamljenost, unatoč svemu, unatoč svim mojim veselim ispadima ili želje da drugima bude dobro. Shvatite da ste sami a ne morate biti sami, sami ste jer početak nije bio dobar i da su se kule počele visoko izdizati. Valjda nisam takva. Upitala me kakav je bio pozdrav, kraj, rastanak. Rekla sam joj da se ne sjećam. I nisam se sjećala, nisam se sjećala rastanka jer ga nije bilo. Ljudi moraju shvatit da unatoč nekom veselju ispod površine je tuga, beskrajne doline usamljenosti koje nitko ne može nadomjestit. Nisam željela... Kada sam poželjela da mi jave najmanju sitnicu, nisu. Kada sam tražila istinu nisam ju dobila, kada sam željele priviti se, nisam imala uz koga. Ne znate u čemu je uzrok, ne znate zašto se takve stvari događaju. Ne želite ponavljati iste stvari ali one se ponavljaju željeli vi to ili ne jer sve je prešlo u naviku, nemate osjećaja za stati, ne vidite kraj jer na otoku ste. Na kraju krajeva, bol je dio naše svakodnevnice, svako je osjeća i doživljava na drugačiji način. Vatra može vječno ostati živa, ako se ponekad pali i ponekad gasi! A tu i jest čitavo zlo! U riječima! Svi iznutra posjedujemo svijet stvari, svatko svoj svijet stvari! A kako se možemo razumjeti ako u riječima koje ja izgovorim stavljam smisao i vrijednost stvari kakve su u meni, dok ih onaj tko ih sluša neizbježno prihvaća sa smislom i vrijednošću koje imaju po sebi, svijeta kakav on unutra posjeduje? Mislimo da se shvaćamo, nikad se ne shvaćamo!
Luigi Pirandello

Povjerenje je ključna riječ
svi ljubavnici to znaju
svevišnju umjetnost
okaljanih duša
draga moja,
nismo mi krivi što je tako

Što više imamo to više želimo
I sve više boli nanosimo
svojim srcima, draga moja
uvijek završavamo u suzama
Zato… Nastavimo se pretvarati
da sve je u redu!

- 21:50| 15 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

La Coco Mademoiselle

utorak, 10.10.2006.

...istina...

Komentari da/ne?

MODNI BLOGOVI