La Coco Mademoiselle

ponedjeljak, 14.08.2006.

Radovi Helmuta Newtona,

Ovaj put nešto sasvim drugačije. Priznajem, ponestane mi inspiracije -o čemu pisati?- Pokušavam završiti svoje djelo, tj. priču. Samo natuknice pišem, ne mogu se udubiti u srž priče. Ali ne brinem previše, znam da dobre stvari ne nastaju odjednom. Potrebno je uložiti puno truda, razmišljanja i vremena. Sada sam vam izvukla par natuknica, slobodno komentirajte dali vam se sviđa način pisanja, zapamtite, ovo su samo dijelovi!

"Ponekad razmišljam o prošlosti koja i nije tako sjajna. Navikama koje nisu dobre, djelima koja me drže u krugu, ponašanju koje mi nije potrebno! Pokušavam ići naprijed a o njih se spotičem. Ponekad, skupite hrabrosti, nakon što se spotaknete, ali uvijek nakon određenog vremena, polako se prepuštate i posustajete, kao da se ništa nije bilo a nije se ni promijenilo. Znam da ću se ponovo spotaknuti. Čitav svijet kao da stane, ne osjećam se najbolje a idem dalje, gdje tišina odgovor daje. Što izgrađuje čvrst odnos, povjerenje, brižnost, iskrenost, površnost ili jednostavno sreću? Kada bi priroda govorila, koje bi nam priče pričala? Kada bi vjetar odnio ono što želi, što bi ostalo? Ogoljela drveća, slomljenih grana, istrganih korijena, prekrivena muljem koje nanosi jaki vjetar praćen olujama. Možda, pogledam malo bolje, sve ono što nas okružuje, usrećuje, potiskuje, drži na životu… Ta nedokučiva beskrajnost, tajne početka i kraja… možda shvatim sve ono što me čini. Sve što sa ikada željela, sve što sam imala, sve što sam trebala sada sam zauvijek izgubila. Pokušavala sam uhvatiti vjetar, stvarajući iluziju s vremenom postajući ovisna, hraneći se kidajući dijelove svoje duše."

"Možda nisam navikla imati onakvo savršenstvo pokraj sebe. Shvatit da je najteže imati pokraj sebe ono što znaš da ne možeš imati u cijelosti. Prvi put osjećam, sve je stvarno, ne sanjam, sigurna sam. Nasmijava me, potiče i izvlači iz mene ono najbolje. Platonska ljubav koju smo mogli dopustiti, gradeći bedeme između nas… Nikada nisam imala sve, možda sam imala a nisam znala, ili nisam dopustila. Polako učim, korak po korak, stepenicu po stepenicu. Krenula sam prema njemu, uhvatila se nogama oko njegovog struka, dok me je on, lagano kao vjetar privio uz sebe, još bliže i počeo vrtjeti u krug. Vjetar je prolazio kraj mene, opustila sam se, lagano pružajući ruke prema zemlji, dok je raspuštena kosa vijorila za mnom. Nisam osjećala ništa, znala sam da smo sada zajedno, nisam željela znati što će biti sutra. Željela sam danas osjetiti njegovu toplinu i zadobiti njegov dodir. Spoznala sam da nas veže ono nešto što će nas cijelo vrijeme razdvajati. Sve je još davno moglo završiti, one večeri kada samo se posvađali i izvrijeđali. Možda nam je trebao veći i bolji razlog. Sada, dok zamišljeno lutam, stazama koje vode ka poljima lavande i svoj mojoj prošlosti koja je već sada davno iza mene...."

"...osjećala sam da imam moć nad njim, klecao je i nije si mogao pomoći. Imala sam priliku uništiti ga, povrijediti, slomiti tolikom jačinom da se nikada i ne pokuša osloviti se na noge. U sebi sam osjećala santu leda, ništa mi u tom trenutku on nije značio. Bila sam anđeo s đavoljim mislima! Rekla sam da ću razmisliti, ali sam već znala odgovor koji ću mu dati. Sada dok stojim naslonjena rukama na prozor, gledajući kišu koja svakom kapljicom kao da je sve jača i jača… morala sam se prisiliti krenuti dalje... "

Natalia Vodianova za Vogue, mislim da je Mario Testino fotografirao

- 18:55| 37 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

La Coco Mademoiselle

ponedjeljak, 14.08.2006.

Komentari da/ne?

MODNI BLOGOVI