|
volim život.
volim vjetar u kosi, volim slušalice u ušima.
volim rano proljeće. volim svoju iskonsku energiju.
volim biti na prvoj stranici debele knjige, osjećati tu uzbuđenost i veselje kada ulaziš u novi, još ne iskušani svijet koji je tvoj vlastiti, no kojeg opet možeš dijeliti s ljudima koje voliš.
volim Mariju, volim ju što je jedina petnaestogodišnjakinja koja posjeduje veću zrelost od ljudi po osam godina starijih od nje, volim ju jer je jedina osoba mojih godina s kojom mogu razgovarati na dubljem nivou. volim ju jer se uz nju smijem, i volim ju jer ona voli mene. volim ju jer se ona smije meni, i što me njen prekrasan osmijeh i topao zagrljaj dočeka svaki put.
volim Krešu, i volim Hrvoja. volim ih više nego bih voljela vlastitu braću. jer su tu. jer im ne smeta činjenica što sam sedam godina mlađa od njih. volim ih jer su mi najbolji prijatelji.
volim trčati. volim osjećati podrhtavanje čistih napetih bedrenih mišića dok hodam. volim osjećaj snage koji mi daju.
volim svoj mladenački osjećaj neobuzdanosti. volim svoju potrebu za spontanim.
volim smijeh.
volim glazbu.
volim post koji sam upravo pročitala i koji me podsjeća na mene.
volim život i sada kada mi ništa ne ide, i sada kada mi sve ide nizbrdo i gotovo ništa lijepog se ne događa.
ali događa se.
volim svoga ludog mačka čija je ljubav prema meni bezgranična, i volim svoju jadnu mamu koja je nesretna radi mene, i radi koje sam nesretna ja.
volim rano jutro, kad se još osjeća noćna studen i kad mi rosa kupa bose noge.
volim našu vikendicu u vugrovcu za kojom nikada neću prestati žaliti; prirodu u kojoj sam bila cijela.
prezirem ovaj svijet, i ono što on jest, ali ga toliko volim radi onih rijetkih mjesta gdje još mogu osjetiti dašak slobode.
volim svoje prebrzo odrastanje.
i volim mladost koja prolazi.
i volim ljude koje još ne poznam.
volim svoje vječito veselje.
drago mi je da čak i sad, kada je malo stvari za biti sretan, mogu osjetiti sreću.
što sam tu. što imam samo tri prijatelja, tri prijatelja koji me iznova podsjećaju da možda, jednom, bit će ih još koji će voljeti i mene.
znate ono, kad vas iznenada spopadne nešto, osjetiš da ćeš odsada stvari raditi drukčije, da ćeš cijeniti ono što zaista cijeniš i da je to sada prekretnica.
a onda se ujutro probudiš, obučeš iste hlače a prekretnica ostaje tek post na blogu.
neću si to opet dozvoliti.
sutra ću nasmješena ušetati u razred.
ovaj blog nikada nije bio depresivan, iako dozlaboga tako djeluje.
ja nisam po prirodi depresivna, niti ću si dozvoliti da postanem.
zbilja previše volim život.
|