Besa joza horvat - Brzog datiranja
četvrtak , 20.12.2018.JOŽA HORVAT: Dugi život u znaku bese
Click here: Besa joza horvat
Uz kavu, u jednom me času upita: - Prodali ste Skitnicu? Čovjek je zaista neobičan stvor: toliko sam puta poželio da izgubim brod, a kad taj isti brod dođe u opasnost, spašavam ga uz cijenu vlastita života!
Joža Horvat right and in February 1945 Horvat was born in , , , at the time in in. Smrt je nedjeljiv dio života. Besa je napustila luku, a Muhamed je mahao za njom.
Besa : Brodski dnevnik (1 i 2) - Brod se propinje i spušta u dubinu valova, pa diže ponovo. Zapovjednik mu je kapetan Vjekoslav Bruketa.
Moja Ladja IZABRANA DJELA JOŽE HORVATA Urednici ĐURĐA MAČKOV1Ć Akademik MIROSLAV Š1CEL JOZA HORVAT BESA Brodski dnevnik RENATI Od sviju droga more je najopojnije! « Tko je to kazao, Ti ili ja? Ne sjećam se više, ali točno znam mjesto gdje je ta misao prvi put izgovorena. Na zapadnoj obali Sumatre, jedne večeri kad smo sjedili na palubi Bese i u zalazu sunca promatrali otočić Engano u beskrajnom preljevu bakrenih i zlatnih boja. Možeš li mi reći od kada ta spoznaja živi u nama? Nešto kao predgovor, ili: IZ DNEVNIKA LUCKASTE OBITEljl TRAŽI SE NAJLJEPŠE MJESTO NA JADRANU. Gospodin Franz Hessler živi na Rajni u Saveznoj Republici Njemačkoj a doputovao je ovamo da vidi Skitnicu. Za njegov sam je dolazak malko dotjerao, kao što je red da se dotjera udavača kad joj prosac dolazi u kuću. Nešto boje po oplati, nešto laka po jarbolu i eto je - blista mladenka u svadbenom ruhu, usidrena u »Ribarskoj kolibi«. Gospodinu Hessleru blizu je četrdeset. Ne pije, ne puši... Bezrazložno svaki čas skida naočale i stavlja ih opet na lijep i pravilan nos. Pošto je temeljito razgledao brod, upita kao usput: - Dužina...? Širina: tri metra i deset. Oplata od slavonske hrastovine, paluba od crnogorske omorike. Motor »Conventv Victor«, deset HP. Gazi dva metra i dvadeset. Maestral, jugo ili bura, na moru je kao patka! Nasmiješio se pomalo podrugljivo: - Zašto je onda prodajete...? Odgovorio sam spremno: - Živjeti u Zagrebu a imati brod na Jadranu, ne ide. Brod je kao i žena: nije li uza te, nije tvoja! Gospodin Hessler lutao je pogledom. More - tamnoplava livada okružena zelenim brežuljcima. Gospodin Hessler počeo je iznenada teško disati. Ipak se dočepao zraka: - Pet milijuna...? To je mnogo, to je velik novac! Koliki je novac pet milijuna, znam i bez njega. Odgovorio sam nevoljko: - Ne gubite vrijeme, gospodine Hessler. Dan se primicao kraju. S pučine su pridolazile ribarice, čamci, jedrilice. Razmišljam: eto rijetke zgode da se riješim broda! Bilo bi mudro makar malo spustiti cijenu, makar simbolično izići mu u susret. I baš kad sam to htio, javi se Nijemac: - Imam prijedlog: krenimo osam dana na krstarenje. Plaćam sve troškove, želim posve upoznati i provjeriti brod. Kupac na to ima pravo. Uzeo sam još jednog mornara i krenusmo. Cres, Lošinj, Rab, Krk... Meni se pružila dobra prilika da još jednom razgledam obalu i da napokon odaberem mjesto gdje ću sagraditi kuću kad prodam brod. Godinama krstarim i jedrim Jadranom, poznam ga izvrsno, zašto ne bih sagradio kuću na najljepšem mjestu! Nevjerojatno, ali je tako: na krstarenju s gospodinom Hessle-rom gotovo sam svaki dan otkrivao jedno ili dva mjesta za koja sam u tom času vjerovao, i bio bih se spreman zakleti da je to najljepše mjesto na Jadranu! Po povratku brod smo ponovno usidrili u »Ribarskoj kolibi«. Spremili smo jedra i očistili palubu. Napokon se javi moj suputnik: - Dajem pet milijuna, kupujem brod! Bilo je to kao grom iz vedra neba! Nasmiješio sam se i odgovorio mirno: - Hvala, gospodine, ali... Vi ne prodajete brod...?! Želio bih da me razumijete... U tih osam dana što smo bili na moru vi ste našli ono što ste željeli: relativno jeftin, siguran i dobar iedrpniak. Ja sam za sebe tražio iedno jedino, ali divno mjestance gdje bih sagradio kuću kad prodam brod. Gospodin Hessler upita s nevjericom: - Zar ga niste našli...? Došao sam do spoznaje da najljepšeg mjesta na Jadranu nema. Sagradim li kuću u Lošinju, žalit ću za Hvarom. Zadar, arhipelag Kornata, Lastovo, Mljet... Najljepše »mjesto« na Jadranu je brod, to jest kuća koja plovi, kuća koja seli iz jedne uvale u drugu i onima koji u njoj žive omogućuje da neprestano otkrivaju »najljepše« mjesto. Zbog toga Skitnica nije više na prodaju. Gospodin je Hessler jučer napustio Pulu. Zajedno smo ručali u »Rivieri« i rastali se kao prijatelji. Ostatak dana proveo sam u gradu, sretan i presretan što sam odolio napasti. Telefonirao sam Renati u Zagreb da što prije dođe i dovede naše sinove, Miću i Marka. Kad sam se navečer vratio na »Ribarsku kolibu« nisam mogao vjerovati svojim očima: Skitnica samo što nije potonula! Iz neobjašnjivih razloga - a to je već drugi put u njezinoj povijesti - poželjela je morske vode, otvorila negdje oplatu i napila se do mile volje! Stigao sam u posljednji čas da crpkom izbacujem vodu. Kad sam je ispraznio, prošla je ponoć. Legao sam slomljen, iznemogao. Možda sam ipak trebao prodati taj prokleti brod! KAKO SMO DIVAN PROVELI DAN...! Šumovita uvala Torkul na otoku Krku. Pustoš, nigdje nikoga osim Skitnice usidrene u dnu uvale. Sinoć je Renata pripremila »brudet«. Bio sam dežurni u kuhinji i da uvečer ne bih prao posuđe, pobacao sam sve u more: i tanjure, i čaše, i lonce, i poklopce. Naravno, uz obalu, u plićak. Jutros, u svitanje, skupljao sam posuđe. Najednom opazim mrkača hobotnicu kako se udobno smjestio u loncu u kojem su se iučer kuhali žganci! Priđem oprezno da ne uznemirim gosta. Podignem lonac s lovinom i odnesem ga slavodobitno u brodsku kuhinju, Renati... Dan je prošao kao svaki drugi na našoj plovidbi, bez osobitih uzbuđenja. Nakon doručka, dok sam čistio i sušio mreže, Renata je odšetala do razvalina neke kućice na rtu i tu se odmarala u borovoj šumi punoj češera i cvrčaka. Odatle se pruža lijep vidik na Cres, Plavnik, Rab... Već smo odavna zaključili da je to baš ono pravo mjesto na kojem bismo jednoga dana trebali sagraditi naš novi dom... Nešto prije objeda Marko je s podvodnom puškom pretraživao uvalu. Vratio se sa stručkom ljubičasto obojenih bodlja morskog ježa u lijevom koljenu. Mićo se nakon objeda htio okupati. Odlučio je skočiti s vrha kabine preko brodske ograde naglavce u more. Izveo je to sjajno... Potrošili smo sav jod i zavoje koje smo imali u brodskoj ljekarni. Na sreću, čamcu se ništa nije dogodilo. Uvečer su sinovi zapalili kriješ na starom, napuštenom molu. VIDI, SINE, MIČU LI SE GRANE...? Na Skitnici uz nas je još Josip Bonifačić, nama dragi gost, brodograditelj koji je također sudjelovao u gradnji našeg broda. Nizak, crnomanjast, temeljit i čvrst, Osip - kako smo ga odmila zvali - volio je sve što pravi ljudi s mora vole: jedra, karte, vino, ribu i pjesmu. U ribarenju proveli smo do podne, a nakon objeda udario neverin i odmah za njim, kao što je red, okrenula bura, na radost Renati. Uvečer, kad legne, ona ponajviše voli kad joj iznad glave, na jarbolu, između pripona vjetar izvodi preludij za harfu, fagot, tri oboe i sedam bofora. U sumrak uplovila su u lučicu još dva ribarska broda, sklonivši se pred burom. Do ponoći smo pili, do svitanja kunjali, u zoru trgnuli travaricu i popili kavu. Slegao je ramenima kao da veli: »A što bismo drugo! « Zadovoljio se upitom: - U Cres. Kimnuo je glavom i dao se na posao. Kao usput primijeti: - Skratit ćemo jedra. Videći da namjeravamo isploviti, ribari se skupe oko nas. Zar ne vidite na vrhu brijega kako se miču grane? Bura forciva, što je vama, ljudi...?! Uskoro vjetar poduhvati Skitnicu, polegne je na desni bok. Po palubi zašumi voda. Na pučini nigdje nikoga! Skratili smo jedra, ništa nam se ne može dogoditi... Najednom nas trgne oštar, reski prasak. U tren oka bude nam jasno: puknuo je »patarac«, puknulo je čelično uže debljine deset milimetara koje učvršćuje jarbol. Okreći brod u vjetar dok se jarbol nije slomio, pali motor koji nikad ne možeš upaliti kad je to najpotrebnije, potraži pogodne konope, drži, povuci, potegni...! Jedva jedvice spojili smo ponovno dva kraja čeličnog užeta. Da prekine šutnju, javi se Osip: - Sva je sreća što smo skratili jedra! Sto smo dalje plovili, bura je postajala sve žešća. Kao bijesna kuja spuštala se niz padine Cresa, zavijala, škljocala gubicom, bijelom pjenom pokrila pučinu. Kad smo otvorili Veliki Bok ispod Predošćice, Mićo najednom pokaže rukom prema obali i poviče: - Tata! Dim: Nama u susret vjetar je nosio magličast oblak vodene prašine. I dok sam, uznemiren, razmišljao kako će Skitnica podnijeti još i taj udar, Osip, koji je u taj čas bio za kormilom, vikao je sam sebi: - Poja...! Popustio je Škotu da jedra pod što povoljnijim kutom prime udar vjetra. Sve je bilo uzaludno. Reful je dohvatio Skitnicu, zdrmao je, potresao, polegao je dok je »dim« prekrio brod, rezak zvuk, kao udar biča, raspori jedro u cijeloj širini. Komadići platna sablasno su se batrgali i tukli na vjetru koji je neumoljivo uništavao ostatke jedra. Izmučeni, prestrašeni, mokri i prozebli dovukli smo se ipak do sidrišta Cresa. Dižemo sidro, krećemo dalje. I dok Osip i Marko već slažu konope na palubi Skitnice, sjetim se Porozine i velim Mići: - Vidi, sine, ne miču li se grane na vrhu brijega...?! MOŽE LI »SKITNICA« POSTATI »S ITNICA«? Baš smo se lijepo ugnijezdili ispod borove šumice u slikovitoj lučici Osora. Popodne prijeći ćemo prolaz koji dijeli Cres od Lošinja. Stigli smo pred prolaz baš kad je pristao putnički brod. Iskrcalo se dosta putnika, kako to ljeti biva. Među onima koji su se iskrcali prepoznao sam nekoliko svojih prijatelja. Kako su i oni namjeravali u Nerezine, pozvao sam ih na Skitnicu. Prijatelji su zatim pozvali svoje prijatelje, a oni opet svoje znance... Za nekoliko minuta skupilo se sedamnaest »putnika«, muškaraca, žena i djece. Kovčezi, sanduci, bicikli, neki kavez u kojemu kokodaču kokoši, ni pedlja palube koji bi bio slobodan. Od Osora do Nerezina svega su dvije milje! Čekao sam povoljnu struju da uđem u prolaz. Prije negoli se otvori pokretni most poslao sam Miču pitati čuvara kolika je visina dalekovoda koji na tom mjestu spaja oba otoka. Čuvar je odgovorio da visina žice nije nikad ispod sedamnaest metara. Jarbol Skitnice, mjeren od vodene linije, visok je oko petnaest metara. Kad se most otvorio, krenusmo. Bio sam za kormilom. Dođos-mo do sredine prolaza, kadli primijetim da me kormilo ne sluša. Krma Skitnice šetala je čas lijevo, čas desno, brod se zaustavio! U prvi sam mah mislio da smo kobilicom »poljubili« dno. Netko me upozori da pogledam vrh jarbola. Čelična kapa na vrhu jarbola zapela je za električni dalekovod. Vitki jarbol Skitnice svijao se sve više. Snažna struja potiskuje brod naprijed, dalekovod ne da. Nesreća je neizbježiva: ili će puknuti dalekovod, ili će se jarbol slomiti. Netko već skače u more. Vika, cika, dreka, metež. Sve je na rubu katastrofe. Sve više sagiba svoju ponosnu glavu, a žica, nabijena smrtonosnim naponom, klizi polako prema vrhu. Sad je već savijen kao luk. Polako, polako klizi žica dalekovoda, još jedan trzaj... Sve to ipak nije prošlo bez oštećenja. Krma je broda dvaput udarila u betonski zid prolaza i tom zgodom, slučajno, s napisa imena broda otrglo se slovo »K«. Tako smo u Nerezine uplovili kao S ITNICA! To je uistinu sitnica prema katastrofi koja je bila na pomolu. Većina »putnika« šutke i bez pozdrava napustila je brod... Draga Renata, ležim na palubi »Skitnice« usidrene u jedriličarskom klubu »Orsan« u Gružu. Ležim slomljen, fizički i nervno iscrpljen, s brojnim ranama i opekotinama na ruci, do očajanja snužden i nesretan. Sve moje misli zaokuplja sada samo jedna misao: riješiti se što prije toga prokletog broda ijednom zauvijek prekinuti sve niti koje me vežu uz more. Dođu časovi kada bih najradije potopio »Skitnicu«, samo da je više ne vidim i ne brinem o njoj. Ako još koji dan ostanem sam, ako uskoro ne dođete Ti i djeca, skupit ću svoje prnje, napustiti brod i darovati ga prvom prolazniku koji ga bude htio uzeti. Pitaj radije što se o p e t dogodilo? Zar smo i jedne godine plovili a da se n e š t o nije dogodilo? Slušaj: dok sam čekao Tebe tu na sidrištu, pristupe mi dva Amerikanca, jahtmena, i zamole da nekoliko sati popodne jedrimo zajedno. Bili smo kod otočića Bobare, pod punim jedrom, kad mi je pukla transmisija kormila. Uz goleme napore uspio sam da se brod ne razbije u Bobaru. Nekako sam uredio kormilo i u sumrak se dovukao do Cavtata te bacio sidro. Amerikanci su pokupili svoje torbice i zahvalili na »uzbudljivom« jedrenju. Uzeli su auto i pola sata nakon toga već su bili u Dubrovniku pod tušem u svom hotelu. Prva mi je misao bila što solidnije popraviti kormilo, no nedostajale su mi »žabice« i potreban alat. Sav iznemogao, legao sam oko 22 sata, bez večere. Niti sam imao volje, niti snage da pripremim jelo. Oko ponoći probudi me fijuk vjetra i šum uznemirena mora. Istrčao sam na palubu. Sa sjeverozapada jurili su olujni oblaci. Motor ne mogu upaliti, kormilo mi je »ranjeno«, sam sam na brodu. Eto još jedne zgode da izgubim brod! Na brzinu sam izvlačio konope i rezervno sidro. U mračnoj i olujnoj noći, u našemi još vući za sobom konop! Ipak sam uspio tridesetak metara odvesti čamac od broda, a onda me poduhvatio jedan val -i to baš u času kad sam se pripremao da izbacim sidro - okrenuo čamac i ja sam se našao kao štakor u vodi, zajedno sa sidrom i konopom...! Znaš dobro kako ja plivam... Bio sam siguran da se neću izvući. Na sreću, čamac je izronio posve blizu mene, dočepao sam se čamca, i to me spasilo. Malo zatim ležao sam na palubi »Skitnice« mokar, uznemiren, iscrpljen, tužan i uplašen, kao izgubljen pas kad se zimi usred rijeke nađe na santi leda! Do jutra nisam oka sklopio čekajući hoće li sidro zaorati, hoće li vezovi popustiti, hoće li mi se Triton napokon smilovati da skinem s vrata tu prokletu omču koja se zove: jedrilica, jedrenjak, jahta, brod! Pred svitanje nevrijeme popusti, a ujutro je svanuo divan dan i, kako to obično biva, sve je izgledalo kao da se ništa nije dogodilo! Cio sam dan izgubio da pronađem čovjeka koji bi mi mogao popraviti motor. Napokon doznam gdje stanuje »mlad, ali nadasve vrstan brodski mehaničar«. U ponoć je motor proradio! Pitam mehaničara što je bilo motoru, a on veli: - Mušice...! Sretan, ponudio sam majstoru večeru, rakiju, vino, cigarete, voće, i, dakako, platio mu više nego što je tražio. Za vrijeme jela, negdje oko jedan sat po ponoći, upita: - Kad odlazite? Baš moram u Dubrovnik! Kako ga ne bih primio. Isplovili smo u svitanje. Motor je radio besprijekorno. Vjetar na pučini uskoro okrene na buru i ja skratim jedro. Iz unutrašnjosti »Skitnice« najednom se pojavi plavičasta maglica... Zamolio sam svoga suputnika da vidi što se to zbiva, no on se uskoro vrati i veli: - Ništa...! To još nije posve izgorjelo ulje koje se jučer slijevalo po motoru. Valjda »nadasve vrstan brodski mehaničar« zna što govori. I pustio sam neka to ulje posve izgori, ali dima je bilo sve više. Pošaljem ga ponovno dolje. Sada se zadržao nešto dulje, a kad se vratio, slavodobitno je otkrio: - Jedna mala daščica od poklopca motora počela je nagorijevati. To sam uklonio i sad možemo ploviti Bez briga nikad nisam plovio na svome brodu, pa neću ni sada. I zaista, tek što je »vrstan momak« sjeo pokraj mene, iz unutrašnjosti broda sukne gust oblak dima takvom silinom da više nije moglo biti nikakve sumnje: požar na brodu! U trenu ugasim motor, ostavim kormilo i jurnem u kabinu. Gusti oblaci dima sukljali su iz krme. Gušeći se, bacim se pokraj motora na lijevi krmeni krevet, razbacam posteljinu, dignem madrace i drvene podloške. Hoću li izdržati da se ne ugušim? U dubini krme, u dimu, kao sunce u magli opazim žarište. Golim rukama zgrabio sam nešto što je gorjelo i pojurio na palubu da to bacim u more. Vratio sam se i ponovno iznio nešto goruće, a »nadasve vrstan momak« tek se tada sjeti da napuni i da mi doda vedro... Kad mi je s Amerikancima pukla transmisija, požurio sam u potpalublje da rukom ispravim sektor kormila. U žurbi sam neopazice bacio jastuk s krmenog ležaja na ispušnu cijev motora, tu se zatim našao pojas za spašavanje, neka odbačena krpa natopljena uljem od motora, sve se to zapalilo, dok na kraju plamen nije zahvatio i drvenu bočnu stranicu krmenog ležaja. Kao što znaš, naš brod nije osiguran. Odakle nam novac još i za to! Dakle, kad se sve smirilo, da isperem grlo povukao sam rakiju, a moj je suputnik upalio motor i mi nastavili put. Tek kad sam sjeo za kormilo osjetio sam opekotine i na ruci i primijetio rane. Čovjek je zaista neobičan stvor: toliko sam puta poželio da izgubim brod, a kad taj isti brod dođe u opasnost, spašavam ga uz cijenu vlastita života! Kod otočića Dakse, pred ulazom u Mala vrata, pukla mi je opet transmisija. Nisam se više uzbuđivao. Jedan me motorni čamac dovukao do »Orsana« i tu sam bacio sidro. Vrstan se momak iskrcao, ostao sam opet sam. Najednom me obuzela tolika tuga da sam gotovo zaplakao. Čemu sve te patnje, čemu svi ti napori? Zar za ono malo sreće što čovjeku ponekad donesu jedra? Ta je radost suviše skupa. Ne, ja nisam čovjek mora, ja nisam za brod! Dvije noći nisam oka sklopio. Nisam ni ušao u kabinu. Spustio sam se na palubu i potonuo u san. Probudilo me nemilosrdno sunce. Sad promatram kako promiču hrndmii i rn? Zavolio sam more, pokušao sam mu se predati, ali ne ide. Nije mi žao broda. Zao mi je što prodajući brod lišavam sebe zauvijek jedne iluzije koja se zove: more! A brod ću prodati, moram ga prodati! Pozdrav i poljubac, Joža DO VIĐENJA, U PAKLU ILI RAJU...! Primio sam odgovor od Renate. Umjesto pisma priložila mi je pjesmu Endrea Adyja. Evo toga »pisma«, evo te pjesme i na kraju nekoliko njezinih riječi: PRODAJE SE LAĐA... Prodaje se lađa, S poderanim jedrima na jarbolu svom I sa svakojakim, svakojakim zlom. Prodaje se lađa, Opet bi letjela kad bi se popravila Samo je svom slomljenom gazdi dojadila. Prodaje se lađa, U svoje vrijeme bila je to ljepota Odvesti je na more ni sad nije sramota. Prodaje se lađa, Poslije tisuću bura nije više nova Al vidjela je tisuću svjetova. Prodaje se lađa, Traži novog gazdu, da bude veseliji, Put da je začaran i ljepši i smjeliji. Prodaje se lađa, Skupa je, nek dođe tko je smije slijediti, P. Umišljam sebi da sam smjela i doći ću. Dovest ću i sinove. Do viđenja, u paklu ili raju, kako god hoćeš. JE LI TRENUTAK SREĆE DOVOLJAN DA ČOVJEK BUDE SRETAN...? Jučer sam potpisao ugovor s poduzećem »Brodomaterijal« iz Rijeke o prodaji Skitnice. Kupac je neki Talijan iz Trsta, koga zapravo ni vidio nisam. U mojoj odsutnosti pregledao je brod i pristao na cijenu. Platit ću proviziju čovjeku koji mi je našao kupca - i nije mi žao. Zao mi je što ću također platiti određeni postotak drugovima u »Brodomaterijalu« koji također kupca vidjeli nisu. Po našim zakonima, makar je brodić moj, nemam ga pravo izravno prodati strancu. To mora učiniti neko poduzeće, u ovom slučaju »Brodomaterijal«, kako bi se izbjegle zloupotrebe. No to su sitnice. Bitna je činjenica da sam se zauvijek riješio Skitnice, toga »prokletog« broda. Sada, kad je daleko od mene, kad više nije moj i na prodaju, otkrit ću neke njegove tajne: bio je to zapravo čudan brod! Još u toku gradnje propalo je brodogradilište na čijem se navozu nalazio. Stajao me tri puta više negoli su predračuni predviđali. Pri porinuću u more primio je toliko vode da je to zaprepastilo čak i njegova konstruktora, inženjera brodogradnje, simpatičnoga i sjajnog momka, Igora Rožanića. Na prvoj vožnji - a to je kao na svadbenom putovanju - izbio je prvi požar! Na jednoj regati, čini mi se kvarnerskoj, iz tajanstvenih razloga napunio se vodom! Paluba je prokišnjavala oduvijek, uporno i obilno! Sidreno vitlo i lanac živjeli su u trajnoj zavadi, vjerojatno zbog toga što sam vitlo kupio u Trstu, a lanac »ispod ruke« u Rijeci. Brodski zahod bio je ispravan samo onda dok ga nitko nije upotrebljavao. Motor je radio kad mu se prohtjelo. Transmisija na kormilu pucala je u prosjeku svakih deset dana. Poslije sam izmijenio sistem, ugradio »puž« i kormilo je bilo dobro. Nekom zgodom umalo nismo izgubili balast na kobilici, ostao je svega na jednom svornjaku, ali to se uistinu samo jednom dogodilo. Brod smo nasukali tri puta. Akumulatori su najčešće bili prazni, ali je zato čelično uže od brodske ograde bilo trajno nabijeno elektricitetom i tko god bi ga dirnuo mokrom rukom, osjetio bi udar. Kad bi pod jedrima brod oštro plovio u vjetar, na pramcu se na jednom mjestu otvarala oplata i more je u tanku mlazu prodiralo, šišteći kao vodoskok. Bura nam je dvaput poderala jedra. Sve u svemu, Skitnica je bio dobar i pouzdan brod... Možda je zaslužio boljeg gazdu od mene, gazdu - kako kaže Ady - koji bi bio veseliji opaska pjesniku: i bogatiji! Ja to od srca želim svojoj dragoj, staroj Skitnici. Prvi je brod kao i prva ljubav: redovno je ostavljaš, ali nikad ne zaboravljaš! Vele da je vlasnik broda dva puta sretan: kad brod porine u more i kad ga proda! Jučer sam potpisao ugovor i zauvijek se riješio Skitnice. Jesam li se time zauvijek lišio želje da se skitam po moru? U lučici sam otkrio Amazonku, jedrenjak iste dužine kao i Skitnica, vlasništvo moga starog znanca s mora, Mihaila Grbica. Posjetio sam ga da čujem kuda je sve krstario ove godine i što je doživio. S njim je na brodu bio inž. Života Pavlović, nastavnik brodograđevne škole u Puli. Uz kavu, u jednom me času upita: - Prodali ste Skitnicu? U brodu od dvanaest metara ne da se živjeti. Sagradite jedrenjak od petnaest metara, oplovite njime Afriku i lovite slonove! Chopin, etida u cis molu! Za novac koji imate danas mogli ste tada sagraditi flotu! Možda samo trup broda i okove, sve ostalo u privatnoj režiji. Adresa: Pula, Brodogradevnotehnička škola, Joakima Ra-kovoi 7. Kad je Mićo bio još posve malen, u predškolskoj dobi, zbog astme je morao prvi put na dulje vrijeme ostaviti obiteljski dom i poći u oporavilište na otok Lošinj. Tom zgodom kupio sam mu poveći model nekoga starog jedrenjaka... Sagradili smo Skitnicu, i tko će pokraj pravog broda misliti na model! Stari jedrenjak, pokriven prašinom, počivao je u dječjoj sobi. S vremenom, netko mu je polomio kosnik, popustile su opute, pala su jedra... Danas je u mojoj radnoj sobi osvanuo taj isti model, ali u punom sjaju. Mićo i Marko dugo su ga u potaji dotjerivali, lijepili, krpali, promijenili mu snast, podigli jedra i podmetnuli ga jutros na knjige u mojoj knjižnici. Kakva li iznenađenja kad sam ušao u sobu! Mićo se u tom trenutku našao pokraj mene: - Tata, primio sam ga od tebe prije petnaest godina. Sada, kad nemaš Skitnice, dopusti da ga vratim, da ga sada ja tebi darujem...! Održao sam književnu večer u Puli. Iskoristio sam tu iznenadnu zgodu, posjetio Brodograđevnotehni-čku školu i razgovarao s direktorom škole. Tu i tamo moglo bi se naći nešto starih, otpadnih limova... Štogod opreme možda bi se moglo naći u ovdašnjoj »furdi«, otpadnom skladištu ratne mornarice... Mi, doduše, nemamo dovoljno svojih kadrova. Možda bi nam morali priskočiti u pomoć majstori iz brodogradilišta »Uljanik«, varioci, tra-seri... Mi se ne bismo mogli obvezati da ćemo vam sagraditi brod u cjelini, nego samo trup, okove i cjevovode. Za ostalo morate se snaći sami. Za učenike to bi bila, kako se kaže, zorna nastava. Ja bih poslužio kao bijeli kunić... Direktor brodograđevne škole, Milan Mustač, rođen u Međimurju. Njegova desna ruka, tajnik škole Maretić, rođen u Hrvatskom zagorju. Nastavnik Života Pav-lović, koji bi eventualno izradio nacrte budućeg broda, rođen je u Srbiji i nije inženjer brodogradnje, nego strojarstva! Sve u svemu lijepo i pouzdano poduzeće, kao stvoreno da sagradi brod s kojim će se neki bezveznjak otisnuti na debelo more! Renata, Mićo, Marko i ja. U uvodnoj riječi sumirao sam dosadašnji tok naših razgovora i ustvrdio zapravo tri mogućnosti, i to kako slijedi: Popraviti krov i pročelje kuće u kojoj stanujemo, jer je to naša kuća koja odavno očekuje da je se netko sjeti. Pokraj kuće uredili bismo dvorište, vrt, sagradili garažu i kupili auto. Dakako, kupili bismo u domaćinstvu sve ono što smo godinama zapustili, jer smo novac trošili na brod. Tako bismo kupili: usisavač za prašinu, hladnjak, stroj za pranje rublja, televizor, ukratko, sve ono što normalni ljudi već imaju. Osim toga u stanu bismo promijenili zavjese, presvlake i druge sitnice, upotpunili bismo svakom garderobu, pa bih tako i ja napokon došao do zimskog kaputa i ne bih više trebao nositi Mićin. Kompletirali bismo opremu za lov, ribolov i skijanje... Držim da je to mudra i razborita koncepcija koja našoj obitelji osigurava da napokon odahne i stane na svoje noge. Nazovimo tu varijantu: Zagreb. Ako nakon osam godina skitnje po Jadranu smatrate da bez mora ne možete živjeti, predlažem da sagradimo kuću u Torkulu, ili gdje drugdje, te da kupimo neki čamac za ribarenje. Posve je razumljivo da bismo kupili obiteljski auto i sagradili garažu. Živjeli bismo stilom brojnih naših građana koji imaju vikendkuće na moru. U proljeće i jesen Renata i ja čuvat ćemo tamo unučad, vašu djecu - ako ih budete imali - a za ljetnog odmora bit ćemo svi zajedno. Držim da je i to vrlo zanimljiva varijanta. Bilo da se odlučite za varijantu Zagreb ili za varijantu Jadran, trenutno imamo dosta novca da jednu od njih ostvarimo i - što je vrlo važno - ne moramo se zadužiti! Kao usput napominjem da se u posljednje vrijeme otvorila još jedna mogućnost, da nam brodograđevna škola u Puli pod relativno povoljnim uvjetima sagradi brod od 15 metara, čelične oplate. Bio sam tamo, razgovarao sam s direktorom škole... Taj bi brocumogao krenuti i na dulja krstarenja izvan Jadrana. Kao što rekoh, brod bi bio nešto duži od Skitnice, no vi znate onu primorsku: »Mala barka, mala briga, vela barka, vela briga! « Za gradnju broda nemamo dovoljno novaca pa bi trebalo opet prodavati razne dragocjenosti iz kuće i ući u nove i velike dugove. Svi dobro znate koliko smo toga žrtvovali za Skitnicu i čega se sve nismo odricali da bismo puni vječnoga straha »uživali« i plovili jedan ili dva mjeseca na godinu. Vjerujem da niste zaboravili koliko smo bili sretni kada bismo se nakon plovidbe konačno dočepali Zagreba! Da ne duljim: kakve su sve »blagodati« jedrenjaka, znate i sami, pa vas molim da to ne smetnete s uma! Budući da sam vam kazao sve što sam želio, prijeđimo na glasanje... Tko je za prvu varijantu... To je varijanta Zagreb. Tko je za nju, neka digne ruku. Nitko ni da se makne! Pomislim: eh, jadna mi majka, opet ću ove zime nositi Mićin kaput! Neka dignu ruke oni koji su za varijantu Jadran. Mićo i Marko guraju se nešto laktima, lukavo se smješkaju, a Renata kao da je duhom odsutna. Prekrižila je ruke i kroz prozor gleda u vrt...! U prvi sam mah pomislio da me nisu dobro čuli ili razumjeli. Nešto povišenim glasom ponovim: - Riječ je o kućici na moru, čamcu, automobilu... Marko me prekine: - To smo već čuli! To ste već čuli...?!? Zaprepašten ponavljam u sebi te riječi i ne mogu vjerovati. Ta, je li moguće da idu... Tiho upitam: - Tko je za brod...? U isti čas Renata, Mićo i Marko podigoše ruke, a blažen osmijeh ozari im lica. Moj glas postao je suvišan. Ovime je sudbina naše obitelji bila unedogled određena. Jučer sam u brodograđevnoj školi potpisao ueovor o eradnii novoe broda, po nacrtima inž. Oplata od čelika, gaz: dva metra i pedeset; širina: četiri metra i deset; dužina petnaest metara. Dakako, bez klavira i Cho-pina... Na povratku razmišljao sam o tome kako je čovjek sklon brzo zaboraviti tugaljivu prošlost. Još nedavno brod je za mene bio sinonim očaja i patnje, a sada ponovno stavljam tu istu omču oko vrata. Omču koja je ovaj put neumitna i sudbonosna! LJUBAV ZA »RODNIM KRAJEM«. Već dulje vrijeme pretražujem antikvarijate i knjižare gdje god stignem. Naša se knjižnica sve više popunjava djelima napisanim o temi mora: romansirane biografije slavnih otkrivača, brodski dnevnici, doživljaji starih kapetana, gusara, svjedočanstva osamljenih jedriličara moreplovaca, putopisi, beletristika, poezija i proza natopljena morem, knjige iz povijesti pomorstva i ratova na moru, znanstvena djela iz područja etnologije, geografije, oceanografije, biologije, djela o životu ptica, riba... Od svega što sam iz tog područja pročitao ništa me nije toliko uzbudilo kao otkriće da je kap ljudske krvi po svom kemijskom sastavu gotovo istovjetna s kapi morske vode! Sol u našoj krvi nije ništa drugo nego ostatak i svjedočanstvo onih milijuna godina što ih je čovjek proveo u moru prije svoga izlaska na kopno. Treba li nakon toga tražiti odgovor odakle u nama tolika čežnja za morem? Nije li to svojevrsna ljubav i nostalgija za »rodnim krajem«?! U ČEMU JE DRAŽ JUŽNIH MORA, U MUZICI RIJEČI ILI U KRNJEM TJEDNU? Zavaljen u naslonjač promatram globus na svom radnom stolu. Renati koja zajedno sa mnom promatra globus, ka žem: - Odavna me muči misao: kakvi moraju biti krajolici i ljudi onih tajanstvenih otoka kojih imena odzvanjaju muzikom nestvarnog svijeta: RAROTONGA... Zar ne osiećaš kako svako od ovih imena nosi u sebi neki čudan ritam? Nije li to ritam zaveslaja, ritam veslača polinezijskih piroga? Mene muči - veli Renata - jedna druga misao: kako to putnici, idući na zapad, kad prelaze stotinu i osamdeseti meridijan, preskaču recimo iz srijede u petak! Izgube cijeli cjelcati dan! Očituje li se u tome neka vrst kazne, neki oblik plaćanja geografske carine ili je to zaboravljivost kapetana i posade? Sad se i ja zamislih: - Imaš pravo... Zacijelo je to neka prijevara! Otploviti na Fiji i vidjeti što se tamo zbiva. Čežnja za dalekim južnim morima nepovratno se ugnijezdila u nama. ZA NAŠEGA TATU I NAŠU MAMU NA DALEKOM MORU...! Napuštam svoju sobu, ušao sam u salon. Na sagu potrbuške leži Marko, pred njim knjiga, uči. Po običaju pozdravim ga u prolazu: -Zdravo, sine...! Palcem desne ruke pokazuje na radio koji diskretno svira neku pjesmu o moru. Osluhnem i odgovorim: - Emisija za pomorce: Još uvijek ne dižući glave, polako i razgovijetno nastavi: - I tako ćeš jednoga dana čuti:... »Za našeg tatu i našu mamu na dalekom moru... « Emisija za pomorce slušala se u našoj obitelji dugi niz godina i aluzija na poruku koju ćemo jednog dana i mi primiti na dalekoj pučini ganula me. Možda sam upravo tog časa shvatio svu dale-kosežnost odluke da Renata i ja krenemo novim brodom na višegodišnje krstarenje, a Mićo i Marko da ostanu kod kuće. Neko sam ga vrijeme promatrao kako leži i čita. Najednom se u meni rodi čudna ideja. Odlučim da je odmah pokušam ostvariti. Sklopio je knjigu i ustao bez riječi. Sad sjedimo u mom radnom kabinetu jedan nasuprot drugome koji trenutak u šutnji. Upitam ga: - Koliko ti je godina... Promatram njegove blage, plave oči. Samo što ne zaplače. U osam godina što smo plovili svašta si doživio i svašta naučio. Postao si dobar i pouzdan mornar. Ti znaš koliko bih želio da si kraj mene na novom brodu, ali ovaj put to nije moguće. U nevolji, u kakvom teškom nevremenu, bit će mi ipak lakše pri pomisli da ste barem vi izvan opasnosti. Mislim da nemam pravo dovesti u pitanje vaše živote. Još si bio osnovac, u drugom ili trećem razredu osmogodišnje škole, kad si počeo voditi svoje brodske bilješke. Svake godine jedno krstarenje, jedna mala knjižica. Tvoja majka i ja navikli smo se i veselili se tvojim dnevnicima. Bili su pisani jednostavno, skromno i duhovito. Koliko smo puta u Zagrebu, u zimske dane, prelistavali tvoje stranice i u sjećanju se vraćali na Skitnicu, na more. I sad smo pri kraju... Malo prije u prolazu zaustavio si me primjedbom... I tako ćeš jednoga dana čuti... Čuj me: kad tvoja majka i ja isplovimo, otvorit ćeš novu, veliku, debelu i čistu knjigu... « U tu ćeš knjigu bilježiti svoje misli, razgovore s Mićom, zapisat ćeš ono što od drugih ljudi budeš čuo o nama ili pročitao u novinama. Jednako tako unosit ćeš pisma koja ćeš s puta primati od nas, a isto tako stavljati prijepise onih pisama koja ćeš slati nama. Tako će se rađati svojevrsna knjiga i, tko zna, kad se jednoga dana vratimo, možda će tvoj dnevnik biti zanimljiviji od reportaža što ću ih ja objavljivati tijekom puta. Na taj ćeš način u mislima često biti s nama, a ja ću imati još jedan razlog više da mudro vodim brod i da se veselim povratku. Sine, hoćeš li učiniti tako...? A što će biti ako se vi ne vratite? Odgovorio sam brzo: - Onda će tvoj dnevnik biti još vredniji! NEŠTO OSTAVITE I ZA TREĆI BROD...! Iz bro-doeiadilišta pristižu računi... Novac koii smo primili za Skitnicu brzo nestaje. Razmatram s Renatom što bismo mogli učiniti da prikupimo daljnja financijska sredstva. Ja: Moj roman »Mačak pod šljemom«, koji je izašao u Zagrebu, objavljuje se istovremeno u Novom Sadu. Taj ću roman uskoro pretvoriti u filmski scenarij, već sam potpisao ugovor s »Bosna filmom« u Sarajevu. To će mi donijeti dva do tri milijuna dinara. Trenutno ne znam što bih još mogao stvoriti. Morat ću u dugove... Renata: Kad smo gradili Skitnicu, prodala sam koncertni klavir i dva gradilišta... Od našeg vrta mogli bismo još odvojiti komad i prodati ga kao gradilište, dakako, ako moja majka pristane, jer je ona još uvijek vlasnica kuće... Mogli bismo prodati Markov stan u prizemlju... Uz to imam neki nakit koji bismo lako proglasili suvišnim... Mićo, koji je posve slučajno prisustvovao tom razgovoru, primijeti: - Baš sve ne morate prodati... Nešto ostavite i za treći brod! LUCKASTA OBITELJ PONOVNO NA OKUPU. Iz fonda za gradnju broda raspisana je nagrada: 30. Uvjet: da ime bude kratko, lijepo, da nosi u sebi neku humanu poruku, i da u sebi nema slova: ć, č, š, ž, lj, nj. Danas smo se okupili da odredimo ime. U uži izbor ušla su: Alka Renatin prijedlog , Sagena Mićo , Timor Marko , Mungos prijedlog konstruktora našeg broda, inž. Zike Pavlovića te Festina lente Joža. Nijedno od tih imena nije dobilo sva četiri glasa, a već ranije smo se sporazumjeli da se ime mora odrediti jednoglasno. Moj prijedlog odbijen je s obrazloženjem da danas rijetko tko uči latinski, pa će prema tome vrlo malo biti onih koji će znati da »Festina lente! « znači: »Zuri polako! « Predvidio sam takav ishod glasanja. Tada sam upitao cijenjeni skup kako mu se sviđa ime Mhjorcma. Zatim su priznali da je lijepo, poetično... Mićo: - To je neki tropski cvijet? Renata: - Da li je to neka egzotična bolest...? Pobjedonosno sam objasnio da su to početni slogovi naše obitelji: Mićo... Ocjena: lukavo, ali neprihvatljivo. Marko je lansirao svoje »tajno oružje«. Predložio je da se brod zove: Opća propast! Opća propast zaustavila se pred Alžirom! Opća propast napustila Rio de Janeiro! Ili, Opća propast nasukala se na ulazu u luku San Francisco...! Svi smo se složili da je to najbolji prijedlog. Odbili smo ga jednoglasno. U sebi sadrži slovo »ć«. Kako novih prijedloga nije bilo, sastanak je završen bez rezultata. BRODOGRAĐEVNA ŠKOLA GRADI MI DVA BRODA! U brodogradilištu »Uljanik« posjetio sam navoz u kojem se gradi naš novi brod. Jedan od varilaca primijeti: - Ovaj će brod stajati mnogo novca! Nisam ni dospio odgovoriti, kad drugi varilac dobaci: - To je zbog toga jer mu brodograđevna škola gradi dva broda: prvi i posljednji! Renata je prodala gradilište... Ja sam prodao dvije svoje lovačke puške. Nisam uvjeren da se tim ljudima treba diviti. Naprotiv, mislim da ih treba žaliti. U dubini duše ti ljudi moraju biti nesretni i oni će, danas ili sutra, uistinu biti nesretni. More je prokleto: uzima sve, a ništa ne vraća. Od sviju lihvara ono je najveći: nudi snove, a naplaćuje zbilju! »SINE, ZA TVOJ DUG I SRETAN ŽIVOT...! U restoranu tiha, diskretna glazba. Za stolom nas troje: Renata, Mićo i ja. Mićo uzima čašu i pita: -čemu imam zahvaliti ovai poziv? Renata i ja se gledamo... Bit ću to ipak ja. Ispio sam i ja svoju čašu... U posljednje vrijeme Renata i ja često smo razgovarali o vama, o tebi i Marku. Zaključili smo da će nam kroz tako dugo vrijeme biti teško bez vas dvojice. Svi četvero ne možemo na put... Bojim se, ako se dogodi neka nesreća... Stariji si, pomalo govoriš engleski, nadamo se da ćeš biti dobar i pouzdan na moru. Očekivao sam da će skočiti i zasjati od sreće. Umjesto toga - tišina i muk. Prije nego što će odgovoriti, dugo je listao stranice jelovnika, grickao usnu, a onda se napokon javi: - Već sam dugo očekivao taj razgovor. Mnogi strani ljudi o vašem putu znadu više nego ja. Ja sam vam zahvalan, uistinu je lijepo što me pozivate da vas pratim... Ja sam na sveučilištu, doduše tek prvu godinu, ali... Ne zaboravite da ne studiram povijest ni filozofiju, nego strojarstvo! Prekrižio sam ruke i promatrao ga kao da ga prvi put vidim. Ta, je li to uistinu Mićo! Je li to onaj dječak koji je prije nekoliko godina, stigavši na Skitnicu, od radosti pao ničice i poljubio palubu?! Ipak, to je on! Samo to više nije dječak! Konobar je donio jelo koje pred nama stoji nedirnuto. Nikako da se snađem. Roditelji nuđaju svom sinu tri godine krstarenja, nuđaju mu put oko svijeta na vlastitoj jahti, a dijete to odbija zbog studija!?! Ta, je li to moguće?!? Mićo nas umiruje: - Meni je žao ako sam vas iznevjerio... On je tek u prvom razredu gimnazije, lakše će nadoknaditi taj gubitak. Polako se vraćam zbilji. A mi smo bili duboko uvjereni da ćeš s radošću prihvatiti ovu rijetku i jedinstvenu priliku. No, ako daješ prednost fakultetu, mi to moramo poštovati... Neće li jednog dana pasti sjena između tebe i Marka zbog tog puta? Odgovorio je mirno: - Budite bez brige... Marka volim kao sebe. Meni će biti drago, kad već ja ne mogu, da barem moj brat plovi oko svijeta. Tu je prekinuo misao. Upitao sam: - Sto... Premda je Marko vrlo dobar đak, bojim se, ako mu to sada kažete, mogao bi od radosti izgubiti ravnotežu i to bi se moglo štetno odraziti na ocjene. Bilo bi bolje da mu to saopćite kad svrši škola. Renata zaključuje »službeni« dio razgovora: - Mićo... Mi ćemo šutjeti do kraja škole. Mićo: - Za vašu sretnu plovidbu! « Evo me na Jadranu, tro-jarbolskom jedrenjaku, školskom brodu ratne mornarice. Pozvan sam na vježbu... Uskoro pristigne i Dubravka, jedrenjak jahtkluba »Mornar« iz Splita. Gledajući Dubravku kako pod jedrima uplovljava i pod slabim vjetrom polako križa prema sidrištu, jedan od oficira na Jadranu upozori me: - Kormilar Dubravke zove se Ante Botica, stariji vodnik. To je Dva-tri dana ostali smo u Rogoznici. Pružila mi se zgoda da posjetim i razgledam Dubravku. Botica i ja izađosmo na kopno. Da li bi na vašem brodu bilo mjesta i za mene? Odgovorio je kao iz puške. Opazim mu prsten i opet se nasmiješim: - Vi ste u braku...! Više se nisam smješkao. Nije lako razgovarati s takvim čovjekom. Neko sam vrijeme razmišljao kako bi to izgledalo da smo nas dvojica na brodu... Pokušao sam izraziti sumnju: - Kojekakvi nesporazumi mogu nastupiti... Bezbrižno je odmahnuo rukom i prekinuo me: - Znam što je brod i što je jedrenjak. Dajem vam pismeno, ubijte me ako ikada otkažem poslušnost! Kad sam se vratio kući, pričao sam Renati i sinovima o tom neobičnom čovjeku. Sve'mi se čini da nije posve normalan. Sjajno bi se uklopio u našu obitelj! Trebao bi nam pravi mornar - eto ga! Na školskom brodu Jadran podučavali su me u terestričkoj navigaciji. Nisam siguran jesu li sekstant imali na brodu? S pitom-cima i časnicima proveo sam desetak nezaboravnih dana. DAJEM TI RIJEČ, DAJEM TI ČASNU RIJEČ...! Susretnem nekog znanca koji me zaustavi, uhvati ispod ruke i pod uho tiho i konspirativno mi šapće: - Znam da si lud i da ćeš krenuti. Nadam se da si ipak toliko pametan pa ćeš se vratiti prije Gibraltara! Gledam brodove kako promiču u luci, ali kao da ih ne vidim. U meni još uvijek odzvanja: »Dajem ti riječ... Najednom mi padne na um - besa! Eto imena našeg broda! Otišao sam u prvu knjižaru, zamolio prodavačicu da mi načas ustupi prvi svezak Opće enciklopedije. Želio sam provjeriti ima li štogod zabilježeno pod tim pojmom. Evo što piše: »BESA. Arbanaška časna riječ, data gostu namjerniku ili bjeguncu da će ga domaćini štititi. Daje je pojedinac, porodica, selo ili pleme. Besa se zove i vrsta primirja koja se zaključuje između porodica ili rodova plemena krvno zavađenih. Prekrši li netko ovu vrstu bese, planut će mu kuća ili će biti izvrgnut krvnoj osveti. Riječ kratka i lijepa. Po smislu sadržajna, duboko ljudska. Mislim da se taj običaj i pojam bese proteže preko Albanije, Turske, Perzije sve do Indije. Izvorno to je stara ilirska riječ. Pravo ime za naš brod. Valjda će se oni u Zagrebu s time složiti. TKO ĆE NA BRODU NOSITI UGLJEN...? Danas sam posjetio roditelje. Otac koji ima osamdeset i četiri godine, nizak rastom, još uvijek čvrst i živa duha, pita me: - Je li gotov tvoj čon...? Objasnio sam mu: - Stari moj, ja ne gradim čamac, nego jedrenjak, jedrilicu, jahtu, brod! A što ću s tobom na putu? Kakvu ću korist imati od tebe na moru? Starac se zamisli, ali ubrzo odgovori: - Ja ti bom na brodu ce-pal drva i ugljen nosil! Priznao sam da je to sjajna ideja! Potapšao sam ga po ramenu i obećao: - Uzimam te! Skupljaj dokumente za matrikulu! Majka se ne smješka. Kima glavom i opominje me: - Samo se ti s njime šali. Već sutra će me tjerati da mu kupim mornarsku 'vreću! SINE, NE ŠTEDIM SEBE PA NEĆU NI TEBE! Danas za objedom Marko nam kaže da je svoj prvi razred gimnazije završio s vrlo dobrim uspjehom. Mićo nam potajno daje znak da će sada izvesti... Zove Marka u susjednu sobu, a Renata i ja ostajemo kao gledatelji u teatru: zastor je dignut, scena ia Hndnšp inš prazna, ali svaki čas ooiavit će se glumci. I evo ih, ušli su! Od uzbuđenja i sreće ne može svladati suze. Već sam se unaprijed spremio za taj trenutak. Zamolio sam Marka da me slijedi u moju sobu. Sjeli smo jedan nasuprot drugome i neko se vrijeme promatrali bez riječi. Da bi krenuo s nama, morat ćeš učiniti mnogo toga... Oborio je glavu, valjda da mu više ne gledam suze. Upitam ga: - Slušaš li ti mene, sine? P r v o: do mature još imaš tri razreda. Mi isplovljujemo za dvije godine. Ti ćeš, dakle, u dvije godine položiti tri razreda, uključujući i maturu. Podigao je glavu i rastreseno me promatra. U tom času izgleda kao lutka: zacrvenjele su mu se uši i prćast nosić. Da unesem nešto vedrine, nastavim: - Ja sam u tvojim godinama išao pet godina u dva razreda, no to su bila druga vremena...! Ti ćeš me sada osvetiti i za dvije godine položit ćeš drugi, treći i četvrti razred, te maturu. D r u g o: do sada si učio njemački. To je važan jezik za Srednju Evropu, ali za put oko svijeta...?! Ja pomalo govorim francuski, tvoja majka njemački, ti ćeš naučiti engleski... Treće: nemam novca da ukrcam i plaćam profesionalnog radiotelegrafista na brodu. Ti ćeš do isplovljenja svladati radio-telegrafiju do te mjere da dobiješ dozvolu za svoju vlastitu radio-amatersku stanicu, pored brodske, profesionalne... Kako ćeš sve to svladati, tvoja je stvar. Postoje privatne škole gdje možeš, ako učiš, za jednu godinu položiti dva razreda. Postoje tečajevi za ubrzano učenje stranih jezika. Pomoći će ti Narodna tehnika i Savez radio-amatera. Sve materijalne izdatke u svezi s realizacijom projekta, u cjelini, snosim ja. Kupuj knjige, uzimaj instruktore, idi kamo hoćeš, ali sine nemaj nikakvih iluzija: na brod se ukrcati nećeš ako ne ispuniš sve to. Ne štedim sebe, pa neću ni tebe. Imaš li štogod primijetiti? Odgovorio je tiho da sam ga jedva čuo: - Pokušat ću... »LIJEPI BRODE, DAJEM TI IME...! U brodogradilištu »Uljanik« na navozu stoji naš novi brod, dovršen, okićen zastavicama i cvijećem, spreman da uđe u more. Na navozu okupilo se desetak naših najvjernijih prijatelja, nastavnici brodograđevne škole, radnici, đaci... Održani su prigodni govori, čelična užad plovne dizalice opasala je trup snažnog broda, koji čeka posljednji svečani čin... Netko joj dodaje bocu šampanjca, koju uz pramac veže jedva vidljiva nit. Kao u polusnu izgovara riječi: - LIJEPI BRODE, PLOVI NAŠIM JADRANOM, PLOVI DALEKIM MORIMA I OCEANIMA, ALI SE UVIJEK SRETNO VRAĆAJ U DOMAĆE VODE. PRUŽI RADOST ONIMA KOJI ĆE KRENUTI S TOBOM. IZDRŽI BURE I OLUJE, ČUVAJ ŽIVOTE MENI NAJMILIJIH, BUDI DOSTOJAN IMENA KOJE TI DAJEM — »B E S A«! Boca šampanjca poleti, udari u čeličnu oplatu broda - i ostane cijela! Zar Triton, bog mora, ne prima žrtvu...?! Renata drhtavim rukama ponovno dohvaća bocu i takvom je žestinom lupi o brod da se razbila u paramparčad, a pjenušavac poškropio ljude i brod. NAPUSTITI JUGOSLAVIJU MOGU SAMO ILEGALNO? Posjetio sam pravnog referenta u lučkoj kapetaniji. Razgovor je tekao po prilici ovako: - Vama je vjerojatno poznato da s jedrenjakom Besa pripremam put oko svijeta. Želim na vrijeme znati kakve sve »papire« moram imati da bez teškoća mogu isploviti. Odgovor je bio kratak: - Po pozitivnim zakonima naše zem-ljeTT ne možete isploviti! Što kaže, što kaže...?!? Odmah sam se umirio. Moj sugovornik pogledao me sažalno... Nisam se dao zbuniti: - Pa što onda ako nisam završio srednju pomorsku? Sačuvao je mir: - Osim pomorske škole vama još nedostaje staž u navigaciji. Svaki pomorac nakon srednje pomorske škole mora ploviti najmanje dvije godine i tek tada stječe pravo na višu pomorsku školu koja ga dovodi do zvanja kapetana duge plovidbe... Dakle, nemate ni škole, ni staža! Odgovorio sam podjednako smireno: - Ako smijem primijetiti, neke škole imam, apsolvirao sam filozofski fakultet, a što se tiče staža, plovim osam godina. Ne priznaje se u staž plovidba na sportskim brodićima. Polako sam gubio živce. Ja ne tražim zvanje pomorskog kapetana da vodim VAŠE tankere i trampere! Ja tražim najobičniju dozvolu da svoj vlastiti brod vodim kuda ja hoću! Naši propisi-jasno određuju uvjete pod kojima netko može postati kapetan duge plovidbe i voditi brodove izvan obalnih voda! Nama nedostaje zakonodavstvo koje bi sredilo pravnu materiju na području sportske navigacije. Kako sada stvari stoje, vi ne možete legalno napustiti zemlju i krenuti na put. Dvije godine neprekidnih briga, samoodricanja, neprospava-nih noći, i sada mi tu netko kaže...?!? Već sam bio kod vrata, kad sam začuo: - Otiđite u Beograd, Sekretarijat za pomorstvo i putove pri Izvršnom vijeću... Spuštajući se niz stepenice razmišljao sam: zbog kakvih li sve razloga čovjek mora putovati u Beograd! Podnio sam molbu gradu Zagrebu da mi pomogne u opremi broda, a zauzvrat stavit ću mu na raspolaganje za vrijeme našee outovania stan u kojem živimo i koji je naše vlasništvo. Odgovorili su neka im podnesem molbu i napomenuli da bi bilo korisno kad bi Društvo književnika Hrvatske preporučilo tu moju molbu. Zamolio sam, dakle, preporuku Društva književnika, čiji sam član dvadeset godina. Upravni odbor Društva odbio je da stavi preporuku na molbu koju upućujem gradu Zagrebu. Da bude ljepše, predsjednik Društva književnika je P. Nije najteže poduzeti opasno putovanje ili sagraditi brzi, čvrsti brod - najteže je da te ljudi shvate! « Iz Pitejeva brodskog dnevnika. »VJESNIK U SRIJEDU« OTVARA SPORTSKU KLADIONICU! Potpisao sam ugovor, prodao dušu... Ne samo ja, nego nitko od posade nema pravo objavljivati napise o našem putu izvan novinske kuće »Vjesnik«. Na stranicama tjednika VUS, iz broja u broj, redaju se reportaže, komentari, izjave, mišljenja, savjeti... Padaju oklade hoće li se Besa razbiti prije Gibraltara ili će ipak stići do Herkulovih stupova. Sa svih strana u redakciju pristižu pisma. Evo nekoliko »bisera«: »Još jednu opomenu, najvažniju. Sliku Bogorodice ne zaboravite. Ako ona ne bi bila na Besi, ja s Vama ne bi' ni do otoka Visa otiša... « »Nije lako postati 'morski vuk'! Malo, vrlo malo je njih; a kad biste s jednim od njih razgovarali, budite uvjereni da Vam on ne bi stiskao ruke poželivši Vam sretan put, nego bi Vas vrlo sažalno pogledao, znajući da ne poznajete more! « »Besa će isploviti s jednim književnikom i njegovom familijom i prijateljima na put oko svijeta. Ali još nešto ima s njima - ima ona zastava na krmi... Nikome od nas koji ostajemo nije svejedno hoće li se... Po šturim podacima čini se da će brod imati loša maritimna svojstva... « »Istinabog Besa je odlično građena i posjeduje sve zahti-itvaiuće pomorske atribute... Ona ne trpi amatere...! « »Renata Horvat i 17-godišnji njihov sin Marko nisu za taj podvig fizički spremni i apsolutno bi ih trebalo brisati s popisa posade... « »Vi ste 'burdižali' po kanalima našeg Jadrana sa Skitnicom, pa zar Vam nisu stari naši pomorci pričali 'koliko ih je more pojelo'? I te kakvih mornara, od kojih nijedan nije čuo žabu kreketati! « »Nemojte se uzrujavati zbog onih koji tvrde da vaš jedrenjak treba prodati. Oni bi vjerojatno najvoljeli da se za te pare kupi 10. « »VUS je aranžirao da sve izgleda kao na hipodromu: gledaoci, staza, zapreke. Čeka se samo da njihovi džokeji izvedu trkaća grla. Kad tamo, na startu se pojavljuje samo jedan konj, i to neka seoska raga! Zar će taj rudnjak preskakati zapreke?! Zar će žabari s jedrenjakom na put oko svijeta?! « Kod kuće čitamo ta pisma, ponekad se smijemo, ponekad smo tužni. Renata me tješi: - Pusti ih... Žabe regeću, ždralovi lete...! Istina je, na sjeveru, gdje sam rođen, regeću žabe, ali ponekad prelijeću ždralovi! Evo još jednog bisera: Molimo vas da prenesete savjete »kapetanu« Bese: »Kapetane, još Vam je vrijeme da svoju jedrilicu iskoristite za ovogodišnje ljetovanje uzduž jadranske obale. « Molimo redakciju VUSa da ovo objavi jer to nismo napisali da prestrašimo Jožu Horvata već je to mišljenje ne samo nas nego svih pomoraca koji ne upoznavaju svoj poziv na brzinu i površno. Šteta je što plovite na Partizanki. Nikad od vas partizani! Bio sam u Beogradu... Danas sam u Rijeci polagao ispit za »brodovođu«. Brevet »brodovode« dopušta mi da uz obalu Jadrana vodim brodove od 50 brt. Stekao sam, dakle, novo zvanje. Ako propadnem kao pisac, moći ću od sada bracerom prevoziti pijesak, vino i turiste... A što je s Pacifikom, što je sa sekstantom i astronomskom navigacijom, o tome u lučkoj kapetaniji svi mudro šute! JE LI »BESA« RATNI BROD? Na put krećemo Renata, Marko i ja. Četvrti je član ekipe inž. Dugo sam se lomio da li da uzmem petog člana. U strahu da će me obveze koje sam primio prema novinama previše zaokupiti, odlučio sam se ipak za petoga. VUS je to objavio, i mi smo primili nekoliko stotina ponuda. U toj hrpi autobiografija, obećanja, molbi, zaklinjanja stiglo je i pismo iz Pariza, potpisano »Ribar s plavog Jadrana«. Da mi pomogne u izboru, nepoznat ribar mi piše: »Peti član je druga kobilica Bese... Koji nije u stanju od morski stina napraviti juhu, taj nije za Vas. Obotnicu na 56 metara mora da je rukama sa dna vadi vanka, jedno rečeno, živiti na jednom otoku godinama bez kruha. Na 100 metara dubine triba da zna koja riba jede i kako se zove i koji je teren ispod njega... « Dakako, to je lijepo napisano, ali kako doći, kako otkriti pravoga? Odlučio sam da to svakako bude čovjek s mora. Da kaos u izboru bude potpun, primio sam i takve ponude: »Ja Vam se ne nudam za petog člana posade, nego za nešto drugo: PUTNIK EKSPERIMENTATOR, USAVRŠITELJ JOGA VJEŠTINA I MUDROSTI! Ja bih Vas vrlo malo koštao jer bih najveći dio putovanja PRESPAVAO na dasci u prirodnom ili umjetnom snu. Najviše bih trošio ZRAK... « Odlučio sam da najprije pozovem jednoga od dvojice svojih prijatelja za koje sam znao da su pouzdani i vrsni jedriličari. La-dislav Kaparbaić, rođen na otoku Krku, u Puntu, uz kojega je bila vezana izgradnja Skitnice i moji prvi dani na moru. Odbio je, srna- tra da nema snage za tako dalek i naporan put. Andro Knežević, instruktor u jedriličarskom klubu »Orsan«. Primio sam brzojav: »Ne mogu. Vjerujem u uspjeh, Andro. « Dakako, sjetio sam se i onoga odlučnog mornaričkog vodnika, Botice. Poslao sam mu pismo i dobio odgovor u kojem mi javlja da se u međuvremenu i on oženio, ali da je još uvijek spreman krenuti sa mnom. Usput mi otkriva da je Besa ratni brod! Evo što piše: »Moji najvažniji zahtjevi: 1 Normalno napredovanje u službi kao i priznanje radnog staža. « Vidi, , kako se ljupki slavuj u tren oka prometne u nezajažljiva galeba! Još jučer je bio spreman skinuti uniformu, raskinuti zaruke i dati pismenu izjavu o skidanju glave, a danas...! Odgovorio sam mu skromno: »Vaši su zahtjevi vjerojatno adekvatni Vašim sposobnostima, ali da bih te uvjete mogao ispuniti, ja bih istovremeno morao biti predsjednik Skupštine grada Splita, sekretar za financije u Izvršnom vijeću i komandant Ratne mornarice. Kao što znate, ja sam samo Joža Horvat, književnik i ništa više! « KOLIKO ĆE VAS JOŠ BITI ŽIVIH...?! Sinoć sam održao predavanje u Slovenskom klubu o svom predstojećem putu oko svijeta. Danas smo na Besi primili posjet: ponajprije su predstavnice slovenskih žena u Trstu predale Renati košaricu prekrasnih crvenih ruža i poželjele nam sretan put. Zatim su došli predstavnici Slovenskog kluba, njih desetak na čelu s predsjednikom, meni toliko dragim čovjekom, doktorom Robertom Hlavatvjem. Dakako, oni nisu donijeli cvijeće, nego sanduk butelja »merlota«. Uskoro zaredaše zdravice prisutnih: Prvi: - Dragi Joža... Drugi: - Bogovi morja naj bi malo skozi prste pogledali, če česa ne znaš o navigaciji! Samo živi nam se vrnite, ti in tvoja družina!... I tako redom, treći, peti, sedmi...! Svi mole Boga da mi se smiluje i da se vratim živ. Na kraju mi je to dozlogrdilo i počeo sam naglas prebrojavati prisutne. Robert me sumnjičavo upita: - Kaj je sad to...? Odgovorio sam sa smiješkom: - Hoću da vidim koliko će vas još biti živih kad se vratim! MENE BI TREBALO POSLATI U OSMOGODIŠNJU ŠKOLU...? Kapetan duge plovidbe, profesor Antun Simović, podučava me u astronomskoj navigaciji. Pregledavajući danas kako sam izradio zadatke, uzdahnuo je zabrinuto: - Računi vam gotovo nikad nisu točni! Postupak i formule znate, a konačni je rezultat kriv! To je najčešće zbog toga što brojke ispisujete neuredno i nečitko. Jednako tako s nepažnjom potpisujete računske redove jedan ispod drugog i neprestano vam se potkradaju greške u množenju, zbrajanju, odbijanju... Vas bi još jednom trebalo poslati u osmogodišnju školu. Listam ponude, tražim petog člana... Rođen sam u Cavtatu od oca pomorca 21. Poznam svaku hrid na našoj obali, a navigo sam i za Italiju i za Grčku. Navegam i danas jedrenjakom Jastreb, dužine 4,98 m, uzduž obale, sam! Bez obzira na svoje godine, mogu se brzo naći na vrhu jarbola... Slijepo crijevo sam izvadio, pa mi se ta smetnja neće pojaviti ako me uzmete. Moja je želja bila da na običnoj splavi BESA 1. Kad biste me poveli, želja bi mi se neočekivano ostvarila. Imajte na umu da sam spreman na sve. Nisam gurman ni proždrljivac. »Kadet sam na brodu Krka... Smatram da ste navigali, pa mi je nerazumljiva Vaša odluka da vodite ženu na takvo putovanje, takvim brodom. Ako me želite, pišite mi na adresu... « Ne, prijatelju, neću ti pisati. Na žućkastom papiru, kao da piše momak djevojci, neki sam dan primio pismo iz Sueza! S broda Sutla javlja mi se prvi oficir palube, Božo Kalinić, rođen 1933. Plovio je gotovo po svim morima svijeta, iskusan pomorac, a uz to strastven jedriličar, potomak drevne pomorske obitelji čija tradicija doseže stoljeća. Sve što sam god želio od petog člana našao sam u njegovoj ponudi. Na žalost, i on je oženjen i na put Besom mogao bi krenuti tek ako ga »Jadroslobodna« zadrži na platnom popisu, kako bi mu tekao radni staž, a njegova žena imala od čega živjeti. I Renata i sinovi smatrali su da pokušam sve što je u mojoj moći da toga čovjeka dovedem u sastav ekipe. Požurio sam u Split. Kakve li radosti kad sam u »Jadroslobodnoj« naišao na ljude koji su imali puno razumijevanje za moje teškoće. Pristali su da Božu Kalinića zadrže na platnom popisu sve do našeg povratka. Rijetko sam kada, u tijeku priprema, bio toliko sretan, toliko smiren kao toga dana. Bio sam uvjeren da sam riješio najteži problem. Na rastanku su mi kazali: Sutla uplovljuje sutra oko 11 sati u Šibenik. Pričekajte Kalinića i možete ga odmah odvesti na Besu. Imat ćete zaista sjajnog navigatora i pravog mornara. Drugog mi je dana Komanda mornarice stavila na raspolaganje auto i šofer me odvezao u Šibenik, u carinsku zonu luke, upravo kad je Sutla pristajala. Upoznao sam Kalinića, svidio mi se. Nismo s barbom popili još ni čašu vina, kad stiže žena...! Kalinić i ona povuku se u susjednu kabinu. U istom trenutku napustio sam brod. Vraćajući se u Zagreb, razmišljao sam o koječemu. Sjetio sam se anegdote: »Pitali mornara: gdje ti je žena? « Da, tako je nekoć bilo. Riješio sam čvrsto da nikoga više ne tražim. Nemam više ni vremena ni snage da tražim petoga. Kad sam kod kuće ispričao što mi se dogodilo, Mićo mi reče: - Ne žali, tata. Mornar koji ne može isploviti jer ga žena ne pušta nije vrijedan da stupi na Besu. MARKO: »JA SAM TEK BLIJEDA SJENA...! « U dvije godine položio je sva tri razreda i maturu. Tužio se da je nepravedno ocijenjen i da je zaslužio: dobar. Tješio sam ga da to nije bitno. Završio je radiotelegrafski tečaj, sporazumijeva se na engleskom jeziku. Kako je time ispunio sve zadatke koje sam mu postavio prije dvije godine, primio je od mene dar u obliku ulaznice za Besu. Predao sam mu njegovu »matrikulu«, pomorsku knjižicu, službenu ispravu profesionalnih mornara. Zagrlio me od radosti. Danas smo primili njegovu razglednicu iz Aleksandrije. Zahvaljujući susretljivosti »Jugolinije«, ukrcao se na brod Istra da uz tamošnjeg radiotelegrafista upotpuni svoje znanje. Piše: »Ja sam tek blijeda sjena u usporedbi sa znanjem pravog radiotelegrafista: Unaprijed molim barbu Bese da to ne smetne s uma kad bude od mene tražio meteorološke izvještaje ili mi postavljao druge zadatke vezane uz radiotelegrafiju ili foniju. « PRONAĐEN I PETI ČLAN EKIPE! Primio sam pismo iz Pule od konstruktora inž. Zika mi javlja da u brodogradilištu »Uljanik« radi neki mladić, imenom Vladimir Hrlić, koji sve svoje slobodno vrijeme provodi radeći na Besi. Pomaže u svemu što stigne, a imade mnogo smisla za mehaniku i brodogradnju. »Prvi je dojam da bi bio ozbiljan kandidat. Visok je i snažan, ne puši, a i ne pije, simpatičan. Jedinac je, roditelji mu žive ovdje, u Puli. Potražio sam tu ponudu. Završio sam vojnopomorsku školu; dvije godine bio sam u školskom centru 'Divulje'... Na brodu poznajem sve poslove, od pranja palube do krpanja jedara i rukovanja sna-šću oprema za jedrenje. U prekidima oko šest mjeseci proveo sam na školskom brodu Jadran. Tu sam položio kormilarski tečaj i ujedno u praksi dopunjavao svoje teoretsko znanje... Nikakvo me more ne smeta, podnosim ga dobro. Podvodni sam ronilac, meni to leži... Visok sam 195 cm, težak 85 kg. Zdravlje izvrsno, punoljetan sam već dvije godine, rođen u Zagrebu... Ne volim komandirati i zato sam napustio vojsku... « Sto iz toga mogu zaključiti? Unaprijed znam da su na brodu najbitniji međuljudski odnosi, a oni opet ovise o karakteru, naobrazbi, odgoju, sposobnosti prilagođavanja, općoj kulturi, život-' nim nazorima, radnim navikama... Na osnovi jednog pisma i nekoliko šturih biografskih podataka kako da otkrijem istinsku sliku toga čovjeka? Stiglo je još jedno pismo, Zikino, puno pohvale za Hrlića. Pozvao sam Vladimira u Zagreb i zadržao ga na objedu. Pristao i simpatičan momak. Najviše me privukla njegova mladost. Svega je godinu dana stariji od Marka... Kada se ja u slobodno vrijeme budem družio sa Zikom, eto Marku prijatelja, vršnjaka! Uskoro sam posjetio njegove roditelje. Otac iz Hrvatskog zagorja, majka Srpkinja. Složili su se da im sin krene na pučinu... Tu je, već na Besi, vidio sam ga; v j e r u j e m da će biti dobar. Tek će pučina svakome od nas otkriti pravo lice. Nemam vremena da ga pobliže upoznajem. Još tisuću kojekakvih niti moram povezati da bismo mogli isploviti. U jednakoj žurbi i vremenskom tjesnacu nalazi se i Zika, koji danonoćno radi na Besi. Gdje je ono rođen Vladimir, u Zagrebu? Na put oko svijeta, prvi u našoj povijesti kad je riječ o sportskom jedrenjaku, krenut će ljudi od kojih ni jedan nije rođen na moru! Je li to važno? Jedan od najvećih kraljeva stare Španjolske, Karlo V, koji se potpisivao: »... « - rođen je u zahodu! Najmoćnijom gusarskom flotom zapovijedala je žena, Kineskinja Cing. Genijalni moreplovac Fernando Magellan rodio se u Portugalu, i to u onoj provinciji, jedinoj, iz koje se ne more! More je beskrajno, pristupačno je svima, a pripada onima koji plove! STIGLA DOZVOLA I DRAGOCJENE UPUTE! Slijedi još nekoliko redaka, zatim pečat, datum i potpis direktora Uprave za pomorstvo. Sve u svemu: nešto malo administracije, nešto malo dobre volje i podosta nepoznavanja činjenica. Budući da je u dozvoli naglašeno da se moram držati navigacijskih uputa primljenih od lučke kapetanije u Rijeci - a nikakvih uputa dosad nisam dobio, nazvao sam lučku kapetaniju u Rijeci. Kod telefona je bio moj stari znanac Stanislav Župan. Kad sam mu objasnio o čemu je riječ, počeo se smijati i neko ga vrijeme nisam mogao ni riječi razumjeti. Razabrao sam tek toliko da su i oni primili taj dopis. Vičem u slušalicu: - Stanislave... Sad viče i on. Dobro ga razumijem: - Imaš li pri ruci olovku i papir...? »Lučka kapetanija u Rijeci... Pitam ga: - Je li to sve? Moram priznati, upute nisu loše...! SASTANAK JE DOVRŠEN; GDJE JE KLJUČ? Sa zidova našeg stana Renata skida posljednje slike. Knjižnica, sagovi, pokućstvo, sve je već pohranjeno i uklonjeno. Prazne su sobe kao i prazna srca: najprije se u njih useli tuga. Koliko smo godina proveli ovdje? Stanujemo u sjevernom dijelu grada, okruženi zelenilom. Pod prozorima breze na kojima se gnijezde grlice. I što sada, sve to ostavljamo? Nitko nas ne tjera, sami idemo. Stan prepuštamo drugim ljudima, mi selimo na Besu. Posljednji put prije našeg odlaska održavamo sastanak. Stola i stolica nema, sjedamo na pod, sučelice, u krugu. Svako od nas četvero leđima je okrenuto jednoj strani svijeta. Zuri nam se svima, započinjemo. Ja: - Mićo, predajem ti popis vjerovnika. Kako su na popisu, tim ćeš ih redom isplaćivati. Krećemo s dugovima, s njima ćemo se i vratiti. Renatina, moja i Markova. Trebamo li štogod raspraviti u vezi sa sadržajem tih oporuka? Mićo: - Nije potrebno. Ja: - U redu. Renata: - Slušaj me, Mićo... Bila sam u petom mjesecu trudnoće kad su fašisti razbili na Kalniku naš partizanski odred. Nisam mogla trčati i sakrila sam se u kukuruz ispod sela Apatovec. Pretraživali su kukuruze tražeći ranjene i sakrivene partizane. Slušala sam oko sebe glasove, znala sam, ako me ulove, zaklat će me i rasporiti mi trbuh - jer su oni to i radili! Držala sam pištolj kod sljepoočice spremna da se ubijem čim me primijete. Zašto ti sada o tome govorim? Zato: ako se meni štogod dogodi, mislim ono najgore... Najmoćnijom gusarskom flotom zapovijedala je žena, Kineskinja Cing. Genijalni moreplovac Fernando Magellan rodio se u Portugalu, i to u onoj provinciji, jedinoj, iz koje se ne more! More je beskrajno, pristupačno je svima, a pripada onima koji plove! STIGLA DOZVOLA I DRAGOCJENE UPUTE! Slijedi još nekoliko redaka, zatim pečat, datum i potpis direktora Uprave za pomorstvo. Sve u svemu: nešto malo administracije, nešto malo dobre volje i podosta nepoznavanja činjenica. Budući da je u dozvoli naglašeno da se moram držati navigacijskih uputa primljenih od lučke kapetanije u Rijeci - a nikakvih uputa dosad nisam dobio, nazvao sam lučku kapetaniju u Rijeci. Kod telefona je bio moj stari znanac Stanislav Župan. Kad sam mu objasnio o čemu je riječ, počeo se smijati i neko ga vrijeme nisam mogao ni riječi razumjeti. Razabrao sam tek toliko da su i oni primili taj dopis. Vičem u slušalicu: - Stanislave... Sad viče i on. Dobro ga razumijem: - Imaš li pri ruci olovku i papir...? »Lučka kapetanija u Rijeci... Pitam ga: - Je li to sve? Moram priznati, upute nisu loše...! SASTANAK JE DOVRŠEN; GDJE JE KLJUČ? Sa zidova našeg stana Renata skida posljednje slike. Knjižnica, sagovi, pokućstvo, sve je već pohranjeno i uklonjeno. Prazne su sobe kao i prazna srca: najprije se u njih useli tuga. Koliko smo godina proveli ovdje? Stanujemo u sjevernom dijelu grada, okruženi zelenilom. Pod prozorima breze na kojima se gnijezde grlice. I što sada, sve to ostavljamo? Nitko nas ne tjera, sami idemo. Stan prepuštamo drugim ljudima, mi selimo na Besu. Posljednji put prije našeg odlaska održavamo sastanak. Stola i stolica nema, sjedamo na pod, sučelice, u krugu. Svako od nas četvero leđima je okrenuto jednoj strani svijeta. Zuri nam se svima, započinjemo. Ja: - Mićo, predajem ti popis vjerovnika. Kako su na popisu, tim ćeš ih redom isplaćivati. Krećemo s dugovima, s njima ćemo se i vratiti. Renatina, moja i Markova. Trebamo li štogod raspraviti u vezi sa sadržajem tih oporuka? Mićo: - Nije potrebno. Ja: - U redu. Renata: - Slušaj me, Mićo... Bila sam u petom mjesecu trudnoće kad su fašisti razbili na Kalniku naš partizanski odred. Nisam mogla trčati i sakrila sam se u kukuruz ispod sela Apatovec. Pretraživali su kukuruze tražeći ranjene i sakrivene partizane. Slušala sam oko sebe glasove, znala sam, ako me ulove, zaklat će me i rasporiti mi trbuh - jer su oni to i radili! Držala sam pištolj kod sljepoočice spremna da se ubijem čim me primijete. Zašto ti sada o tome govorim? Zato: ako se meni štogod dogodi, mislim ono najgore... To je bila moja volja. Volim more i najsretnija sam kad sam na brodu. Dobro je da to znaš, bit će lakše, bit će ti ljepše sjećanje na mene. Turobnu tišinu prekinuo je Marko. Podigao je kažiprst desne ruke i vedrim se glasom obratio Mići: Marko: - Ali... « Mićo: - Ne sumnjam. Niste izginuli nakon svega što se posljednju godinu govorilo o vama i pisalo u novinama, siguran sam da ćete prebroditi i druge oluje. Upitam: - Je li sastanak završen? Od mame još moram dobiti ključ za drvarnicu. Posjetio sam Ziku na Besi. Dok ja sređujem račune, Zika priprema ručak i usput čita najnoviji članak o nama u »Vjesniku u srijedu«. Smješka se i pomalo ironično, kao da govori sebi, primjećuje: - I tako mi pomalo ulazimo u povijest...! Odgovorio sam bez ironije: - Nije problem u tome, nego kako ćemo iz nje izići! Osjećam bolove u predjelu srca. Stojim pred rendgenskim aparatom. Liječnik: - Bili ste sportaš? Za putovanja vodite brigu... »NEMOJ ME OSTAVITI, NEMOJ...! « Renatina majka, udovica, stanuje na katu iznad nas. Teško se kreće, bole je noge, visok tlak, umor, vrtoglavica, glavobolja, zlo! Prošle je godine jedva preživjela udar kapi. Neko joj je vrijeme bila oduzeta lijeva strana, no izvukla se nekako. Renata ju je danas posjetila. Plakala je i zakliniala- - Nemoj me ostaviti, nemoj...! Nemoj otići, zaklinjem te, nemoj...! Moje djetinjstvo bilo je selo, dremljive kućice duž vijugava druma, mutna i plava rijeka Mura, pašnjaci, polja, vrbici i iznad svega ptice! Zebe, sjenice, češljugari, svračci strnadice, palčići, vuge, pupavci, zlato-vrane - i tko će ih sve izbrojiti i nadjenuti im imena! Laste ipak moram izdvojiti, laste iznad svega. Od pamtivijeka gnijezdile su u našoj staji, na dnu dvorišta u sjeni starog oraha. Željno očekivane, dolazile bi u proljeće, a u jesen... Još su mi i danas u živom sjećanju te jeseni! Vrtovi puni voća, na polju zlatna strništa, vozovi bundeva, dozreli kukuruzi, suncokret, lan. Na rubu šumarka guguću divlji golubovi, i oni se spremaju na put. Nepregledno jato čvoraka premeće se u zraku, odlaze i oni, sele... U otužnom, sivom i siromašnom kraju daleko na sjeveru ti odlasci ptica nagoviještali su nama djeci da negdje daleko moraju postojati druge zemlje, nama nepoznat svijet. Onda bi posve opustjela polja, stigle bi kiše, mrazevi - i guske! Iz mađarskih ravnica prelijetala su u sumrak nepregledna jata divljih gusaka. Ponekad zbog magle, ponekad zbog mraka nismo ih vidjeli, ali bismo dugo u noć slušali njihovo gakanje. Majka moga oca, slijepa starica, govorila bi: - Sele se... Idu gdje im bu bolje... Idu prek morja vu zemlju gde je toplo kak vu krušnoj peći, a sonce velko kakti mlinski kamen! Umrla je moja baka, daleko je moje djetinjstvo. Prije pedeset godina rodio sam se u ovom selu, napustio sam ga prije četrdeset. Kad bih ponekad bio držao predavanje, dolazili bi suseljani i govorili: - To je naš Joža, sin starog Jandraša... Poželio sam da ga još jednom vidim prije svoga odlaska. Sad prolazim drumom, kao nekoć prvi pozdravljam seljane, ljudi mi odzdravljaju, ali nitko me ne poznaje... Mnogo se toga promijenilo. Ali u jesen - opet će se skupljati laste i seliti na jug. Skoro ću i ja otići da potražim zemlju svojih dječačkih snova, zemlju »gdje je toplo kak vu krušnoj peći, a sonce veliko kakti mlinski kamen! Glasanje divljih gusaka još uvijek slušam u sebi. U SUSRET PUČINI Mediteran KOTOR, 30. U kabini Bese šturo svjetlo. S ležaja promatram Renatu kako pažljivo sprema kameru, slaže kasete s filmovima, prebacuje rublje iz jedne ladice u drugu, posprema, redi. Bilo bi mudro da legne i otpočine, kasno je, duboka je noć. Odnekuda izvlači vreću neke čudne boje, priljubljuje tu vreću uza se kao da je mjeri, a onda stane pred moj krevet i pita: - Poznaješ li je...? Vreća u koju se na otvorenoj pučini spuštaju u more mrtvi mornari... Ako se putem kome od nas štogod dogodi... Ne bih željela da se goste morski psi... Još nismo krenuli, još nas konopi vežu uz kraj, a ti već o smrti, vrećama, psima...! Takvi su rekviziti sastavni dio sanitetske opreme na brodu, a kako sam ja zadužena na Besz' za sanitet, htjela sam ti pokazati da znaš... Pažljivo je spremila vreću, legla i zaspala. Protječe noć, a ja se još uvijek gnijezdim, ne mogu sklopiti oči. Sto me to muči? Tri sam godine što gradio brod, što vršio pripreme, bezbroj sam puta razmotrio svaku mogućnost koja nas može zadesiti, sve sam predvidio, sve učinio što je trebalo, pa odakle sada taj nemir? Svuda oko nas tišina, tek po koji valić zapljusne brod. Sa zvonika otkucaji sata... Tako će, nadam se, duž Boke zvoniti zvona kad na povratku opazimo Besu na pučini. « Otkucaji sata, zvonjava zvona. Smiri se i spavaj! Dim, vatra, bubnjevi, zvona, sva ta nekadašnja sredstva za vezu, sve je to luk i voda. Danas to obavljaju teleprinteri, novine, radio... Jučer sam Marku naredio da mi pripremi meteorološki izvještaj, a kad sam ga uvečer tražio, veli - nisam dospio! Prvi brod torpediran u prošlom ratu zvao se Royal - Sceptre, Englez. Potopila ga njemačka podmornica U 58. Dok su topovske granate s podmornice razarale nadgrađe, dok su se spuštali čamci i spašavala posada, radiotele-grafist je ostao na svom mjestu i neprestano otkucavao svoju poziciju i od koga je napadnut. Komandant podmornice, koji ga je prisluškivao, od bijesa mu pošalje još jedan torpedo koji raspolovi brod i dovrši dramu.
Blitz Ex Yu 5.Epizoda "Ciguli Miguli" (Tzigoo-lee Migoo-lee)
Isplovili su iz luke uz pozdrave ribara i sitnu kišicu koja je sipila. Po povratku nije mogao dugo mirovati. Jedna od mnogih anegdota iz Horvatova života kazuje da je svoj prvi autobiografski roman »Sedmi Be« na čitanje odnio Miroslavu Krleži, koji mu je dao prve savjete i recenzije i upitao ga što još piše. Joža je razgovarao s ambasadorom Budimirom Lončarom. Voljela je slobodu i željela je upoznati cijeli svijet. Razmišljam: eto rijetke zgode da se riješim broda! Blizu sidrišta Bese nalazila se pošta.
[Kako muskarca zadovoljiti|Plavi oglasnik brak i veze|Gay sms oglasi]
komentiraj (0) * ispiši * #
