|
Evo ga, dok se prebirem kako ću završiti onu jednu, sjetio sam se da vas ne smijem ostaviti na cjedilu. Dođete na blog, i sve što vidite je šugavi članak o nekom premijeru. E neće ići! Da ne čekate toliko smislio sam novu priču, ajde uživajte dok ja ne smislim kraj ove druge priče, pa ćemo svi skupa još više uživati!
Nova godina, stara čežnja
Dok gledam zalazak sunca, u staklenoj kući koja liči da je izašla iz 21. stoljeća, pomislim «Čemu sve ovo?». Dok je leteći objekt koji opasno liči na ogromnog metalnog galeba preletio preko sunca, okrenem se prema njoj, i shvatim da sve ovo sanjam. Kada sam shvatio da sanjam, jednostavno sam otvorio oči.
Po stropu su se formirale sjene što ih šalje jutarnje sunce. Moj najdraži dio dana, ali ga uvijek prespavam. Volim ove sjene, podsjećaju me na spokoj. Okrenem se na desni bok i gledam kako sunce viri iznad jedne stambene zgrade. Ili je to zgrada od neke banke? Možda Opera? Ne bih znao, sve se tako brzo mjenja da nemogu pratiti šta se događa. Kao kada shvatiš da više nisi dijete. Samo ti sine jednog dana. Ode bezbrižnost,i eto tu si, odrastao, ne znaš šta ćeš sa sebe. Tako i ovo, u jednom trenutku je stambena zgrada, a sutra se već skuplja ugledna gospoda da bi pogledala «La Boheme», možda i pokoji srednjoškolac pa se zezaju ispred.
Tek kada sam pomislio na srednjoškolce na ulazu u Operu, shvatio sam da nema smisla o čemu ja trošim vrijeme, bolje da gledam izlazak sunce, tko zna kada ću se sljedeći put probudim na vrijeme.
Lijep je prizor. Samo sunce, pokoji slabašni oblačak leti malo dalje od sunca. Boje se presavijaju od svjetlo narančaste do modro plave. Mraz se vidi po krovovima zgrada, na ulici nekad zašumi neki auto. Vani je tako hladno i službeno, ovjde sam na sigurnom, u svom krevetu. Nabijem si deku skroz do ušiju i trepnem jedanput. Hmmm, čini mi se da sam jedanput pročitao na nekom blogu izjavu tipa «Bog je pjesnik». Tko god je to smislio genijalac je, kada se ovo vidi, mora se čovjek složit.
Ustao sam i otišao na WC. Pomokrio sam se, otišao u kuhinju i u jednom potezu popio čašu vode. Poslje toga sam se osjećao lišen ogromnog tereta. Vratio sam se u krevet, i zagledao se opet u sunce. Još malo pa je skroz izašlo. Odjedanput me presjeklo u prsima. Sjetio sam se velike svađe sa djevojkom. Nismo se čuli odkad mi je zalupila vrata pred nosom.
Išli smo na proslavu nove godine kod prijatelja. Skupa smo već dva mjeseca. Sexsualne odnose smo već imali nakon mjesec dana. Nije mi bilo drago, ali kada se svi oko mene jebu, zašto nebi i ja? Emocije nije bilo, samo jebanje. Drago mi je da sam se toga riješio.
Došao sam do nje u pola osam. Bila je jako zgodna, obukla je nove traperice i dekoltiranu bijelu majcu, preko toga je obukla svoj crni kaput. Lijepa je za pogledat. Ali to mi nije dovoljno. A bolje to nego da sam sam. I to sam pročito na blogu.
Odvezli smo se busom do prijatelja. Dočekao nas je sa litrama alkohola i kilama grickalica, i tornjevima CD-a za ples. Ukratko, sve što je potrebno za jednu savršenu proslavu nove godine.
Složio sam si jedan bambus za početak, ona je uzela pivo. Vino je bilo loše i skužio sam zašto ga ima tako puno. Ali pio sam, jer nisam htjeo biti pri svjesti. Nesretan sam, to je činjenica, imam curu koju poštujem, s kojom sam samo htjeo zaboraviti na onu prošlu. Jedini razlog što ne prekidam je što ne želim bii sam. Nema ničeg goreg od toga. Prijatelji pomažu do jedne mjere, ali i oni te zaborave kada nađu svoju drugu polovicu.
Već sam zaboravio da imam uopće curu nakon treće čaše čistog viskija. Odradio sam ceremoniju slavlja nove godine, mada ne vidim ništa smislenog u tome. Ljudi se napiju, broje naglas od 10 prema 0, skaču, deru se, pale novac i bacaju ga da pukne a zašto? To je samo jedna nova brojka. Ništa drugo se ne dešava, vraćamo se starim obvezama, starim poslovima i starim prijateljima. Starim čežnjama. Ostavljamo godinu iza sebe, ali u stvari ništa ne ostavljamo iza sebe, teret se i dalje kupi i to se samo s godinama gomila.
Pola jedan.
Ona me primila za ruku. I odvela na kat.
Vodili smo ljubav.
Ne.
Jebali smo se.
Sex je bio dosadan i pretehnički. Obavljao sam stvari zato što mi je to obveza bila. Svršio sma samo zato što se to od mene očekivalo. Nije bilo nježnih riječi, nije bilo grljenja, nismo se mazili po završetku. Svršio sam, skinuo kodnom, rekla mi je dvije tri riječi koje nisam uopće popamtio. Uzela je svoju pivu i otišla van.
Polako sam se počeo oblačit. Prozor se tresao od basa glazbe i iz hodnika je dopirao prigušeni smjeh. To je njen smjeh. Hvali se zato što se jebala. Ugasio sam svjetlo. Kroz prozor je stizala svjetlost ulične rasvjete. Sjedio sam na krevetu dok mi je žuta svjetlost obasjala pola lica, a po ostatku sobe stvarala dugačke sjene. I dok sam sjedio u igri svjetla i prigušenih zvukova nove godine, nisam mogao skinuti tu misao s glave. Pitam se. Da li bi me ona mazila. Da li bi mi ona rekla da me voli tjekom vođenja ljubavi, gledala me u oči. A ne kao ova, samo stenjala i ko životinja se prepuštala tjelu. Pitam se, gdje li je ona sada. S kim slavi novu godinu? Nova godina, stara čežnja...
Ostatak večeri sam samo pijo. Nije mi bilo do ničega drugog.
Stara čežnja.
Nova godina.
Nova.
Stara.
Čemu sve to?
Bilo je šest sati. I lagano smo krenuli.
U busu smo šutili.
Upitala me šta mi je, slagao sam joj da sam umoran. Nisam imao volje komfrotirati ju s njenim greškama. Samo da ne budem sam, samo stisnuti zube i trpiti. Dan je kao svaki drugi, hladnoća dopire do stakla busa. Lagano stižu prve zrake sunca. Moj najdraži dio dana. Moram upiti što više ovoga, tko zna kada ću biti budan na sljedećoj Zori. I dok je prva zraka sunca u novoj godini sve doticala, osjetio sam koliko je svježe sve oko mene. Sve me gleda s drugačijeg kuta. Sve je novo i svježe. Nova godina, dotukla je moje mišljenje. Prva stvar koju sam shvatio u novoj godini je da sam u krivu. Super. Odličan početak...
Pred vratima njenim sam progovorio.
«Ej, prije nego što odem, moram te nešto pitati.»
«Reci...» rekla je i pogledala me, iskreno, ne znajući šta joj sljedi.
«Ovaj... Ovako.... Zašto ovaj...» kaskao sam, emocije ne prolaze dobro u ovom svjetu, čim nešto osjećaš smatraju te pederom i slabićem, stoga mi je bilo teško.
«Haha, daj reci više!» smijala se. Smetalo mi je što se smije, ovo je meni ozbiljan trenutak, smeta mi ako se netko oko toga šali.
«Zašto mi ne daješ do znanja da ti nešto značim? Mislim, ipak sam ti dečko...» eto ga, rekao sam.
Smijala se.
Zvuk njenog smjeha je probadao zrak, dopirao do uha, proklizao kroz sve kanale i došao do srca i zabadao jedno slovo za drugom u moje srce. H. A. Ha. Hahahahahahahahaha. Tako je užasno smješno pokazati osječaje.
«Slušaj kučko, tebi je to možda smješno ali meni je to bitno, papak bio ili ne, želim da mi daš do znanja da ti nešto vrijedim, jer sam ljudsko biće i imam potrebu za time da budem voljen, boli tebe kurac, kada imaš mene dobricu, a šta je sa mnom, nitko se ne obazire na moje jebene osječaje?»
«Sori, nisam znala da tako misliš» rekla je šokirano.
«Tvoj sori mi kurca znači, možeš ga ljepo sebi zabit u pičku, trebal si o tome razmišljat prije nego što si mi se smijala».
Probola me pogledom. Kao da me želi očima zadaviti. Zalupila je vrata tako da se cijeli štok tresao. Ostao sam sekundu dvije, i okrenuo se o otišao doma. Cijeli dan sam čitao neke knjige, i gledao novogodišnje filmove. Otišao sam spavati u osam navečer. Probudio se sada. Ništa mi ne znači, ali opet me presjeklo kada sam se svega toga sjetio. Draga mi je. Postala mi je navika.
Sunce je već bilo skroz izašlo. Odmahnuo sam glavu i legao. Buljio sam u strop. Sjetio sma se stare čežnje. Moje stare cure, s kojom sam bio nešto više od godinu dana. Užasno mi je nedostajala, bilo nam je lijepo, preljepo. Prekinula je sa mnom. Rekla je da me više ne voli. Ne zamjeram joj. Ljudi se zaljubljuju i odljubljuju. Nisu oni krivi. Ne možemo upravljati te emocije. Da možemo, nebi se sva ova sranja dešavala. Ali dok smo bili skupa, poštivala me svaku sekundu. Dala mi je do znanja da joj nešto značim. Da sam joj bitan, da sam joj dio života. Velika razlika od ove glupače.
Odkad je prekinula sa mnom prošlo je već godina dana. Još uvijek ju volim i još uvijek mi je draga, pa ju pokušavam zaboravit sa ovom ili onom. Bezuspješno.
Ali zašto tako visim za njom? Jer mi je dala do znanja da joj nešto značim? Jer mi je dala znanja da sam netko i nešto? Jer me volila?
Ona bi me zagrlila kadkad. Nije mi se smijala kada sam joj rekao da sam djevac, a ne kao ova. Jednostavno me voljela, i na to ljudi padaju, a ja sam pao pošteno.
Maštao sam o njoj jedno vrijeme. Prisjećao sam se kako nam je bilo i zapitao sam se kako bi nam sada bilo. Da nije prekinula sa mnom. Da li ima nekoga novog? Naravno, cijelo vrijeme se pravim pred svima da mi nebi ništa značilo da ona ima nekoga. Ali nije tako, zato se i nisam nikada pošteno raspitao za to. Nebi me uništilo, ali nebi bio niti ravnodušan, jednostavno bi bio tužan. Tužan što ona ide dalje. Znači da me uopće ne treba, i to nije nešto što ja želim. Postao bi dio njene prošlosti. Ima li goreg? Pitam se kako bi prošao kada bi sve ovo njoj priznao? Sve pitanja, malo odgovora. Da nebi upao u još veći očaj zbog manjka odgovora, vratio sam se stropu i jutarnjem svjetlu. Ono ne pita i ne odgovara, ono jednostavno je. Ah, da je čovjeku biti zraka svjetlosti...
Odlučio sam da onu jadnu zamjenu za curu ne trebam. Uzeo sam mobitel, poslao joj jednu poruku, objasnivši sve. Potom sam zbrisao njen broj i ugasio mobitel.
Vani je hladno.
Meni nije.
Vani je hladno.
Ja se sjećam kako mi je dobro nekada bilo i kako to nisam dovoljno cjenio. Cjenite uvijek svoju drugu polovicu. Uvijek.
Vani je hladno.
A ja na obrazima osjećam svoje tople suze.
Vani je hladno.
Jutro.
Nova godina.
Vani je sve novo, kreće sve nanovo. U zraku je olakšanje, zbačen je teret sa prijašnjih godina. A ja razmišljam o staroj čežnji, toplih suza. U novoj godini ja patim za starim godinama. Dok sam razmišljao o staroj čežnji utonuo sam u dubok i okrepljujući san.
Da li sam ju sanjao?
|
