|
Tu i tamo netko prođe mračnim puteljkom. Odvaja se od glavne ceste, i zasut je grmljem, drvećem i klupicama sa svake strane. Puteljak vodi do jedinog osvjetljenog dijela, Dvorca. Dvorac je star i napušten, mada je mjesto naseljeno i puno života. Samo taj park oko dvorca, i puteljak sa svojim klupicama je mračan. Kada se sjedi na klupici, savršeno se vide zvjezde na nebu. Obasjavaju te svjetla udaljenih svijetova, udaljenih od ovih sranja na zemlji.
Uspinjao sam se glavnom cestom, prema kapiji na kojoj počinje puteljak. Ona je osvjetljena, ali čim se stupi na put prema dvorcu čovijeka proguta tama. Ali ja sam još bio na osvjetljenoj glavnoj cesti. Pun gorčine i teških očiju. Teške su od patnje, od crnog srca što tuče u grudima. Glupo srce, koje se uvijek nanovo nada i uvijek se nanovo razočara. I to samo tuče dalje, bez da mene itko išta pita. Gutam knedlu za knedlom. Ne želim se podleči patnji. Toliko patim da sam se valja već i ispraksao, ne želim da ona opet pobjedi. Mada je ona odavno već pobjedila, samo što to čovijek kasnije shvati.
Pokraj mene prolazi neki mladić. Viđao sma ga otprije. On mene primjećuje ali moj pogled je samo uperen prema kapiji. Da što prije stignem tamo. Što prije da se sjednem na svoju klupicu. Gleda me začuđeno. Ne znači mi ništa. Meni je samo stalo da se sjednem i odmorim svoje umorne noge od lutanja. Od potrage za srećom. Umorile su se. Jako.
Prije kapije se pojavljuju grmovi. Zeleni, nisu naročito lijepi. Dok prolazim pokraj njih, sklapam oči i ispružim ruku. Pod prstima osjećam lišće kako se lagano savija. Dok tako prolazim osjećam dašak vjetra kako mi miluje lice. Kako miluje zatvrorene oči. Oči umorne od izviđanja za srećom. Kada čovijek pati, tek tada primjećuje svijet oko sebe. Tek tada shvati da je Bog pjesnik, jer ovakva ljepota nije stvorena ljudskom rukom. Zbog ove ljepote se ne pati. To je Božija ljepota. Ali prođe taj kratki trenutak utjehe. I ja sam se našao pokraj kapije. Idužena lica bez emocija. U mene su buljila dva lika što su se naslonili na kapiju i pušili travu. Gledaju u mene s čuđenjem. Gledaju me dok drže travu u ruci. I ja sam čudak u cijeloj priči. I krenem udahnuvši duboko umornim plućima. Plućima umornim od isparivanja tuge. Od plinova gorčine i bijesa.
Sada se nalazim na putu. Svuda oko mene je tama, samo ravno ispred mene se nazire ulaz u dvorac. Ta situacija mi je bila pomalo smješna. Hodam u tami, hodajući prema svjetlu. U potrazi za svjetlom. Umornih nogu, ruku, očiju, pluća i što je najgore, umorna srca. Tražim svoju klupu, ali ju teško nalazim jer mi se oći nisu navikle na mrak. Ali valjda ću ćuti svoje prijatelje, oni tamo sjede negdje u mraku. Na našoj klupici. Jedini ljudi koji me mogu sada razveselit. Kojima sam neizmjerno zahvalan što su imali strpljenja da me saćekaju. Mada im to nisam reko. Ali volim ih strašno, i oni su bili prvi tu za mene. Mene umornog, od potrage za srećom. Moji prijatelji. Moji prijatelji i klupica.
Čujem ih, i lagano nazirem obrise bicikla u travi. Da, to je njen. Tu su oni. Čujem ih kako pričaju:
On: A, nešto je drugačij!
Ona: Da..... A nova košulja.
Niti ne slute kako se ja sada osjećam. Oni misle da sam nositelj sretnih vijesti. Ja umoran od života. A oni u cvatu. Zato su i prijatelji. Pozdravio sam ih i sjeo pokraj njih. Pogledao sam ih. I vidio sam ih mjesecom obasjane, kako u mene gledaju sa iskrenim smješkom. On je nagnut prema naprijed da me može bolje vidjeti. Sa smješkom. Pod mjesečinom. I Bog se opet dokazao kao pjesnik.
Ona: I? Kako je bilo?
I ja se sjetim kako je bilo. I presjeće me užasan osjećaj. Sjetio sam se. Kako je bilo. Samo sam odmahnuo glavom u znaku da nije dobro bilo. Ali oni me nisu shaćvatili valjda su pomislili da ih želim malo navlačit.
Okrenem se i pogledam prema mjesecu. Dok gledam u njega, rekao sam da nije nikako bilo. Oni su to opet shvatili kao zezanje. Mjesec se ražalosti nada mnom, pa mi reče: "Moraš im reć konkretnije!".
Okrenuo sam se prema njima i vidio sam ih kako još uvijek gledaju u mene sa iskrenim smješkom. Umjetničko djelo. Rekao sam da uopće nije bilo dobro. Oni su se uozbiljili i rekli:
Ona: Pa šta je bilo?
On: Da?
Rekao sam samo da nije bilo najbajnije i da ne želim baš razgovarati o tome. Oni su to prihvatili. Počeli smo pričati o svaćemu samo da skrenemo s teme. Nakon nekog vremena sam se zabuljio u mjesec.
Ja: Ponekad ti zavidim, baš bi volio biti na tvom mjestu.
Mjesec: Zašto?
Ja: Pa eto, lebdiš gore i u tami ljudima pružaš traćak svjetlosti. Bezbrižan si i okružen zvijezdama. Jednostavno ti zavidim.
Mjesec: Pa nije ti to nešto posebno.
Ja: Meni je. Meni bi to bilo super sada. Otić odavdje i ostaviti sva ova sranja za sobom. Uzdići se iznad svih idiota koji kroće zemljom i jednostavno gledati ih i smijati im se kako se bore za tu svoju mrvicu sreće.
Mjesec: Ali neki i pronađu sreću.
Ja: Većina ih pronađe sreću. Ali eto, nekima od nas je ona udaljena, udaljena kao što su mjesec i zvijezde. Ali tako malo tražimo. Tako malo trebamo za sreću.
Mjesec: Malo treba i za nesreću. A i sagledaj to ovako. Možda se tebi lijepo čini biti ovdje gore, okružen zvijezdama, ali ja ti nikada nisam okusio niti tugu, niti sreću, niti sam ikada zasvirao neki instrument. A vama je to svakidašnje.
Ja: Sve ima svojih prednosti i mana. I znaš šta je najgore?
Mjesec: Šta?
Ja: To što se ja opet nadam. Opet se nadam da će se to sve već nekako izgladit, da će biti happy end. I onda se opet razočaram. Samomučenje. I znaš još nešto? Jučer sam jedva dočekao današnji dan. Kada sam se jutros probudio bio sam presretan što je napokon svanuo taj dan. Gle me sada. Umornog od potrage za srećom. Da sam barem prespavao cijeli ovaj dan. I najgore od svega je što imam još cijelu noć pred sobom. Ne želim spavati. Želim samo pisati, slušati glazbu i patiti, samo ne želim spavati. Sam samcat u sobi svojoj.
Mjesec: Možda te neće tješiti puno, ali kada budeš napuštao svoj svijet, priredit ću ti jednu zvjezdu odmah do mene.
Ja. Stvarno bi to učinio za mene?
Mjesec: Naravno. Ovo nebih smjeo reći, ali odavno ti je namjenjeno mjesto na nebu.
Ja: Stvarno? To mi puno znači. Hvala ti.
Mjesec: Imat ćeš mjesto odma do Ujevića.
Ja: Pa koja je njegova zvjedza?
Mjesec: Prva desno od mene. Ti ćeš bit prva ispod njega. A desno od njega je Hendrix. Bit ćeš u lijepom društvu.
Ja: Hvala ti Mjeseče.
Mjesec: Samo, trebao bi svojim prijateljima bar reći. Trebaš to izbaciti iz sebe.
Ja: Imaš pravo.
Mjesec: Ajde vidimo se, budi pozdravljen, i vidimo se u drugom svjetu.
Potom ga je prekrio oblak. Zamračilo se oko nas.
Ja: Znate šta. Je, tako je strašno.
I počeo sam im pričati šta mi se desilo. Glas mi je sve više pucao. Sve više sam se osjećao gol, kao da skidam sve svoje slojeve. Pred njima, koji moraju znati istinu. Pričao sam priču redom, došao je trenutak. Zastao sam malo. Užasno teško. Progutao sam debelu knedlu i rekao sam što sam imao za reć. Kako sam se osjećao kao zadnja stoka, izigran, jadan i ponižen. Poniženje koje nikada nisam osjetio. Mrtva tišina. Čuje se samo lagani šum lišća. Slabi vjetar koji mi je milovao oči, sada miluje grane iznad nas. Dok oni probavljaju ono što sam im ja rekao. Čujem šmrcanje pokraj sebe. Ne znam da li je to zbog mene ili im je samo hladno. Ja tužno spuštam glavu. I borim se sa sobom da ne briznem u plać. Da ne počnem mlatati rukama oko sebe i da se derem iz svega grla. Zadržao sam sve to u sebi. Samo sam spustio pogled. Suznih očiju. U tami me možda nisu vijdeli, ali ja sam bio spreman plakati. Suze su bile na startnim pozicijama. I dok je meni svjet bio mutan oko mene samo sam rekao, slomljenim glasom:
Ja: Šta, oćemo krenuti onda?
Čuo sam tužnu potvrdu. Oni su se prvi ustali. Ja sam ostao sjediti. Obrisao sam s rukavima nove košulje ono tekućine što je ćućilo u oku i ustao. I krenuli smo. Lagano, sporije od šetanja. Korak po korak. Tada sam pomislio koliko sam zapravo Bogu zahvalan na njih dvoje. Kako ih volim i koliko mi znače. I kako ovo nebi tako lagano primio da njih nema. Trebao bi im to reći. Ali nisam. To mi je možda najveća pogreška tog dana. Što im tada nisam rekao koliko ih volim i koliko sam im zahvalan. Što su me saslušali i što ih je možda malo potresla moja sudbina. Da, to su ti anđeli koji su mi ublažili pad. Samo zato što su me saslušali. To je bilo dovoljno. Prvo smo se oprostili od njega. Pa sam se oprostio od nje. Zadnji dio puta do kuće sam morao prevaliti sam. Teško je bilo, ali mjesec je bio iznad mene.
I mislima sam bio bar sa mojim prijateljima.
Želio bi samo zahvalit Mattei i Franu.
Naravno i Antoniju što me pratio malo u noći u kojoj nisam smjeo spavati.
|
