Circle of Snakes

Dan je tako lijep. Nebo je plavo, bez ijednog oblaka. Samo beskrajno plavetnilo. Sunce udara od lišće, pa se čini zelenijim nego što je. Sve je idilično samo da nema tog zujanja. Pogledam oko sebe. Nema ničeg. Ali zujanje je konstantno. Kao da čujem svaku pčelu zasebno. Na susjedovom balkonu isti prizor kao i u kući. Susjed visi, bez konopca sa X-evima na očima. Čudno, znači sve ih je zahvatilo. Sve je samo tako nestalo. Sve sam uzeo zdravo za gotovo i sad toga više nema. Još sam se jučer bezbrižno napijao. Čovijek ne cijeni sve što ima. Da sam znao da će se ovo desit, rekao bi svojima da ih volim. Sve je nestalo, u jednom treptaju...
Zujanje nestaje. Kako zujanje nestaje, tako nestaje i hrabrost što me na tren snašla. Vraća se panika, počinjem shvačati što se dešava. Kad je zujanje potpuno nestalo, suze su se vratile. Nabrzaka ih pobrišem. Odem do drugog susjeda. Pogledam kroz prozor. Isti prizor kao u dnevnoj sobi kod mene.
Vraćam se na svoju terasu. Hvata me panika. Kako to da su svi oko mene zahvaćeni tim "stanjem" a ja sam pošteđen? Tko je to napravio i zašto? Jel se ja sad moram brinuti za moju obitelj? Hraniti ih ili, nedaj bože, pomoći im oko pelena? Jer u ovakvom stanju nemogu ići sami na zahod. Šta ću sad? Zašto? Zašto...
Ležao sam tako na terasi. Prevalili su me osjećaji za koje nisam znao. Strah pomješan sa mržnjom, pa se pretvori u zbunjenost. čas mi je vruće čas hladno. Možda da se ubijem? Ne, nije to odgovor. Ležao sam tako niti sam svjestan koliko je vremena prošlo. Dali su minute ili sati, nemam pojma.
Iz misli me vrati čudan zvuk. Kreket žabe! Ništa neobično, ali ovaj je bio glasan. Kao da potiče od velike žabe. Čulo se kako je žaba nekoliko puta odskočila. Potom opet kreket. Najedanput je dopirao zvuk iskrenja. Zvuk koji radi elektricitet kada negdje iskra iz voda ili nešto slično. Ustadoh da vidim šta je to... Čujem kreket. Iz vrta se ne vidi ništa. Izađem na ulicu. Čujem zvuk skakutanja. U vrtu ispred sebe vidim susjeda kako visi u zraku. Normalno svi simptomi su tu. Nema konopca i X-evi na očima. Zvuk skakutanja je sve glasnij. Ispred mene se odjedanput pojavi divovska žaba!
Veču žabu nisam vidio u životu. Ogromna je, zelene boje i sva sluzava. Kad bi stajala pokraj auta, vrh glave bi dosegao prozore. Ostavlja vlažne tragove na betonu. Nakon svaka dva-tri skoka se zaustavi da zakrekeće par puta. Ukipio sam se na mjestu. Čovjek se inače ne boji žabe, ali vidjeti ovakav veliki eksemplar nije baš bezazleno. Skakuta ta žaba do mog susjeda koji visi u vrtu. Sve pratim bez da i trepnem, čudan je to osjećaj. Želim otići ali me zanima šta će se dogoditi. Stane tako žaba ispred mog susjeda. Zakreketa dva puta i otvori usta. Kao kad u crtićima žaba lovi mušicu, pa dugačkim ljepljivim jezikom nju opali po krilima. Samo što sada nije bilo jezika. Stajala je tako žaba otvorenih usta, bar 10 sekundi. Već me taj prizor lagano nasmijavao, kad odjedanput čujem iskrenje. Iz žabinih usta izađe odjedanpu mlaz svjetlosti. Neke čudne psihodelične boje. Zelenkasto, lubičasto, crveno. Preljepa svjetlost. Iz usta ta svjetlost odleti do očiju susjeda. I stoje oni tako, minutu dvije. Čuje se zvuk iskrenja, i most svjetlosti od usta do očiju čine se lijepim. Je malo bizarno, ali je lijepo, hipnitizirajuće čak.
Nestade svjetlost. Žaba zakrekeće. Na očima više nije bilo X-eva. Sad su bili kružići. Čudno. Ali opet, toliko se toga dešava u zadnje vrijeme da sam i pomalo očekivao nešto u tom smjeru. Šta je ta žaba upravo napravila s tim čovjekom? Označila? Za što? Žaba zakrekeće opet, te se okrene prema meni. Bulji u mene sluzavim očima. Zaprepastio sam se. Ne mogu ništa. Najrađe bi biježao, ali nešto mi neda. Možda taj pogled. Mogu se zakleti da je žaba iznenađena što me vidi! Odskakuta ona par puta do mene. Stane ispred mene i razjapi svoja usta. Ja bi najrađe bježao, ali štiže sad sigurno ona lijepa svjetlost. Predivna svjetlost. Nešto mi govori da ću se osejćati sretno, zaboraviti na svoje probleme. Iz dubine grla vidim svjetlost kako mi prilazi. Predivno je... Kad je svjetlost dotakla moje oči, bljesne odjedanput nakratko. Kao da me netko sikao. Samo što je polslje bljeska ostala tama. Nemam smisla za orijentaciju. Ne znam gdje je lijevo, a gdje je desno. Opet bljesak. Nalazim se u crnoj prostoriji. Sve je kao u snu. Na zidovima prostorije su svakakvi gumbići. Zeleni, crveni, neki sitni monitori. U sredini sobe se nalaze velika računala. Čini mi se da su to serveri ili nešto slično. Kao neka soba za prisluškivanje što se vidi u filmovima. Šetam se lagano po sobi. Na nekim serverima je pričvršćeno neko kamenje. Predstavljaju neke figure. Odnekud su mi poznate. Hodam dalje po sobi. Došao sam do zida koji je suprotan onome gdje sam se stvorio. Tu se među gumbićima i sitnim ekranima nalazi monitor, tastatura i neki čovjek što tipka nešto. Ima naočale i službeno je obučen. Odjedanput se upalilo neko crveno svjetlo među serverima, a čovjek ustade sa iznenađenim izrazom lica. Sve se čini da me ne vidi, a i nije me čuo kad sam mu se približio. Ode do servera, pogleda kamenčić i vrati se do stola. Dok se vraćao prođe pokraj mene nekoliko centimetara. Ne vidi me. Brzo uzima telefon sa stola i počinje zvati nekog. No prije nego što je progovorio odjedanput je opet bljesnulo. Sad sam se nalazio u lijepom uredu. Bio je smeđkaste boje. Odmah pokraj vrata se nalazio veliki ormar sa knjigama. Na podu je bio zeleni tepih. U kutu sobe su se nalazila dva naslonjača i neki viski na malom stoliću. Po zidovim su visile skupe slike. Suprotno od ulaza i regala s knjigama se nalazio veliki prozor. Preko cijelog zida. Kroz prozor dopire zasljepljujuća svjetlost i pada na stol. Ispred prozora je sjedio neki čovjek. Malo starij. Možda krajem 40-ih ili početkom 50-ih godina. Bio je u crnom odjelu, bradat, i ponešto proćelav. Zurio je u mene. Kemijska mu je ispala iz ruke i zurio je razjapljenih usta. Ovaj me vidi. I ne izgleda sretno što me vidi. Ja se bojim bilo šta reći. Odjedanput mu zazvoni telefon. Jednom sporom kretnjom je podigao slušalicu. Nije ni trepnuo. Dok gleda u mene sluša neki glas sa druge strane linije.
-Znam...- izusti on.
Odjedanput opet bljesak. Nalazio sam se na betonu u mojoj ulici. Čelo me užasno peklo. Krvarilo je. Sigurno sam sletio na čelo. Ali kako? Jesam visio u zraku kao ostali? Sjetim se žabe. Ležala je malo dalje od mene razrezanog grkljana. Po betonu su se izlile neke plave iznutrice. Smrad je bio užasan. Vidi se da je žaba svježe zaklana jer su se iznutrice lagano izmicale van.
-Si ok?- čujem neki glas.
Malo dalje od žabe je stajao visoki crnac sa crnim dreadlocksima. Izgledao je kao rastafarijanac. U rukama je imao nož obliven plavom krvlju...