Circle of Snakes

Na trenutak sam na neki način zaboravio. Ne totalno, nego nije toliko boljelo. Ali opet se vratilo. I... Sretan sam. Ne želim da to tako brzo prođe. Mislim, ne znam kako da to objasnim. Patim se. Teško je. Užasno je teško. Ali ne želim da me to brzo prođe zato đto mi ona puno znači. Ak me to prođe za 2 dana, jesam li ju uopće volio ili sam bio samo zacopan u nju? Još se patim. Valjda je bilo nešto ozbiljnije onda...
Sve više se utapam u sjećanja. Vrtim u glavi svaki pojedini izlazak koji smo imali. Svaki trenutak koji smo proveli zajedno i svaki razgovor koji smo imali. Jel se sjećate kada sam pisao o tome? Kako bi bilo lijepo proživljavati sjećanja? Na neki način se to meni dešava sad. Tako su lijepa ta sjećanja. Tako me smire... A onda se sjetim da su sjećanja. Bol. Bol...
Prihvatio sam da nismo zajedno. U to nema sumnje, još patim zbog toga ali sam prihvatio. I razmišljam, razmišljam i razmišljam. Shvatio sam da se nemogu zamisliti uz drugu curu tj. da krenem u "lov" na neku drugu. za to nema teorije. Previše me veže za nju. Čudno, ponašam se kao da imam curu. Ne zanima me nijedna, niti jedna mi je lijepa. Mislim lijepe su, ali me ne zanimaju. Uspoređujem ih s njom, i nalazim razloge zašto mi se ne sviđaju. Ne razumijem kako neki mogu nakon nekoliko mjeseci veze za tjedan dana imati drugu. Ima još nečeg glupog, sve me podsjeća na nju. Nemogu upalit TV a da se nešto ne pojavi što bi me podsjetilo na nju! Knjigu nemogu prolistati!
Imam vijesti oko pjesme svoje. Mislim da nisam to ni spomenuo, ali moja pjesma "Treptaj" je išla na natjecanje. Ali nije normalno prošla. Al me boli briga za to. Nisam ju napisao radi natjecanja, ona je proizašla iz mojih emocija, ali bilo bi lijepo da mi nešto digne raspoloženje. A to će ostati samo snovi. Budem pjesmu objavio ovdje. Po mom mišljenju jedna od boljih što sam napisao. Bio sam pun boli. Tad nismo još bili prekinuli, ali sam znao da će se to dogoditi sutradan pa sam imao puno ispiracije. I sad dolazim do onog što su neki već spomenuli u komentarima. Ja trebam tu bol. Uživam u njoj. Odkad sam upao u pubertet tam negdje u 7. razredu osnovne, sam patim za nečim. Dok sam u društvu ja sam veseljak, al dok sam doma, sam, ja se utapam u svojoj tuzi. Pišem si bol van, ali imam je uvijek dovoljno u sebi. Čak mi je nekad i čudno, ko u prošla 2 mjeseca, kad nemam razloga za brigu. Pisao sam ja i tada, ali bez one strasti kao inače. Nadam se da će jednog dana ljudi čitati moje pjesme, priće i slično. Nije to razlog zašto ih pišem, ali bilo bi lijepo da ljudi jednostavno cijene moja dijela. Ne tražim neku slavu ili slično, samo da ih netko pročita i da se zamisli nad svojm životom na trenutak. Kao kad sam ja prvi put pročitao "Utjehu kose" od matoša, ili "notturno" od ujevića. Da se čovjek zamisli. Da shvati šta sam osjećao, koliko sam volio i patio zbog te ljubavi.
Ovo je vjerovatno zadnji dnevnik patnje, neću vas više zajebavati s time. Odsad svoju patnju fokusiram na svoja djela. Vama ću objavit ovu svoju pjesmu, nastaviti s pričom, pa budem vidio dalje. Možda ju zaboravim možda ne. Ali znam da joj zauvjek pripada komadić moga srca...



"Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
---one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

--- No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu."

Tin Ujević

Ova pjesma je moja himna...