cijeli komadici
10.06.2010., četvrtak
vegetarijanski lovci
|
upravo sam dovršila odličan sendvič od tune, pa mi je usput palo na pamet pisati o nevoljama koje proživljavaju ljudi koji ne jedu meso kao primjerice ova blogerica ovdje. Prvo, zazirem da me se etiketira (opet ja o nekim etiketama) vegetarijancem jer će se odmah svi 'mesojedi' osjetiti napadnuti da ih osuđujem, mislim da vole mučiti životinje i kajjaznam kaj. Ili će se, još gore, javiti neki svetiji-od-Krišne vegan i reći da je to bez veze, da nisam 'prava' ako jedem ribu, jaja, sir i mlijeko. Meni meso nije ubojstvo. Ljudi su svejedi i ako je životinja ubijena radi hrane, ne vidim u tome ništa loše (da bi se dalo raspravljati o načinima uzgoja i ubijanja, to stoji). I ja sam jela meso kao mala i nisam od njega odustala zbog mode ili trenda, već zato što mi je postepeno prestalo odgovarati. Negdje na kraju osnovne prestala mi je pasati svinjetina, u srednjoj školi govedina, a zadnjih par godina sam shvatila da mi perad u biti uopće ne nedostaje ako je izostavim sa jelovnika. Možda je samo koincidiralo to što sam u tom razdoblju radila (i radim) na sebi, pa mi zaista neka hrana nije više 'hranjiva' i primamljiva u tom smislu. A možda je moje tijelo jednostavno prestalo rasti i više nije trebalo unos takve hrane, to pogotovo što sam perad prestala jesti otprilike u vrijeme kada sam prestala trenirati. Ima to smisla - za cjelodnevno sjedenje u zatvorenom prostoru i ne treba mi ishrana jednog Laponca koji razgoni stada sobova. Kod nas je dakle za takve ne-mesojede život zaista malo kompliciraniji jer većina restorana nudi široku mesnu ponudu (doživjela sam da se, kada sam u meksičkom restoranu konačno našla nešto bezmesno i zanimljivo, konobar nije mogao suzdržati a da me s nevjericom upozori da "ali u tome nema mesa". Valjda ne može zamisliti ručak bez odreska :)), a kada i nude vegetarijanske menije, budu relativno skupi. Sendviči s topljenim sirom (ako ih nađete) koštaju jednako kao i svi ostali, a da i ne komentiram cijene u specijaliziranim nutricionističkim dućanima. No kod nas je još ok, potrudiš se, pronađeš mjesta na kojima se da nešto fino piknuti pa im hodočastiš. Kada sam bila u Rusiji (i to ne u nekom sibirskom selu, već u Petrogradu, tzv. progresivnom i najeuropskijem gradu Rusije), naći bilo što što nema u sebi mesine bilo je mission impossible. Preostao mi je hladni boršč i riža, pa samo riža. Ok, jesam izgubila koju kilu i uštedjela na hrani, ali nije baš da sam išla tamo s tim ciljem. Naravno, od hladne Rusije i nije bilo za očekivati da žive na salatama od krastavaca. U Japanu je bila posve druga situacija - nikada nisam bila ni u jednoj zemlji koja ima toliko dobre i raznolike hrane, svugdje pristupačne (i cjenovno), zdrave, ukusne i svježe. Jedini problem je sitnica što je nekih 12 000 kn udaljen odavde. Može se tamo fino pojesti ako se traži i klasična mesna ponuda i ona nešto egzotičnija, ali kuži se utjecaj budizma koji je bio propisivao vegetarijanstvo, pa ima sijaset jela i namirnica koje su slasne, hranjive a ne-mesne. E pa hvala budi Budi! Ovako zaključno, vjerujem da svatko ima jedinstveni organizam, metabolizam, životne okolnosti i da samo tijelo najbolje zna što mu i kada treba. Zato, ako ikada osjetim potrebu pojesti kebab, bez ikakve grižnje savjesti otići ću do prve trafike i naručiti jedan topli, fini, sa ljutim umakom… |
