cijeli komadici
08.06.2010., utorak
MARKIRANA RABLJENA ODJEĆA
|
Vidim da blog.hr nudi opciju 'markiranja' pojedine domene vlastitim logom, odnosno - po hrvatski - neregistriranim žigom, pa sam iskoristila priliku i složila si jedan takav blogo. Nastao je kombinacijom slova C(ijeli) i K(omadići) i vjerujete li da mi je tek kada sam birala završne kombinacije boja, svanula aluzija na Kelvina Cleina i cK brend. Eto, registrirali su si ekskluzivno pravo na kombinaciju ta dva slova abecede i to progurali tako agresivno da sada više ne moraju prodavati proizvode, već samo pečate sa svojim logom. Ljudi će kupovati sve - od kuhinjskih krpa do ratakpa - ako na sebi nose pečat brenda. Kao da su Nike, cK, Prada, itd… u stvari instituti nezavisnih stručnjaka zaduženih za ispitivanje kvalitete proizvoda. Brend nije certifikat o kvaliteti, ali ljudi ga iz nekog razloga tako tretiraju. Moj blogo je napravljen (koincidentalno?) na isti dan kada sam zamijetila second-hand shop sa ponosno istaknutim natpisom Markirana rabljena odjeća. Meni je to vrhunac komičnosti taštine. Zamislite to rezoniranje - nema veze ako je odjeća nošena, jer je riječ o marki. Ili - neću kupiti novu nemarkiranu odjeću, ako mogu kupiti rabljenu "plemenitu". Očito je marka bitno i odlučno svojstvo kod ponude rabljene odjeće toga dućana, obzirom da ga tako ističu, no što se kupuje s markom (osim nošene odjeće)? NIKEova krilatica je, već godinama: "Marka, a ne proizvod." i u pravu su - ljudi ne kupuju proizvod jer bi u tom slučaju otišli po nebrandirani, ali novi, jeftiniji i pristupačniji. Marka je postala važnija od proizvoda, odnosno ambalaža važnija od sadržine. Markom se valjda ulazi u ekskluzivni krug odabranih, no po čemu nije jasno jer očito nije riječ o ukusu, statusu, a bome niti bogatstvu, obzirom da bilo tko originalnu Louis Vuitton torbicu očito može kupiti i u second-hand shopu. Svejedno, brendovi su biznis toliko unosan da se najvećima isplati graditi tvornice u zemljama trećeg svijeta i pomicati granice nehumanosti, a samo da bi željne potrošače opskrbili zalogajčićima za dohranu ega. Samo po sebi to nije toliko alarmantno - ne raspravlja mi se ovdje o ukusima i kompenziranju koječega, no imam prigovor kada vidim klince u nižim razredima osnovne škole koji moraju imati markirane torbe, majice, hlače, mobitele i razumiju se u taj kompleksni svijet simbola bolje od odraslih. Odrastala sam za vrijeme socijalizma i ranog kapitalizma u Lijepoj Našoj, i iz prve ruke mogu potvrditi da nije bilo takvog bjesomučnog brendiranja. Nosili smo neoznačene kute i nitko se nije mogao postaviti superiornije zbog marke tenisica koje je nosio, nitko nije bio izopćen jer njegov mobitel ne može fotografirati. NIsmo ni znali koliko smo bili sretni. Ma nije stvar u proizvodima, bolje je da imamo veću ponudu i veći izbor, ali mora li posjedovanje stvari u jednoj demokraciji biti takav fašizam? Kako dođe do toga da se netko zbog nekakvog znakića na odjeći osjeti boljim od nekoga tko ga nema ili čiji znakić nije dovoljno uvjerljiv? Razmišlja li itko o tome da je brendiranje doslovce žigosanje? No, moj blogo pitomo čuči gore u kutu, bez pretenzija za svjetskom dominacijom, tek da bude prepoznatljivi znak koji vam govori da ste na pravom mjestu :) |
