* *Ciciban! Dobar dan ......

Tko bi od nezavisnih kandidata mogao najbolje proći na predsjedničkim izborima?
Boris Mikšić 52,65% Slaven Letica 28,55% Ljubo Ćesić 12,47% Doris Košta 4,46%
Mladen Kešer 1,88% Ukupno glasova: 1436

http://www.nace.org/nace/content/pubsonline/cj_tour/04060515.pdf

DA BI VAM BILO JASNIJE OVO JE INTERVIEV PREDSJEDNIČKOG KANDIDATA

Borisa Mikšića EKONOMSKOG EMIGRANTA U AMERIKU- ZAGREBČANA - TREŠNJEVAČKOG BIZNISMENA VALJALO BI OVO PROČITATI!!!!

Rezultati ankete on line:Riječkog Novog Lista 31.prosinca.u 17.10 sati Boris Mikšić 18,88% Stjepan Mesić 33,6% Slaven Letica 21,87% Đurđa Adlešić 4,9% Jadranka Kosor 7% Ivić Pašalić 9,27% Miroslav Blažević 2,86% Anto Kovačević 0,53% Tomislav Petrak 0,28% Miroslav Rajh 0,85% Ukupno glasova:6384

Hrvatsku karakterizira opći negativizam i to je njen najteži uteg, upozorava Boris Mikšić, američki businessman hrvatskoga podrijetla i utemeljitelj najveće tvrtke za antikorozivna sredstva Cortec

[Q] Mikšić je s 37 dolara u džepu i zebnjom u srcu prije tri desetljeća sletio na newyorški aerodrom, u uspješnu budućnost, koja je stigla prije nego što je uspio i pomisliti. Energičnošću, odlučnošću, inteligencijom i obrazovanjem stečenim na Strojarskom fakultetu u Zagrebu stvorio je najveću tvrtku za antikorozivna sredstva na svijetu, Cortec Corporation. U više navrata je proglašavan poduzetnikom godine, najprije u državi Minesotti, zatim i u Sjedinjenim Državama, razvio je distribucijsku mrežu u više od pedeset zemalja diljem svijeta, vlasnik je dvadesetak patenata, od kojih će najprije spomenuti spremnike za švicarske satove. Svaki švicarski sat izrađuje se od čelika, koji korodira. Svi dijelovi se izrađuju u Švicarskoj, ali se sastavljaju u Kini, kamo se prevoze brodovima. Da bi se spriječila korozija, svaki dio sata zapakiran je u ambalažu koju proizvodi Mikšićeva tvrtka. Do sada su proizveli takve ambalaže u vrijednosti od 300 do 400 milijuna dolara, s velikom profitnom maržom. Mikšić u razgovoru s našim urednikom Branimirom Baronom Brljevićem ističe da je osobito ponosan što je u suradnji s MORH-om razvio najbolju tehnologiju na svijetu za zaštitu vojne opreme. Trešnjevački mladić iz siromašne obitelji na ulici je prošao najbolju životnu školu i postao poput dječaka iz Bronxa street smart. Danas kad se upustio u političku utakmicu kao nezavisan kandidat, reći će da Hrvatsku karakterizira opći negativizam i da je to najveći hrvatski uteg, kojega ćemo se vrlo teško osloboditi.

- Kad sam 1968. s tadašnjom djevojkom auto-stopirao američkog businessmana na medenom mjesecu u Hrvatskoj, u vožnji smo se zbližili. Godinama smo održavali i podubljavali kontakt. Nakon studija strojarstva, završenog s najboljim ocjenama, usprkos siromaštvu moje trešnjevačke obitelji, našao sam se kod njih u Americi. Što zbog propasti hrvatskog proljeća, što zbog radoznalosti i želje da se iskuša drugačije i nepoznato, odlučio sam otići. U Americi se sve odvijalo doslovce filmskom brzinom. Tek sam sa svojom bivšom suprugom stigao u Minneapolis i već sam saznao neugodnu vijest da odsad radim kao inženjer kemije. Za prvu ruku poduzeće Northern Instruments nam je unajmilo stan na šest mjeseci. Svi su nam nastojali pomoći, jedini je problem bila tjeskoba koju sam osjećao na poslu i koja je rasla iz dana u dan. Moja je prva zadaća bila da izradim elaborat o koroziji. Na njemu sam radio šest mjeseci. U međuvremenu sam se adaptirao. Kad danas razmišljam o tim prvim danima u Americi, slobodno mogu reći da je to zemlja u koju je najlakše useliti. Ljudi koji ondje žive i sami su odnekud došli, pa svakog pridošlicu odmah prihvate, bez obzira na boju kože ili nacionalnost, čudan naglasak ili drugačije običaje. U Njemačkoj možete živjeti generacijama, a da vas nikad ne prihvate, za njih ostajete Gastarbeiter. U Americi je važno samo to što radite i kako to radite. [/I][/B]

Vrlo brzo sam uvidio šansu na tržištu za antikorozivna sredstva i u tišini donio odluku koja se kasnije pokazala pametnom: krenuti u proizvodnju kemikalija i izravno konkurirati Northern Instrumentsu. Osnivanje tvrtke je u Americi vrlo jednostavno: registracija se može obaviti gotovo u 24 sata i neće vas koštati više od 500 dolara. U Americi je još živ duh prvih doseljenika, koji su vjerovali u vrijednost rada i poduzetništva, u mogućnost da se radom postignu i najveći ciljevi. Dakako, veličina najvećeg jedinstvenog tržišta na svijetu i opći duh koji prožima čitavu zemlju itekako su važni. Nisam izrađivao studije tržišta, jednostavno sam intuitivno osjetio da je to moja šansa i držao sam to za sebe. S vrlo malim budžetom počeo sam obilaziti kupce, koje sam već poznavao. Reakcije su bile pozitivne i počeo sam s proizvodnjom. Tada su to bili posve novi proizvodi i bilo ih je relativno lako registrirati. Danas registracija svake nove kemikalije košta nekoliko milijuna dolara. Spojeve koje smo tada bili razvili u laboratoriju, plasirali smo na tržište i registrirali bez većih zapreka i izdataka. Tvrtka koju sam osnovao zvala se Corosion Technologies Cortec, prošla je test na američkom tržištu i bila su joj širom otvorena vrata svih ostalih tržišta. Na američkom tržištu konkurencija je toliko jaka da možete uspjeti samo s kvalitetom, a istodobno je dovoljno veliko da omogućuje ekonomičnost razmjera. Američko je tržište prvog pribježišta. Hrvatske tvrtke bi svoje međunarodno poslovanje trebale početi razvijati baš na američkom tržištu, jer ako ondje budu konkurentne, bit će i svugdje drugdje.

- Istina, Shell je na tržištu s antikorozivnim sredstvima od moga rođenja 1948. godine, a ja sam se pojavio trideset godina kasnije. Imali su cijelo tržište, know-how, patente. Kad sam započeo s poslom, pozvali su me u Huston u središe Shella, rekli su mi da sve znaju o meni, te da su se odlučili povući s tog tržišta. Htjeli su da baš ja preuzmem posao i dali mi spisak svih kupaca. To je bilo u vrijeme najvećih kriza u poslovanju s naftom, došlo je do recesije i Shell je pokupovao većinu ondašnjih tvrtki koje su proizvodile benzin, razna ulja, pa im posao s antikorozivnim sredstvima nije bio toliko značajan, prerasli su ga. Ipak su ga htjeli prepustiti nekom tko će kvalitetno nastaviti s radom, održati njihov ugled. Na taj izazov bio sam spreman. Odmah mi se udvostručio promet, što može biti opasno, morate povećati proizvodnju, troškovi veoma rastu. Treba sve to kvalitetno pratiti, što nije jednostavno. Teško je udvostručiti kapacitete preko noći. Tada sam razvio teoriju koju i danas primjenjujemo. Radi se o zlatnom pravilu 20:20:20, što znači 20 posto godišnjeg rasta prometa, 20 posto novih proizvoda godišnje, te 20 posto uštede u cjelokupnim troškovima.

- Posve sigurno je tako. Ne znam za mnogo proizvoda koji su uspješno razvijeni i komercijalizirani u drugim zemljama, u bilo kojoj grani industrije, ne samo u novim tehnologijama. Novi proizvod na tržištu ne donose velike tvrtke, jer su usmjerene na proizvodnju velike količine proizvoda. Inovacije nastaju u malom poduzeću, donose ih poduzetnici. Amerika je jedina zemlja s infrastrukturom koja podupire poduzetništvo. Europa je i dalje vrlo razlomljena, svi su usmjereni na svoj udio u tržištu, u toj klimi male tvrtke i nove ideje teško uspijevaju. Da nije tog duha bilo, ne bih se nikada odvažio na osnivanje Corteca.

- Rijetki su ljudi koji razmišljaju o tome da se neka kovina, spajajući se s kisikom, nastoji vratiti u svoje prirodno, stabilno stanje, u kakvom je kad je iskopamo kao rudaču. Međutim, svi ljudi znaju kakvi problemi nastaju kad predmeti oko njih počnu nezaustavljivo hrđati. Samo američkoj industriji, a time i potrošaču, taj proces godišnje odnese preko 220 milijardi dolara, otprilike sedam posto bruto nacionalnog proizvoda. U svijetu je to barem triput više! Oko šezdeset posto godišnje proizvodnje čelika služi samo za to da bi se nadoknadila šteta nastala korozijom. Tu nisu uračunati troškovi energije, to je gubitak na samoj koroziji. Izazov mi je bio proizvesti djelotvorno sredstvo protiv korozije, koje je istodobno neškodljivo i profitabilno

- Tržište je tada za antikorozivna sredstva bilo malo, gotovo ga je trebalo stvarati ispočetka i to svugdje na svijetu. Za proboj na svjetsko tržište male su tvrtke pogodnije od velikih. Poput nas i Apple computers su danas ono što jesu, jer su imali hrabrosti i dalekovidnosti razvijati onaj dio tržišta kojim se velike tvrtke nisu bavile. Ni u našoj grani specijalnih kemikalija za metale nije bilo tržišta. Razvila ga je i naša mala tvrtka, fleksibilna, s izraženim fokusom i organizacijom. Velike tvrtke nemaju ni usredotočenost, ni fleksibilnost koje su nužne da bi se od nule razvijalo tržište na kojem su količine u početku vrlo male i ništa ne jamči uspjeh. Mislim da je glavni razlog što je Cortec uspio bilo to što smo od početka imali jasan poslovni plan, i to - realan poslovni plan. To je važno za odnose s bankom koja nas je kreditno pratila i za motiviranje suradnika. Struku sam, dakle, poznavao, viziju sam imao, valjalo je početi raditi. Banka mi je odobrila zajam od 40.000 dolara, pa sam ocijenio da za marketing mogu izdvojiti osam do deset tisuća. Važno je pažljivo odmjeriti koliko se novca može izdvojiti i na što ga potrošiti, jer u našoj grani kupci dobro znaju što žele. To su ljudi velike tehničke naobrazbe kojima se proizvod ne može predstaviti bilo kako. Najprije je valjalo odrediti ciljnu skupinu kupaca, inženjere korozije i obratiti im se na osoban način, kako bi barem otvorili dopis kojim im se obraćate. Proizvoditi možete sami, ali ako proizvod želite prodati, morate osobno kontaktirati, otići kupcu, dobro mu prezentirati proizvod, približiti dokumentaciju, a ako prodaja uspije, to ne znači da je vaš posao gotov. Kupac mora znati da na vaše usluge može i dalje računati. Morate biti spremni otići kupcu, objasniti mu prednosti svojeg proizvoda, upriličiti prezentaciju, pitati ga što mu točno treba. Tek onda možete očekivati kupca koji će vam biti lojalan, koji će htjeti platiti možda i malo više, ali će znati što kupuje. O tome se radi, u tome je bit cijelog posla. Nije nam jedina svrha bila da opskrbimo kupca proizvodom, nego i stručnim znanjem, uslugom, naš je cilj bio da kupac osjeti kako se brinemo za njega i da na neki način obavljamo dio njegova posla. Da, moglo bi se odgovoriti da je marketing bio presudan.

- Nisam upao u zamku senzacionalnog uspjeha, stvari uvijek mogu krenuti nepredvidim smjerom i obično krenu. Cortec je rastao polagano, ljudi koje sam zapošljavao uglavnom su radili u proizvodnju, a uz njih smo imali i jednu tajnicu koja se javljala na telefone i vodila administraciju. Trebalo je paziti na fiksne troškove u maloj tvrtki, koja je tek pustila mladice i tek je trebala opstati. Usredotočio sam se na godišnji plan, na njegovu realizaciju i svake godine ga pomalo povećavao. Plan se temeljio na poznavanju tržišta i potražnje za proizvodom. Da biste postali veliki, morate misliti na malo. Do svakog velikog uspjeha, potrebno je učiniti mnogo malih koraka. Svake godine valjalo je malo povećati plan. Uz proizvode koji su bili temelj poslovanja svake godine razvijali smo 20-30 posto novih. Svake godine smo u proračunu planirali 20 posto veću prodaju. Poslovni plan koji uključuje održanje profitabilnosti i uvođenje novih proizvoda jednostavan je, provediv, a poslovanju daje dinamiku, jer se naglašavaju novi proizvodi i inovacija. Da bi mala tvrtka danas opstala na tržištu ona mora imati profitabilnost, koja će joj omogućiti da se dalje razvija. Pri tomu treba dobro procijeniti što možete, a što ne možete, dokle je banka spremna slijediti vašu tvrtku.

- Vrlo brzo sam požalio što sam to učinio, jer je tvrtka koju sam podignuo svojim rukama bila potpuno u vlasti kupaca, otpuštali su ljude koje sam ja zaposlio, a ja nisam ništa mogao učiniti. Novi ljudi nisu ništa znali o našem području poslovanja, donijeli su sa sobom duh velike tvrtke, stalno se nešto zbivalo, ali se pritom novac gubio. Prodaja je stagnirala, griješili su prema distributerima. Dok sam se natezao s novim vlasnikom Sealed Airom, u međuvremenu se u meni probudio novi interes - ulaganje. Kad sam postao dovoljno bogat, ponovo sam otkupio tvrtku.

- Od prvog dana sam nastojao razviti sustavan pristup tržištu kapitala. Ulažem samo u kvalitetne kompanije, dakle izbjegavam nova i nepotvrđena poduzeća. U svojoj kompjuterskoj bazi podataka pratim oko 40 kompanija od kojih su dvije trećine u SAD, Uvijek nastojim uočiti izrazito uzlazne ili silazne trendove. Možete zaraditi i kad vrijednost dionica pada. Ako dionice posudite iz određenog fonda, pa ih vratite kad im cijena pada, možete lijepo zaraditi. Tržište dionica nije jednostavno. No, ako vas dovoljno privuče, s vremenom počinjete uviđati da i tu djeluju svojevrsna pravila, kojih sam se i sam držao. Prvo je pravilo dakle da nikad ne kupujem dionice u tvrtkama o kojima ništa ne znam ili u onima koje mi ne mogu dokumentirati da već neko vrijeme posluju s profitom. Drugo je da nikad ne ulažem više od pet posto ukupnog kapitala na jedno mjesto, koliko god se činilo povoljnim. Važna je diverzifikacija na različite grane industrije i na različita tržišta kapitala. Uvijek kupujem samo dionice ili obveznice za koje postoji spremno tržište, što znači da moraju biti na listama kapitala. Treba znati prodati uz gubitak! Uspješan ulagač mora znati ocijeniti da je došlo vrijeme za prodaju, iako je cijena dionice niža nego na dan kupnje. To je još uvijek bolje nego izgubiti čitav ulog. I posljednje: dvije trećine kapitala mora biti uloženo u razmjerno stabilne dionice ili obveznice.