Svjesna sam da će ovaj tekst nekima zvučat pomalo zbunjujući.. a šta ću vam ja :)))))
 Jedno od meni najfascinantnijih pokusa koje san do sad pročitala, a da spadaju u područje rubne znanosti jest onaj kojeg je proveo T.C. Lethbridge - sveučilišni nastavnik s Cambridgea. (No i neka njegova druga razmišljanja poput ona o snovima i utiscima emocija u nematerijalne tvari pomoću električnog polja se potpuno slažu s mojim uvjerenjima.)
Pokus je krenuo od njegovih rašljarskih sposobnosti. Rašljarstvo nije neobjašnjiv fenomen - on se bazira na slabom električnom polju koje stvara voda u kretanju, a ljudi kao i životinje imaju sposobnost otkriti taj otklon - naravno neki su po tom pitanju ekstraosjetljivi dok je nekima ta sposobnost u rudimentarnom obliku. Kod rašljarstva uz rašlje koristi se i visak - uteg obješen o niti, koji bi se pri pronalasku tražene tvari (vode u ovom slučaju) okretao u krug.
U svom umirovljeničkom dobu Lethbridge se posvetio istraživanju sposobnosti viska. Modificirao je običan visak na način da je uzeo uzicu koju je mogao produžiti ili skratiti prema potrebi namotavajući ju oko štapa.
Prvi pokus je vršio nad srebrenom zdjelicom. Ispustio je visak iznad nje, i prilagođavajući dužinu uzice isčekivao kada će se visak početi vrtiti u krug. To se dogodilo pri dužini uzice od 55,8 cm (22 inča - inčeve spominjem zbog njegovog kasnijeg pokusa koji inače ne bi razumijeli ljudi koji ne koriste anglosaksonske mjerne jedinice). Kako je ovo postalo zanimljivo tako je trebalo ispitati više materijala da se utvrdi da postoji nekakav obrazac u dužinama prema određenom materijalu. Kod bakra visak se počeo okretati na duljini uzice 78cm (30,5 inča), hrast 27,9 cm (11 inča), živa 32 cm (12,5 inča), trava 40,6 cm (16 inča), olovo 55,8 (22 inča)(poput duljine uzice nad srebrenom zdjelicom), krumpiri 99 cm (39 inča) itd.
Mnoge su tvari poput olova i srebra imale jednake duljine uzice no razlika je ipak postojala. Visak se za različite tvari pri istim duljinama uzice okretao različit broj puta, a u slučaju srebra i olova to je bilo 22 puta za srebro i 16 za olovo.
Kako se dotad koristio samo materijalnim, a u rašljarstvu je ponekad moguće pronaći vodu na apstraktan način zanimalo ga je da li apstraktne (s)tvari imaju svoju određenu duljinu njihaja. U pokusu je pokušao izmjeriti duljinu za muški i ženski spol na način da su on i njegova supruga bacali kamenje u zid, nakon čega je svaku "hrpicu" ispitao svojim viskom. Nad kamenjem koje je bacala njegova supruga visak se počeo okretati na duljini od 73,6 cm (29 inča), dok se visak nad njegovom "hrpicom" kamenja okretao na duljini od 55,8 cm (22 inča) - zaključio je da su to duljine njihaja za ta dva spola.
Pokus viskom nad kamenjem koja su bačena iz katapulta reagirali su na duljini od 101,6 cm (40 inča). Njegova pretpostavka je bila da je to kamenje bačeno za vrijeme nekakave bitke predstavljalo ljutnju te da je duljina od 101,6 odgovarala duljini za ljutnju. Da potvrdi svoja razmišljanja držao je visak na toj duljini i pomislio na nešto što ga je ljutilo - visak se počeo okretati. Slične apstraktne (s)tvari poput smrti, hladnoće, prevare, sna, crne boje okretale su visak na identičnoj duljini.
Sljedeće što je napravio je to da je nacrtao krug podijeljen na 40 dijelova (evo razloga spominjanja inčeva) i svaku tvar smjestio na poziciju njene izmjerene vrijednosti. Neke suprotnosti nalazile su se točno na različitim polovima kruga.
Nastavio je daljnje pokuse s duljinom uzice većom od 101,6 cm (40 inča) te je otkrio da se kod tvari s duljinom njihaja ispod tih 101,6 cm, visak ponovo njiše na duljini koja se izračuna da se njihovoj prvoj duljini doda ta najviša brojka od 101,6 (40 inča). Tako je bilo i duljinom povećanom za još 101,6 cm (znači za 203,2 cm odnosno 80 inča), no ono što je te razine razlikovalo je činjenica da je visak najsnažnije djelovao na maloj udaljenosti od središta određene tvari, a taj se otklon povećavao sa svakim "penjanjem" za 101,6 cm na uzici.
Ovaj njegov tekst me dosta podsjećao na zakonitost prirode poput Fibonaccijevih brojeva o kojima sam već pisala no ono što je njemu najneobičnije - a meni posve fascinantno i u korist jednom mom razmišljanju - bilo je da vrijeme ne postoji na duljini manjoj od 101,6 cm, no pojavljuje se na sljedećoj razini na duljini od 152,4 cm (60 inča) da bi na sljedećoj razini (onoj iznad 203,2 cm odnosno 80 inča) ponovo nestalo.
Ono što je on povezao iz tih svojih pokusa - je da:
Mnogi "svjetovi" koegzistiraju na različitim "vibracijama". Ne možemo vidjeti svijet "iznad 40" zato što se, tako reći, kreće odviše brzo za nas...
|
