|
primjetila sam nesto.
nedavno sam se vozila tramvajem. drzala sam se za sipku. zena je prisla, primila se i slucajno dotaknula moju ruku svojom. rekla je 'pardon'. bila sam malo iznendjena trenutnom spoznajom, ali sam u trenu shvatila da svi to radimo.
dosla sam kuci prije par dana. i ono, srela ljude koje dugo nisam vidjela. drage ljude. i... sta se dogodi? -'ej' -'hej'. uz rukovanje poneko. nejcesce nista. i to ne govorim o onome kad sretnemo poznanike s kojima ne znamo sta bi pricali. nego ljude koji su nam toliko falili i kojima toliko toga zelimo reci, a u glavi nam je toliko zbrke najednom da ne znamo odakle bi poceli, pa sve zavrsi sa jednim hej.
prije u tome nisam vidjela nista cudno. sad vidim... primjetim. neke osjecaje koji se ne zadovolje sa hej.
nekako je tuzno. i hladno. i nedovoljno.
u drustvu s kojima sam u zg... drugacije je.
kad vidim nekoga tko mi je drag, i koga nisam vidjela dugo, u najmanju ruku, poletim mu u zagrljaj. u najmanju ruku. i zagrlim ga jako, jako da mu pokazem koliko mi je falio. i dam mu pusu u obraz. i uzivam dok on meni daje pusu i drzi me zagrljenu. kad sjedim pokraj nekoga tko mi je drag, stavim ruku oko njega... rascupam joj frizuru. dok setamo, stavi ruku oko mene. dok izvaljene gledamo neki film, ceskam je po ruci. dok smo na podiju, ruke nam prelaze po cijelim tjelima. dodje se oprostiti od mene, i probudi me zagrljajem.
i to sa ljudima s kojima nisam u romanticnoj vezi, nego u prijateljskoj.
nedavno mi je netko rekao da sam velika maza. mozda je stvar u tome da sam se pomaznila. mozda su to razlike od drustva do drustva. mozda su plesacka drustva sklonija dodirivanju. neam pojma.
ali! nije to nesto toliko tesko za nauciti, valjda. mozda bih mogla pokusati s ljudima oko sebe. tko zna.
svidja mi se biti maza.
|
